Neromantična fotopoezija

Ime fotografa Ivana Posavca ponajprije evocira crno-bijele poletovske fotografije crnih rubova koje tematiziraju omladinsku pop-kulturu i rock 80-ih, zatim fotografije akcije Toma Gotovca Zagreb, volim te, ili pak njegove brojne portrete i novinske fotografije. Velik je kontrast između takvih Posavčevih fotografija i fotografija predstavljenih na izložbi Čuvaj svoju tajnu. Posavec se inače bavi dokumentarizmom koji nije dokraja izbjegnut ni ovim ciklusom fotografija, samo što se on u ovom slučaju očituje u intimnim situacijama koje su mistificirane formom samih fotografija. Ono što je izbjegnuto pompoznost je svake vrste, točnije, povijesna važnost njegovih antologijskih fotografija ovdje je zamijenjena lirskim raspoloženjem naizgled nevažnih trenutaka i stvari. Fotografije ostavljaju dojam osobnoga, dnevničkog bilježenja svakodnevnih situacija: ispijanje kave s prijateljem, kadrovi prepuni drveća i zelenila, detalji koji se obično uoče šetnjom gradom, neonski znakovi grada po noći, reklame.

Fotografije Ivana Posavca karakteriziraju nenametljivost i odsutnost planirane izvedbe

Zajedno s digitalnom fotografijom Posavec je preuzeo i navike fotografiranja koje karakteriziraju svakodnevica i običnost. Fotografije ovog ciklusa količinski se i motivima koje prikazuju približavaju životu bilježenjem fragmenata svakodnevnog iskustva, ali formalno se udaljavaju od njega – većina je fotografija minimalistička i često imaju dominaciju jednog motiva: na nekoliko njih dominira geometrijski oblik kružnice i kruga, pojavljuju se i fotografije koje su sive s jednom izdvojenom bojom koja dominira prizorom. Hladno slaganje niza utičnica na jednoj je fotografiji sasvim blisko apstrakciji. Prikazi su posve neromantični, estetički ogoljeni, ali nikako neutralni, te prizemljeno stvarnosni. Posavčeve su fotografije poput niza jednostavnih rečenica koje stoje same za sebe, a nedostatak teme, konceptualne povezanosti, kaos i slučajnost s jedne su strane poetični, a s druge nedostaje im prodornosti. Sve je to okarakterizirano laganom zaigranošću kojom Posavec pristupa fotografiji slobodno istražujući. O narativnoj komponenti koja stoji iza svake fotografije možemo samo nagađati, a kontekst djela zamijenjen je likovnim karakteristikama. Posavec s lakoćom prihvaća djeliće stvarnosti na fotografijama.

Fotografije karakteriziraju nenametljivost i odsutnost planirane izvedbe, sve su to spontano uhvaćeni trenuci i sasvim se osjeća njihovo organičko nastajanje. Istodobno sve one posjeduju jasnu formalnu strukturiranost. Ako je riječ o širim i složenijim prizorima, obično su to pomno centrirane fotografije sa središnjom kompozicijom kao što je to slučaj fotografije s konobarom za šankom. Fotografije sa zanimljivim sjenama često su nastale iz gornjeg ili donjeg rakursa. Forma nekolicine fotografija obilježena je neobičnom i slučajno nastalom sjenom, primjerice na fotografiji na kojoj sjena pada na debelo tamno platno, zatim na fotografiji četvrtaste sjene na šahtu. Ili pak fotografijom dominira oblikovanje svjetlošću, recimo na fotografiji s usmjerenim svjetlom iz uključenog automobila, fotografijama niza neonskih reklama, travnjaka osvijetljena umjetnim svjetlom te obojena svjetlost koja se probija kroz crvene zastore.

Začudna je određena pravilnost koja se uočava u slučajno okinutim fotografijama: krug u asfaltu iz kojeg raste biljčica, našarana crvena prekrižena kružnica na ogradi, nalijepljeni bijeli krug na staklu. Fotografije formom prizivaju apstraktnije modernističke radove konstruktivizma, posebno Lászla Moholy-Nagya, i to ne samo u ponavljanju osnovnih geometrijskih oblika nego i u radu sa svjetlošću. To se posebno zapaža u fotografijama s nizovima kvadrata na zidu i ostalim fotografijama na kojima je vidljivo baratanje geometrijskim oblicima. No u svojem jasnom izbjegavanju čiste apstrakcije, kao i u pluralizmima i razlomljenim prikazima, te su fotografije postmoderne, čemu doprinosi i sam medij digitalne fotografije koji je masovan i popularan poput primjerice polaroida.

Na fotografijama s ljudskim likom redovito je zanemaren upravo portretni način fotografiranja, a naglasak je opet na formalnim karakteristikama slike (muškarac na livadi je u polusjeni, odrezani kadrovi koji prikazuju žene s leđa). Na nekim slikama dominira običan predmet u neobičnom okruženju: zelena gumica na travi, ukrasne svjećice za bor postavljene na stablo u šumi, zaspali anđelak na zidiću groblja, prazne boce Ožujskog piva na tramvajskoj postaji, glatka reljefna porculanska glava djevojke na zidu, meso koje se odleđuje dok je u pozadini mediteranski pogled na more i borove (naglasak je dakako na mesu, a ne na sobi s pogledom). Posavec daje prednost uokvirivanju detalja, veću je važnost pridao slučajnim stvarima, a takvo ga izjednačavanje subjekta i objekta gotovo približava zenu.

Budući da ovaj ciklus sadrži 60 fotografija, uočljiva je njihova fragmentacija. Raznoliki raspon motiva uključuje i poneki bizarni predmet, poput fotografije improvizirano izrađena pijetla. Ovom je izložbom Posavec izložio vlastito razlomljeno iskustvo i istodobno pokazao svoje stajalište da dobar fotograf može biti svatko te da dobra fotografija može biti digitalna ili čak snimljena mobitelom, odnosno da sam mehanizam snimanja nije od presudne važnosti.