Odlaze korifeji jazz-glasovira

Minulo je ljeto odnijelo s međunarodne jazz-scene troje istaknutih pijanista jazza. Jednog europskog i dvoje američkih.

Jazz-pijanist i vokalist Paul Kuhn bio je jedan od najpopularnijih njemačkih interpreta. Još je davno stekao nadimak čovjeka za glasovirom, koji će ga pratiti do posljednjih dana života, a ni u njima nije se rastajao od svog instrumenta i mikrofona. Poput brojnih europskih teoretičara i glazbenika jazza, prva je iskustva na tom polju stekao slušajući jazz-programe radiopostaja američke vojske AFN, stacioniranih u tadašnjoj SR Njemačkoj. Neki put na granici popularnijega jazz-izričaja, Kuhn je bio svojevrsna inačica glasovitoga legendarnog američkog pijanista, autora i vokalista Thomasa Fatsa Wallera, koji je slavu stekao ne samo nizom uspješnica nego i vrlo dobrim kontaktima sa slušateljstvom. Kuhn je bio istinska legenda njemačke i europske jazz-scene, kojem ni do kraja života, a umro je u 85.godini, nije bilo teško iz kuće na obali lemanskog jezera u Švicarskoj, u kojoj je stalno živio, otići na bilo koji angažman, a takvih mu do kraja bogate karijere nije nedostajalo. I gdje bi god nastupio, dočekala ga je oduševljena publika, koju bi znao pridobiti već prvim taktovima svojih interpretacija. Još od 1950, kad je počeo nizati uspjehe sa ženskim sastavom Die Cypries, redovito je nastupao, svirao, pjevao, pa čak i duhovitim dosjetkama zabavljao publiku izvodeći besprijekorno nizove prepoznatljivih jazz-standarda, ali i originalnih skladbi na sebi svojstven, prihvatljiv način s mnogo nepatvorena swinga, protkanih nerijetko i diskretnim humorom. Najčešće bi nastupao u formaciji klasičnoga klavirskog jazz-trija s kontrabasom i bubnjevima, s kakvim je snimio veći broj svojih diskografskih uradaka. A takvih i nije bilo malo! U posljednje vrijeme stalni mu je suradnik u spomenutim projektima i na koncertima bio izvrstan europski kontrabasist iz Kölna Martin Djakonovski, sin nekad najpoznatijega makedonskog jazz-glazbenika i dirigenta Dragana Špate Djakonovskog. S odlaskom pijanista, pjevača i skladatelja Paula Kuhna europska je jazz-scena izgubila jednu od neponovljivih jazz-legendi.

Cedar Walton

Kolovoz je bio koban za još dvoje istaknutih jazz-pijanista. U 79. godini u svom domu u Brooklynu umro je poznati jazz-pijanist i skladatelj Cedar Walton. Rođen u Dallasu 1934, školovani pijanist s pedigreom bogatih utjecaja Arta Tatuma, Buda Powella i Hanka Jonesa, preselit će 1955. u New York, i tu se odmah uključiti u stilski i generacijski primjerenu mu skupinu džezista poput Arta Farmera, Bennyja Golsona i Kennyja Dorhama, probivši se ubrzo u sam vrh njujorške jazz-scene te postavši ubrzo i članom legendarnoga sastava The Jazz Messengers bubnjara Arta Blakeyja. Nije mu s takvim referencijama upotpunjenima elegancijom i swingom te kao pouzdanu pratiocu i solistu vrlo originalnih harmonijskih rješenja bio problem svirati, snimati i nastupati s najistaknutijim predstavnicima modernoga jazza poput trubača Freddieja Hubbarda ili saksofonista Waynea Shortera. S legendarnim je Johnom Coltraneom 1959. snimio i glasoviti album Giant Steps. Walton je vodio i niz vlastitih malih sastava, tako grupu Eastern Rebellion sa saksofonistima Georgeom Colemanom i Bobom Bergom, a vrijedi spomenuti i neke od njegovih najuspjelijih skladbi kao što su Bolivia, From Roots, Simple Pleasure ili Life’s Mosaic.

Paul Kuhn

Dvadesetoga kolovoza 2013. u svom je domu u Port Washingtonu u dubokoj starosti od 95 godina umrla jedna od najpoznatijih pijanistica jazza Marian McPartland. Rođena u britanskom Windsoru kao Margaret Marian Turner, preselit će 1946. u Sjedinjene Države, udati se za glasovitog kornetista tradicionalnoga jazza Jimmyja McPartlanda i uzeti njegovo prezime, po kojem će postati vrlo poznata. Par će se preseliti u Chicago i postati neizostavan i relevantan dio istoimenoga stila, a Marian liderica vlastitih malih sastava, među njima i klasičnoga klavirskog jazz-trija s kontrabasom i bubnjevima. Istaknula se i kao autorica zapaženih članaka i kritika napisanih za vodeće američke jazz-publikacije. Zapaženi su bili i njezini eseji objavljeni u All In Good Time. Imala je i vlastitu diskografsku kuću Halcyion, koja je snimala i izdavala ploče drugih poznatih jazz-pijanista poput Teddyja Wilsona ili Earla Hinesa. Godine 2004. primila je za životno djelo i nagradu Grammy.