Novo otkrivanje Arnolda

Društvo hrvatskih književnika obilježilo je 7. studenoga 160. obljetnicu rođenja pjesnika, ali i prvoga doktora filozofije i profesora pedagogije na Sveučilištu u Zagrebu, urednika Vijenca te predsjednika Matice hrvatske od 1902. do 1909. Gjure Arnolda, koji je postavio temelje, kako je istaknuo u pozdravnim riječima predsjednik DHK-a Božidar Petrač, filozofskim, pedagoškim, književničkim te organizacijskim djelovanjima budućih intelektualaca.

Nasljednik Šenoina gesla Budi svoj! i tendencioznosti u književnosti koju nije nikada skrivao, Gjuro Arnold također nije skrivao da je, kako ističe Vladimir Lončarević, katolički pjesnik pa je tako većinu pjesama i objavio u katoličkom tisku. Lončarević dodaje kako njegove pjesme ipak djeluju arhaično u usporedbi s mlađim naraštajem religioznih književnika poput Sudete, Šopa ili Košutićeve pa ne čude stihovi: „Da barem znam što kao pjesnik vrijedim? / Al ne, ne. To ih pitam tek u šali / A ja ću dalje sitne pjesme presti / Dok narod mi se drijeman ne osvijesti!“ Akademik Ante Stamać izdvojio je te interpretirao Arnoldovu pjesmu Domovina, koja se, napominje, nekad učila u pučkoj školi. Karakterizira je deseterac protkan svakodnevnim govorom Arnoldova doba, a progovara o mijeni odnosa prema domovini u životu čovjeka od kolijevke pa do groba. Stihovi petrificiraju jezične mogućnosti, ali i ogledaju Arnoldove pedagoške ideje proizašle iz njegova školovanja u Göttingenu, Berlinu i Sorbonni.

Branko Despot: Arnold povijest poima teologijski; prema njemu subjekt je povijesti Bog, Božji plan je povijest, povijest je očitovanje ethosa

Iako je među svojim spisima zabilježio kako su njegove pjesme njegov vjekopis, Arnold će ipak ostvariti više u području filozofije pa je u tom duhu akademik Branko Despot istaknuo njegovu kratku knjižicu, disertaciju pod naslovom Etika i poviest, u kojoj će Arnold iznijeti osnove svoga cjelokupnoga djelovanja, tj. u njoj će pokušati rasvijetliti pristup samoj povijesti kao znanosti koji se razlikovao od ondašnjih, egzaktnih pristupa. Arnold, nastavlja Despot, daje teologijsko poimanje povijesti temeljeno na Božjoj providnosti: subjekt je povijesti Bog, Božji plan je povijest, povijest je očitovanje ethosa. Baš kao što je ethos neizbježan kad se spominje Arnoldova metafizika, kako ističe Daniel Miščin. Napominje kako je Arnoldova knjiga Zadnja bića iznimna te se u njoj umjesto Heideggerova pitanja: kako je Bog upao u metafiziku, Arnold pita: kako je Bog ispao iz nje. Miščin dodaje kako je svrha njegove metafizike pokušaj da se osigura legitiman prostor za transcendenciju unutar metafizike i čežnja za etosom, tj. vrlinom upravo življenjem same vrline.

Božidar Petrač iznio je zanimljivosti iz Arnoldovih govora, među kojima je istaknuo Umjetnost prema znanosti, Može li umjetnost zamijeniti vjeru, Jedinstvena hrvatska nacionalna kultura, te potrebu za njihovom reinterpretacijom jer je u njima, svojim stajalištima, smatra Petrač, Arnold bio (vjero)dostojan. Složio se s njim Mihovil Antić progovorivši o važnim temama Arnolda i Matice hrvatske u doba njegova predsjednikovanja te istaknuo kako se Arnold u svojim zalaganjima oslanjao na tradiciju i učio iz nje, ali je ostavljao i prostora za stvaranje novoga. Tako neizostavni sukobi starih i mladih ne bi trebali ostati jednostrani jer osim različitih poimanja književnosti, pridodao je u izlaganju Petrač, postojali su i oni politički razlozi njihova neslaganja.

Medijska zastupljenost Gjure Arnolda obrnuto je proporcionalna njegovu djelu i radu pa je potrebno posadašnjenje i prevrednovanje njegovih ideja, misli i zaključaka, počevši od pjesništva, pedagogije sve do filozofije, jer Arnold nije, kako je napomenuo akademik Stamać, „nacionalni katolički pjesničić“, već intelektualac čija djela valja danas kritički i objektivno sagledati.