O narodnoj književnosti

Ako je narodni jezik najvjernije ogledalo narodnoga mišljenja i čuvstvovanja, kao što sumnje nema, onda on nije dobio ime materinjega samo zato što njime majka govori djeci svojoj – nego i zato što se u njegovu povodu rađa u svakoga misao duševnoga zajedništva s narodom. To drugim riječima znači da po jeziku materinjem ne postajemo samo članovima izvjestna naroda, nego postajemo i dionicima čitave njegove kulture kako se je ona historijski razvila.

Sve je to tako poznato da na to ponajviše ni ne pomišljamo. Tek kad se nametne pitanje: kojim bi pravcem trebalo da kreće literatura materinjega jezika – postajemo sebi svjesni i zamašnosti rečene činjenice. Imade li literatura u opće prikazivati duševni razvoj naroda, onda je jedno bar stalno – da imade naime biti narodna. Tomu ne smeta što se znanstvena literatura drži obično za internacionalnu. Jer prije svega ne vrijedi potonji naziv za one znanstvene grane koje obrađuju strogo narodne stvari; a onda je izvan svake sumnje da se i općim znanstvenim granama može osim jezika dati izvjestno narodno obilježje – inače se ne bi moglo govoriti o francuzkoj ili njemačkoj znanosti, kako to u zbilji biva.

Gjuro Arnold bio je predsjednik Matice hrvatske od 1902. do 1909.

Stoji li tako sa znanstvenom literaturom, sa lijepom stoji tako još više; jer se u njezinim tvorevinama imadu ogledati duševni interesi izvjestnoga narodnoga razdoblja. Pri tom dakako ne treba lijepa knjiga da radi baš o narodnim stvarima, recimo primjerice o bitkama i pobjedama, o domovini i njenom dušmanu – jer sve to može po iskustvu biti sasvim nenarodno. Ali ono što lijepa knjiga prikazuje mora nositi biljeg narodnoga mišljenja i čuvstvovanja. Tko se je svestranije bavio našom lijepom knjigom, mogao je opaziti da su već stari pjesnici ne samo birali strane predmete i zaodjevali ih u ruho svoga doba, nego da su pojedinim pjesničkim tvorevinama i dramatičkim prizorima znali podmetnuti fizionomiju i osjećaj narodne duše. Koliko pak u tom nisu vazda uspjeli, imade se odbiti koje na to što nisu s narodom dovoljno srasli bili, koje na to što su još previše stajali pod dojmom stranih uzora.

Kako je u tom pogledu s današnjim zastupnicima lijepe hrvatske knjige ne marim ovdje izpitivati, ali iz rečenoga slijedi da je svatko tko na tom polju hoće da radi, dužan zaroniti duboko u narodnu dušu, ili još bolje: da je dužan s njom se upravo poistovjetiti. Uzme li se da je po hrvatski narod uza sve kobno iseljivanje značajna privrženost rođenoj grudi i u njezinu povodu vrlo razvijeno domovinsko čuvstvo – onda je pojmljivo kako će zastupnici lijepe knjige, srastavši se s narodnom dušom, ne samo vazda pogađati pravu narodnu žicu, nego se i nehotice uklanjati svakomu tuđinskomu dojmu.

Na pitanje: neće li literatura u strogo narodnom duhu imati za posljedicu i narodno trvenje, – odgovaramo kategorički da neće. Kad narod dođe do zrele spoznaje svojih narodnih osobina i vrlina, svojih potreba i svoga bića, on će u toj spoznaji stalno poštivati vrline i osobine i drugoga naroda, držeći ih baš poradi oprečnosti narodnima, – a neće mu ih zaviđati, niti nasljedovati. Samo nezrelo dijete može se ljutiti s toga što odraslije imade i veću odoricu. Što se pak tiče duševne veličine tako naroda kao i pojedinaca, to će prava veličina biti u zbilji samo ondje gdje će nutarnji sklad života i interesa biti tako potpun, da ni potreba isporedbe ne nastupi. U literarnoj republici ne treba ni predsjednika, ni dalaj-lame; u njoj treba samo da svatko bude svoj i narodan.

Narodna literatura uključuje tako počitanje današnje literarne generacije prema prošlima kao i nadovezivanje na njih. Počitanje uključuje zato što se svaka generacija okrilati pomoću pređašnjih; a nadovezivanje zato što nijedno ne može početi ab ovo i stvoriti literaturu iz ničesa.

Nadovezati na prošlost ne znači međutim odreći se samostalnosti i nasljedovati slijepo preteče svoje; nego znači samo nastaviti rad u duhu njihovu – uzevši dakako unaprijed da je taj duh narodan.

Takvo je nasljedovanje pače dužnost literarnih radnika jer uvjetuje kontinuitet u narodnoj literaturi. Ali kad bi netko i slijepo nasljedovao dobre uzore narodne literarne prošlosti, bilo bi to nasljedovanje ipak simpatičnije od slijepoga nasljedovanja uzora stranih – samo treba priznati da za to ne bi nipošto bilo više umjetničko, niti bi u opće takovo bilo. Pravi umjetnik ne nasljeduje, nego stvara; a stvaranje uključuje i izvjestnu duševnu potrebu i izvjestna tehnička sredstva. Potonja baš i jesu ono što u prvom redu karakterizuje i pravoga umjetnika i izvjestno literarno razdoblje. Umjetnika karakterizuje zato jer pokazuje njegovu iznalaznu snagu; a razdoblje zato jer svatko upravo s novim tehničkim sredstvima i odpočima.

Ali ako su tehnička sredstva i glavno mjerilo umjetničkoga stvaranja, jedina nisu već zato, što se još radi i o predmetu ili o ideji kojoj imadu da služe. Dok tehnička sredstva mora umjetnik već u sebi naći, s idejama se sastaje svuda u životu i u svijetu, napose u ljudskome društvu imade li dakako za to dara i spreme. Bez ozbiljna studija i oštra opažanja ostaje čovjek i tu slijep kod očiju.

Sve ovo treba da imadu na umu ne samo zastupnici narodne lijepe knjige nego i oni koji njihov rad prate i kritički ga osvjetljuju. Kritika pače mora biti sustvarateljica lijepe narodne knjige, jer joj je po biću zadatak da puti i obučava. Ovomu zadatku pak neće kritika zadovoljiti bude li tek s jednog od navedenih gledišta promatrala pjesničke tvorevine i prosuđivala im vrijednost po lijepu narodnu knjigu.

Današnja se kritika vrlo slabo osvrće na ono prvo gledište; ali pogoduje tim više drugomu i trećemu. Navlastito znade tehničko tako zaslijepiti da se za narodno i idejno ni ne pita. (...)

Još gore je, kad kritika uzme za izhodište sporedno gledište – recimo primjerice pedagoško – pak stane grmjeti protiv pisaca koji crtaju ćutilne ljudske strasti, proglašujući im tvorevine pogubnima za ćudoređe i vjeru. Dokle god će čovjeka najviše zanimati čovjek smatrat će i pjesnik ljudsko društvo najbujnijim vrelom, iz kojega će crpsti svoju građu – a kritika neće smjeti da mu s toga naprečac prigovara. Pjesnik ne stvara in usum delphini, nego stvara iz posebne duševne i umjetničke potrebe. Zađe li u povodu te potrebe i u područje ljudskih strasti, znat će jamačno kako ih imade prikazati, da se ne ogriješi o bitna gledišta svoje umijeće. Što se pak tiče eventualne pogibli u ćudorednom i vjerskom pogledu, to ne treba zaboraviti da s ćudoređem i vjerom imade svatko već pristupiti tako literarnim kao i umjetničkim tvorevinama u opće. Tko se s perverznim raspoloženjem, ili s nekim histerijskim nervozitetom daje na čitanje pjesničkih djela i promatranje umjetničkih tvorevina: taj će svuda nalaziti sparnu i nezdravu atmosferu – naprosto zato, jer je sa sobom donosi.

No braneći izbor gradnje prema pravoj duševnoj i umjetničkoj potrebi pjesnika nisam dakako uzeo ujedno u obranu i take tvorevine koje možda imadu za podlogu nećudorednu misao o sebi, ili koje grijeh poželjnijim prikazuju, ili koje spolno podražnim crtanjem vrijeđaju stid – jer take su i u umjetničkom pogledu bez vrijednosti. Pogotovo pak nisam mislio braniti tvorevine koje uz nećudoređe zastupaju i bezvjerje. Bez ćudorednosti gine svako ljudsko dostojanstvo da ustupi mjesto zvjerstvu, a što se s ćudoređem kosi, ne može se militi ni duhu, jer se i s njime kosi. Uzme li se k tomu da ćudoređa nema bez vjere, jer je duh ćudoređa ujedno i duh božanstva – onda je jamačno razumljivo zašto ne može i ne smije biti ni naroda ni narodne literature bez vjere i bez ćudoređa. (...)

Tako i ja velim, da hrvatski pjesnik mora pjevati kao sin hrvatskoga naroda, ako ne će da bude ne samo etički nego i psihološki nonsens. Imade li po Danteu poezije u opće, da radi oko spasenja čitavoga ljudstva, onda narodna imade da radi oko spasenja svoga naroda. (...)

Navlastito su maleni narodi trajno u pogibli da najedared budu spriječeni u razvoju i uzgoju svojih bogodanih osebina. Hoće li taki narodi da se dušmanskim – da ne kažem zločinačkim – namjerama većih naroda odrvaju, treba im očito posebne snage kojom će zakriljivati kulturnu baštinu pređa i osebno biće svoje. Takva se snaga stječe doista u prvom redu općom naobrazbom koja ide tako za duševnim kao i materijalnim blagostanjem naroda; ali kolikagod ona bila, neprijateljskim će pohotama biti dorasla samo uz uvjet: bude li ujedinjena i složna. To pak drugim riječima znači da narodi u opće stječu svoju odpornu snagu time što u svim dijelovima svojim uzgajaju čuvstvo zajedinstva i bude svijest o potrebi jedinstvenoga mišljenja, čuvstvovanja i rada.

Koliko bi takvomu narodnomu uzgoju poslužila u nas Hrvata čisto narodna literatura, razabraste jamačno iz moga razmatranja. Literatura je dobila svoje ime od latinske riječi litera; a ovoj odgovara u grčkome jeziku riječ karakter. Samo strogo narodna literatura jest u pravome smislu značajna.