Poezija u remisiji

Američki psiholog i profesor David Rosenhan svjetsku je slavu stekao člankom Biti normalan na ludim mjestima tiskanom 1973. u časopisu Science. U njemu je iznio rezultate nesvakidašnjeg pokusa. Naime on i sedam njegovih suradnika dragovoljno su se prijavili u psihijatrijske bolnice u pet američkih država. Dogovorili su se da se ponašaju normalno i da jedino na što će se požaliti budu slušne halucinacije. Pokusom se htjela utvrditi sposobnost psihijatara da prepoznaju duševne bolesti. I što se dogodilo? Svi su tobožnji bolesnici hospitalizirani, svima su propisani lijekovi, jednom je dijagnosticiran bipolarni poremećaj a ostalima shizofrenija u remisiji. Kada su kazali da je riječ o pokusu i da su zapravo posve zdravi, nisu im povjerovali niti ih pustili iz bolnice. Poslije pokusa David Rosenhan je ustvrdio da se iz psihijatrijske bolnice može izaći jedino ako se kaže: „Da, lud sam, ali sad mi je bolje.“ Kada je članak objavljen, izbio je skandal. Kako bi se umanjila šteta, jedna ugledna psihijatrijska ustanova pozvala je Rosenhana da joj u razdoblju od tri mjeseca šalje lažne pacijente, a njezini će ih stručnjaci otkriti i njihov popis objaviti po isteku tih 90 dana. Rezultat je bio još porazniji: bolnica je obznanila da je otkrila 41 simulanta te da sumnja na njih još 42. Profesor Rosenhan je na to rekao da nije poslao nijednog pseudopacijenta, tj. da su svi odbijeni zapravo bolesni.

Spomenuti pokus dovodi u pitanje psihijatrijske dijagnostičke kriterije i odredivost granice između psihičkog zdravlja i bolesti, ali posredno upozorava i na to da je ludilo nerijetko interpretacijski konstrukt te da o njegovu postojanju odlučuje kolektiv a ne pojedinac. „Lud je onaj čije se ludilo ne poklapa s ludilom većine“, zapisao je Samuel Beckett. Mislioci i književnici temi ludila obično prilaze obuhvatnije i opreznije od psihijatara. Oni među inim upozoravaju na njegove pozitivne aspekte i na izvana nametnuti obrnut poredak stvari. Još je Sokrat uz ludilo povezivao pojedine rituale, stanje krajnje zaljubljenosti, proricanje budućnosti i pjesničko nadahnuće. Uz nešto slobode pjesnika bi se moglo predočiti kao osobu koja ujedinjuje karakteristike luđaka i lude.

Dio pitanja koja se tiču teme ludila i koje otvara Rosenhanov pokus stožerna su pitanja pjesničke knjige Evolucija ludila Slavka Jendrička. Riječ je osamnaestoj zbirci pjesnika kojeg se poslovično vezuje uz jezičnu liniju naše lirike, o kojemu se govori kao predstavniku tzv. označiteljske scene, u čijim je stihovima kritika prepoznala gramatološki obrat, antilogocentrizam, postmodernističnost, ironiju, grotesku i sl. Zanimljivo je primijetiti da su se u važan element strukturne organizacije i konceptualizacije knjige prometnuli pravopisni znaci – zarez i točka. Jendričko je naime 106 pjesama rasporedio u pet cjelina: prva je neimenovana, sljedećih devet „naslovljeno“ je zarezom, a završna je pjesma najavljena točkom. Znakovi koji u konvencionalnom tekstu i kontekstu sugeriraju prostor za uzimanje zraka, kraću ili dulju stanku, u toj su knjizi izrazito semantizirani – naznačuju moguću egzistencijalnu dramu i dramu komunikacije. Tema ludila provlači se kroz čitavu knjigu – ono se rađa, raste, uzima maha, ne može ga se kontrolirati, poetski subjekt živi s njim, osvještava ga, njeguje i bori se protiv njega, ponekad je zaglušujuće glasno a ponekad stišano:

   Moje već odraslo Ludilo
     Nudilo je na prodaju katedralu (Spontano utvrđena svetost katedrale)

   Moram ubaciti ludilo
   u petu brzinu (Nisam prazna stranica)

   Žamor ludila
   Dobrih gena (Nova mladost)

   ispod jastuka
     odlažem alate ludila (Osluškivanje snova alata ludila)

Zadnja pjesma, kako već spomenuh, izdvojena je kao svojevrsni zaključak ili poenta čitave knjige. Njezinim naslovom Zatvorena brbljaonica poetski subjekt s jedne strane samokritički karakterizira ponuđeni solilokvij uspoređujući zbirku s brbljaonicom, a s druge prizemljuje negdašnji Šimićev poziv pjesnicima da ne hodaju maleni ispod zvijezda suprotstavljajući mu izblijedjeli krik koji se rasipa u oblačić iz krematorija.

Evolucija ludila Slavka Jendrička obećava nemoguće – sustavno prikazati posvemašnju rasutost govora i senzacija. Nemoguće je naime vjerodostojno usustaviti rasuto i rasutome biti sustavan. Ludilo se u stihovima te zbirke pojavljuje kao tema, dijagnoza i stil. Kao tema ono je najprije oznaka stanja svijeta u kojemu živimo, a koje obilježavaju prevlast dvojbenih vrijednosti, inteligencija zla, posvemašnji gubitak slobode, zasljepljujuće marketinško i komunikacijsko blještavilo. Interes za globalni prostor očituje se u stvaranju Jendričkove privatne geografije koja povezuje Laponiju i Slavoniju, Osijek i Sisak, Cernu i Pariz, Poljsku i Grič, Wall Street i svemir... Pjesnik zapravo poseže za kvantitativnim punjenjem stihova računajući na čvrste zalihe značenja koje imena tih mjesta posjeduju te na djelotvornost njihova radikalnog mijenjanja, izvrtanja, ironiziranja ili osporavanja. Njegov govor povremeno vrluda između zbiljskih podražaja i uobrazilje, miješa stvarnosne događaje i artefakte, a prikaz svijeta uobličuje se u rasponu između bilježenja asocijacija rastrojene svijesti i nedvosmislenog zapisa o kakvu dnevnom događaju (npr. „Dan kada je treći put propala željezara“). Pritom je u velikoj mjeri predvidiv mehanizam poetizacije zbiljskog podražaja. Recimo u pjesmi Krystyna ime poznanice iz Poljske automatski povlači reminiscenciju na tragične slike iz Katynske šume a one pak nepogrešivo vode do zvukova nabrušenih poljskih futurista. Jendričko dakle spaja privatnost, globalnu sferu i umjetnost. U tako spletenoj mreži raznorodnih fragmenata treba tražiti i naći poeziju.

Kao dijagnoza ludilo se – osim na svijet – odnosi na stanje pjesničkoga subjekta. On je rascijepljen, neprestano traga za identitetom, gubi se i dohvaća u svakom pokretu i riječi. O njegovu stanju zorno svjedoče stihovi:

   Oduvijek sam bio
   Dvije polovice

   Uvijek jedna od njih
   Nije vjerovala ni u što

   Umorivši se
   Od skupljanja
   U privid cjeline

   Počeo sam
   Sve glasnije
   Razgovarati
   Sam sa sobom. (Dvije polovice)

Na početku zbirke taj nam subjekt povjerava da je cinkaroš koji suosjeća sa svojim Zlom (Ono vlada slobodno od mene/ I jezika na kojem pišem) i prigrljuje ludilo kao blisko, od sebe neodvojivo biće. Kasnije se uz ostalo predstavlja kao nastran ljubitelj umjetnosti, violinist na Titanicu, fejsovac, razbijač snova, internet-idiot i narkobos Jendričko koji Tihim oceanom prevozi kokain. Ukratko u zbirci se neprestano varira storija o neprilagođenu subjektu, spremnu na sve, patentiranu izazivaču koji čini i govori što se drugi ne usude niti mogu, koji stalno osvaja prostor slobode, koji se bori protiv ludila svakodnevice, ludila u sebi i oko sebe te koji pritom rabi snažne riječi kao smrt, tamnica, sloboda, bolest ili nestajanje. Taj subjekt je samoživ, sveprisutan, njegova optika dominira prikazom svijeta, on uvijek iznova ističe svoju pjesničku percepciju, inzistira na srazu visokog i niskog, svetog i profanog (npr. Ni kardinal nije primijetio/ Dolazak Boga na misu). Rekao bih da je u pitanju tipična postmodernistička gesta, gotovo refleksan potez koji je već toliko puta viđen u Jendričkovim knjigama da je pitanje koliko je još učinkovit.

Taj pjesnik u Evoluciji ludila pribjegava još jednoj ritualiziranoj gesti – osamljuje se od svijeta i obraća pjesnicima, posvećuje im stihove, oni su njegovo birano društvo, njegovi sugovornici i likovi njegovih tekstova. Zatječemo ga primjerice u šetnji Osijekom s profesorom Remom. Dok kolege hodaju Zrmanjskom i Dunavskom ulicom, imena tih ulica učas šetnju preobražavaju u kupanje. Stvar se počinje komplicirati, zahvaća ih strašni val – Neprilagodljiv/ Nemuštom jeziku/ Krhke stvarnosti, obojici prijeti utapanje pa se u žestokom crescendu braća po stihu susreću s ribama, završavaju na tamnu dnu, ali na kraju se srećom mijenja ustaljeni poredak stvari pa ono što je bilo opasno i zlokobno odjednom postaje zametak dubokog iskustva. U pitanju je klasična mistifikacija poetskoga prostora kojom pjesnik posredno sam sebi komplimentira. Pozorniji će čitatelj uočiti da Jendričko u Evoluciji ludila s T. S. Eliotom otvara Prvi proljetni festival/ cica & medonosnih biljaka, da mu Hemingway pripitim glasom povjerava na uho kako je pubertetski zaljubljen u antilopu, da se s Kamovom intimizira u psovci i sl. S piscima se druži noću i danju, u dobru i zlu, u gori i dolu – nalazimo ga tako ispod zagrebačkog spomenika Tinu Ujeviću gdje spava tvrdim snom iza kojega žuri u Blato (a gdje drugdje!?)  na lozu, siluetu mu prepoznajemo u planinama gdje susreće Edu Popovića u čijoj naprtnjači nalazi ptičje mlijeko zbog čega sa žalom konstatira: Iz Ponoćnog boogiea/ Nije ostala ni suza žestice. Itd.

 Dojma sam da je Jendričko ludilo svijeta pokušao predočiti nizom uvriježenih postupaka i poznatih verbalnih trikova zbog čega njegov subjekt gdjekad podsjeća na Rosenhanova tobožnjeg bolesnika. Kako bih bar donekle osvijetlio pjesnikovu ekvilibristiku, kratko ću prokomentirati pjesmu Meka granica. Što se može zbiti kada zakleti lirski (post)modernist naslovi pjesmu Meka granica? Puno toga. Za početak taj verbalni ratobornik neizostavno postaje političan, i to globalno, tako da nitko ne bude ni izuzet ali ni posebno pogođen. Potom logika situacije nalaže da se u pjesmi suoče ratnici i pjesnici – to se uvijek lijepo vidi: malo mirisa istinske borbe, malo njezine ambivalentne estetizacije i stvar klapa. Tako na jednoj strani meke granice Gardisti snijegom/ izbjeljuju zube, dok na drugoj Ne postoji država/ Čiju namirisanu među/ Nisu prekoračili (avan)gardisti. Reklo bi se: Zgodno je kad se stvari tako eksplozivno (zvukom i smislom) preklope. Nepoznat Netko mogao bi primetnuti: Baš je lucidan, angažiran i odvažan naš autor. Da se pjesma ne bi iscrpila u binarnoj opreci, pjesnik je na nebo iznad nje navukao nekoliko gustih oblaka – ljubava pisma tugom ohlađenim Laponkama, dvjesto tisuća snjegovića, pseći urin i slavonski hrast. Ozbiljno govoreći, čitatelj ne može znati nose li ti oblaci kišu ili tuču ili se jednostavno pojavljuju kao dekoracija, kao znak prijetnje. Ali baš u tome i jest draž, čuje se glas iza ugla.

Na razini stila tragovi ludila ogledaju se u zatvaranju Jendričkova subjekta u granice pjesničkog jezika što za posljedicu ima bujicu semantički teško razrješivih sintagmi (Snjeguljica razdjevičena zbiljom, hipotetska čistoća krika izronjenog iz plodne vode, presnimavanje nadzvučnih sjećanja) i ambivalentnih rečenica koje nasljeduju tradiciju lirskog (post)modernizma, npr.:

   Iz znojnog plićaka
   Zaplivamo niz stube (Policajac Ivica i dvije smrti)

Ipak, čini se da je (post)modernistička ubojitost, grčevitost ili pak ležernost (u svakom slučaju, uvjerljivost) iščezla iz tih lingvističkih atrakcija, da su one zapravo prerasle u žargon kojim se pjesnik služi, kojim po volji može opisivati, prepisivati ili tumačiti svijet oko sebe te da se na koncu pretvorila u laku retoriku za teške dane. U tim i takvim sintagmama i stihovima sastojci su različiti, a spojevi za one koji bar donekle poznaju suvremeno pjesništvo, posebice Jendričkov opus, predvidljivo nepredvidljivi. O karakteru tog stila, o njegovim poetičkim i retoričkim uporištima dobro svjedoči početak pjesme Svemirska slastičarnica:

   Katkada vjevericama održim
   Predavanje o dojenju
   Mlijekom iz zvijezdine sise

Tko je oštrouman, zaigran i željan gonetanja neka pokuša putovati s tim stihovima, neka ih pokuša opskrbiti značenjem, otkriti što i kamo profesor Jendričko zapravo smjera. Doduše kada znatiželjnik pročita nastavak iste pjesme, otkrit će da nema posla s profesorom, jer će mu se govornik predstaviti kao svećenik Slavko/ umoran od čudesa i izvijestiti ga da se posvetio prepisivanju recepata iz kuharica tamnog svemira a sve u svrhu smišljanja novih slastica za djecu s čijih preslađenih usnica ustrajno čisti hrđu. Konstrukcija je komplicirana i naoko neprozirna. Prispjevši do zadnjeg stiha rečeni znatiželjnik možda će najprije moći reći „Opa!“ ili „Što je ovo?“ ili „Zar opet?“ ili „Idem dalje, ovdje više nemam što tražiti.“ Reakcija će dakako ovisiti o poetičkim preferencijama i o tome koliko se puta i koliko intenzivno susretao s Jendričkovim stihovima. Čitatelj ipak nije sprava koju se može iznenaditi uvijek na isti način. Pokušati takvo što ravno je ludosti. Ili, riječima Alberta Einstena, ludost je istu stvar raditi više puta iznova i uvijek očekivati drukčije rezultate.

Zbirka Evolucija ludila na stanovit je način usporediva s pokusom profesora Rosenhana. Ako pretpostavimo da postoji kuća poezije i da njezini stanovnici jedino stihovima mogu međusobno komunicirati, Slavko Jendričko s Evolucijom ludila podsjeća na Rosenhana i njegove dragovoljce – on ulazi u kuću poezije, sa sobom nosi oveći svežanj stihova, naizust zna pregršt pjesama uvaženih pjesnika pa nek domar i stanari kuće procijene je li riječ  o istinskoj poeziji ili o njezinu podražavanju. Ako mogu, neka im pomognu i ona tri kritičara nevoljko pripuštena u dvorište. Može li se uopće utvrditi kada je poezija u remisiji? Da li maniriziranje vlastitoga pisanja u konačnici dovodi do pseudopoezije? Kada se jednom uđe, može li se izaći iz kuće poezije? Bojim se da bi na svako od tih pitanja teško mogli odgovoriti i stanari kuće poezije i ona tri nevoljko pripuštena kritičara. Ako bi se koji i osmjelio, vjerojatno bi pogriješio poput Rosenhanovih liječnika. Iz čitave priče ne izuzimam dakako ni sebe. Stoga ako se kome ne svidi ovo moje razmišljanje neka ga slobodno proglasi zabludom. Poeziji na čast.