Politiko, nesretna ljubavi moja

Teatar Ulysses (odnosno Odisej) u suradnji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada premijerno je izveo predstavu Shakespearea u Kremlju Ive Štivičića u režiji Lenke Udovički  na Brijunima ovog kolovoza. To je kazalište  2001. Rade Šerbedžija pokrenuo na otočju bivše Titove rezidencije kraj Pule. Dolazi otada ondje svako ljeto i okuplja ekipu ljudi s kojima voli raditi, postavlja jednu ili više premijera, a ponekad ih pokažu i u Zagrebu pa sam tako 4. studenoga vidjela Shakespearea u HNK-u.

Vrsna glumačka ekipa nije uspjela spasiti slab tekst i slabu režiju

 S Teatrom Ulysses postoje dvije vrste problema. Prvi je problem njegov status, jer se ljudi oko njega svrstavaju prema svom političkom uvjerenju pa ga tako ili jako vole ili jako ne vole. Oni koji ga jako vole  govore da je to jedno divno kazalište gdje se „jedino u Hrvatskoj  stvara neopterećeno i dobro kazalište i gdje se ne pita za krsni list“ (ovo ljeto Ante Tomić u Jutarnjem listu). Oni koji ga ne vole zgroženi su bezrazložnim trošenjem novaca jadnih poreznih obveznika na ljetovanje obitelji Šerbedžija i njihovih prijatelja. A ni jedni ni drugi nisu u pravu.

Porezni obveznici plaćaju najrazličitije oblike umjetnosti, i one koje vole i one koje ne vole, i one s kojima se slažu i one s kojima se ne slažu (estetski, politički, duhovno ili bilo kako drukčije). Porezni obveznici financiraju umjetnost kao takvu, pa tako i kazalište, a Teatar Ulysses legitimno je ljetno kazalište: ima profesionalnu ekipu, koja ga vodi, koja radi na projektima, planove i programe, premijere i reprizne izvedbe, gostovanja po drugim gradovima i festivalima. Dakle, legitimno dobiva novac od hrvatske države kao i sve drugo što se radi u kazalištu.

Ali nije u pravu ni druga strana. Prvo bih voljela da mi već jednom netko pokaže (može i Ante Tomić) nekoga tko je u kazalištu izgubio posao zato što je srpske ili neke druge nacionalnosti jer su te usputne optužbe stvarno prevršile svaku mjeru. Kao i to da smo devedesetih postavljali budnice i davorije. Ja sam u potrazi upravo za tom vrstom teatra jer me zanimaju afirmativni žanrovi, ali ih nigdje ne mogu naći. Pa molim, tko ih je vidio, neka mi kaže! Zbog povijesne i teatrološke znanosti. Tomić nije u pravu kad opisuje slobodu i nacionalnu neopterećenost na Brijunima jer se ondje itekako zna tko je koje nacionalnosti i iz koje je republike bivše Jugoslavije. To sve jesu prijatelji, ali je važno da dolaze iz raznih republika jer Rade na Brijunima rekreira Jugoslaviju u malom. Iz nostalgije, iz ljubavi, nije važno, to je njegovo pravo, ali ondje jednostavno nije moguća predstava koja bi imala samo suradnike Hrvate.

To je očigledno politika, pa zašto govorim o tome?  Zato što je politika važna u Šerbedžijinu teatru ne samo zbog načina na koji ljudi reagiraju na njega nego politika određuje i program tog kazališta. Najveći je problem tog programa to što se u njemu zastupa ideja bivšeg vremena, odnosno komunizma. To samo po sebi i ne mora biti problem. Rade ima pravo voljeti državu ili sustav koji je prošao (kako stoje stvari kod nas, gdje sve ide u ciklusima,  možda ih i opet dočeka), ali problem je na koji način on govori o tome sustavu. On je u prošlom sustavu, koji je dakle volio, bio izrazito kritičan. Zajedno s Dušanom Jovanovićem iz Slovenije, Ljubišom Ristićem iz Srbije i Nadom Kokotović iz Zagreba osnovao je KPTG, jugoslavenski kazališni projekt. Predstave poput Oslobođenja Skoplja ili  Braća Karamazovi bile su ne samo subverzivne nego istinski kritične i da im očevi nisu bili to što su bili, imali bi grdnih problema. Oni su vjerovali da će pokazujući usputne devijacije sustava popraviti sustav jer je on u osnovi za njih dobro zamišljen. To je legitimno, poštujem nečije uvjerenje i umjetničku borbu za njega, a najvažnije, bile su to odlične predstave.

Međutim, on to radi i sada. Sada, kad je taj sustav propao i nama vlada sasvim drugačiji sustav, Rade misli da je silno političan i kritičan kad pokazuje kritiku komunizma, ali ga istovremeno želi opravdati jer  misli da je ipak bio bolji od ovog što sad imamo. To je loše jer oni koji prošli sistem vole, sad bi rado čuli što je on dobro napravio, a oni koji ga ne vole, ne žele gledati nikakvu afirmaciju. Tako da to stajalište nije ni tu ni tamo. A politički nije nikako. Politička predstava danas ne može uzeti za temu Staljina i Beriju jer su teze, vjerovanja, ideali, načini osvajanja ljudi i načini presije bili toliko drukčije od ovog što imamo danas. Danas bi prava politička predstava govorila o tome tko danas vlada nama, kako vlada i zašto vlada. Ali ne na razini sitne dnevne politike koja je nebitna, nego u okviru neke svjetske ili bankarske ili korporativne priče. Eto, ne znam ni reći tko vlada, a umjetnost i kazalište mi ne pomažu da shvatim.

A kad je već umjetničko vodstvo teatra odlučilo ići s pričom o Staljinu, jednom od najvećih tirana svih vremena, i Beriji, vođi sovjetske tajne policije, onda čovjek očekuje potresnu ili barem ozbiljnu priču o vladanju u tom vremenu. O razlozima i načinima presije, o ljudskoj duši uhvaćenoj u zamku, o moralu, strahu, poslušnosti, o cijeni života i smrti… Ali u predstavi nema ničeg od toga.  Nisam čitala tekst i ne mogu reći koliko ono što smo vidjeli ide na dušu Ive Štivičića kao pisca (i njegove kćeri Tene Štivičić kao dramaturginje), ali poznajem Štivičića kao autora suvislo ispričanih, dinamičnih i dramatičnih priča. Njegove TV-serije imale su logiku radnje, karaktere, motivaciju, emocije, sukobe, i to kako seriji u cjelini, tako i u svakoj pojedinoj epizodi, da spomenem samo Kuda idu divlje svinje ili Putovanje u Vučjak. Tena Štivičić je napisala neke izvrsne drame (Nemoš pobjeć od nedjelje, Fragile), pa mi se čini da je za ovo što smo vidjeli zaslužna odnosno kriva redateljica Lenka Udovički. Pisac i dramaturginja posredno, zato što su to dopustili.

Predstava govori o zadnjim danima Staljinove vladavine, svi drhte pred njim, a on zdvaja i na kraju umire. Prije smrti traži da mu dovedu nekog glumca kojeg je davno vidio, a glumac dođe pravo s kazne i Staljinu govori putem Shakespeareovih stihova istinu o vladanju. Kako to dobro zvuči kao sadržaj! Ali toga nije bilo. Svi su djelovali smiješno i maleno, ali nije bilo kontrasta straha pred Staljinom koji bi ih čini malima i Staljinove bahatosti koja bi ih činila slabima. Ne, stalno su bili maleni, kao nekakvi klaunovi. Na sastanku Politbiroa svi su se  mejerholdovski mehanicistički trzali (valjda kao izvanjski izraz straha), puno se konstruktivistički hodalo s lijeva na desno, micale su se skele po kojima je jedan glumac stalno jako sporo i ukočeno hodao, puštao se i neki film, jedna djevojka svirala je na čelu… Glumilo se u grču, ili groteskno ili klaunovski. To je sve bilo na razini forme. Ali iz toga se radio i sadržaj!

U uvodu radnje govori se o  praćenju jedne osobe, jer doušnik Beriji podnosi izvješće. Osim što on smiješno hopše dok govori, a Berija je čovječuljak, ispostavlja se da je osoba koju su pratili Staljinova kćerka koja je imala novog dečka. Od svih ljudi koje su pratili u Rusiji baš je to paradigmatski primjer totalitarnog nadzora. A svi koji su bili odvedeni u gulag, tamo su ili zato što su s nekim spavali ili zato što su nekog vidjeli da spava s njihovom ženom... Uglavnom, svi su krivi zbog seksa. A Berija, drugi najmoćniji čovjek ruskog komunističkog carstva, prilično je nevješto zavodio na sceni. Kad mu je žena koju je zavodio skinula gaće, pa smo vidjeli golog Ozrena Grabarića, uplašila sam se da će predstava biti loša. Naime, kad mi tako nekog bezveze skinu do gola obično znači da je sve oko toga čina isprazno. I bilo je. Nije bilo pravog straha, nije bilo prave opasnosti, nije uopće bilo ideologije koja je osobe u stvarnosti pokretala, ali i uništavala, nije bilo ničeg. A na kraju je još ispalo da je Staljin zabrinut „da nisu možda pretjerali“! I to ne zato što umire pa se boji Božjeg suda, nego zato što on tobože nije znao što se sve radilo! Ni Berija, jadan, nije znao gdje mu je taj glumac, u kojem logoru i zbog čega, pa je ispalo da su svi ljudi otišli u logore slučajno. To je onda srušilo i ono malo motivacije straha koju su glumci pokušali izgraditi unatoč mehanicističko/konstruktivističko/klaunovskoj koncepciji. Jer ako Staljin ništa nije znao, zašto bi ga se itko bojao? I tko je onda zapravo vladao? U drami se još javlja i neka Staljinova tajnica koja na kraju postaje novi Staljin, ali to je pak bilo toliko nelogično da nisam ni upamtila.

Okupljena je vrsna glumačka ekipa i glumci su se trudili graditi mikroodnose na razini međusobnih replika, ali to nije moglo dati smisao ni pojedinoj sceni a kamoli cijelom komadu. Taj komad, naime, nema definiranu stilsku ni žanrovsku odrednicu, nema jasnu priču, nema suvislu poruku, a o motivacijama likova da i ne govorim jer se likovi gube usred scene.  Ne znam što da o tim glumcima uopće kažem osim da barem pobrojim neke: Ozren Grabarić kao Berija, Boris Isaković kao Staljin, Dragan Mićanović kao Timofej, Jasna Đuričić kao Galina, Bojan Dimitrijević kao Gavrilo, Jadranka Đokić kao Dunjaška, Katarina Bistrović-Darvaš kao Svjetločka   i drugi.