Nakon pedesete – nova vidljivost

Studio za suvremeni ples naš je najdugovječniji suvremenoplesni ansambl koji neprekidno djeluje od osnutka. Ansambl je formiran 1962. pod vodstvom Vere Maletić, a nakon njezina odlaska Studijem su upravljale Tihana Škrinjarić i potom Zagorka Živković. U povodu pedesete godišnjice razgovaramo s aktualnom umjetničkom voditeljicom Bosiljkom Vujović-Mažuran, koja je na čelu ansambla od 1998.

Pedeset godina djelovanja ansambla zapravo ste obilježili trima projektima, najprije Poviješću gledanja iz 2010. nastaloj u suradnji s Oliverom Frljićem pa prošle sezone projektom Large u koreografiji Sanje Tropp Frühwald, a sad još jednom skrećete pozornost na obljetnicu predstavom Surprised Body Project, surađujući s Francescom Scavettom i norveškom skupinom Wee. Pomalo neuobičajeno, kako to tumačite?

Pa to nekako na kraju i ima smisla, trebali bismo svake godine slaviti pedeset godina postojanja, na ovaj ili onaj način. Predstava Large bila je malo nespretno najavljena u medijima pa je posve slučajno ispalo da njome obilježavamo pedeset godina. Takve zabune, začudo, uopće nisu rijetke. Studio je osnovan u sezoni 1962/63. Tihana Škrinjarić jednom mi je prigodom rekla da se Studio okupio u studenome 1962., a da je registriran tek sljedeće godine. Tada su i počeli ozbiljno, profesionalno raditi. Povijest gledanja bila je, u Frljićevu stilu, angažirani projekt i poigravali smo se vidljivošću i nevidljivošću ansambla koji djeluje gotovo pola stoljeća. Logično je da ansambl koji traje pedeset godina ima i uzlaznih i silaznih putanja. Meni je drago da smo danas tu gdje jesmo. Osnovna ideja projekta Suprised Body jest biti dovoljno otvorenim i spremnim na interakciju. Zanimljivo je da Scavetta putuje i postavlja koreografiju s različitim izvođačima na temelju originalne koreografske strukture, tako da se neprestano stvara nova vizija predstave, ujedinjujući koreografirane elemente i strukturirane improvizacije. Plesači su se od početka, još od Scavettine radionice u Zagrebu, preko rezidencije u Švedskoj pa do kraja procesa na predstavi transformirali i prilagodili njegovu specifičnu načinu razmišljanja i kretanja te dobili na sofisticiranoj, fluidnoj kvaliteti pokreta. Upravo je ta sposobnost transformacije specifična i važna za Studio.

Snimila Lydija Patafta

Označava li suradnja sa Scavettom i skupinom Wee pozicioniranje Studija na europskoj sceni?

Tijekom godina radili smo slične koprodukcije, no ova je većeg opsega jer sudjeluju i plesači koji nisu iz Hrvatske pa je stvar odmah složenija. Ali, da, na neki je način donijela i nešto novo jer smo prvi put kao ansambl boravili u inozemstvu tri tjedna i radili isključivo na projektu. Bili smo u Izvedbenom umjetničkom centru Vitlycke, u malom mjestu Tanumshede, otprilike 130 km sjeverno od Göteburga. Scavetta je tamo pokrenuo novi studio i mi smo zapravo prvi bili na rezidenciji. I to je neprocjenjivo iskustvo jer je – s našim rasporedima i kad svi da bismo preživjeli radimo i druge stvari – kod nas to gotovo nemoguće izvesti. Dvojili smo bismo li išli ili ne jer kad je u pitanju velika ekipa, onda je to i veliki financijski izdatak. Tamo smo bili izolirani i svaki dan fokusirano radili od pola deset do pola sedam na večer. Bilo je produktivno ne samo što se tiče plesa nego i na temeljnoj ljudskoj razini, što se često lako previđa. Svatko od nas tijekom rada prolazi nekakvu krizu, a kako smo stalno bili zajedno, tako smo bili tu za drugoga kad se našao u krizi. Sa Surprised Body sljedeće godine planiramo gostovati u Švedskoj, što će pridonijeti boljem pozicioniranju na europskoj sceni, ali svakako i dodatnim angažmanom u produkcijskom smislu.

Jesu li vam se otvorile kakve mogućnosti da nađete nekoga tko bi se ozbiljno bavio plesnom produkcijom?

Pitanje je zapravo jako dobro. Kad se kaže „ozbiljno baviti plesnom produkcijom“, implicira se neozbiljnost bavljenja suvremenim plesom. Ali znam što ste mislili. Da, baš smo u fazi intenzivnijega traženja producentske potpore. Prijavili smo se na natječaj zaklade Kultura nova i na još neke druge ne bismo li priskrbili dodatna sredstva za takve aktivnosti jer bez toga jednostavno više ne ide. Postprodukcija nam je ozbiljan problem. Biti produktivan, a nedovoljno igrati predstavu nema smisla. Radimo projekte, najmanje jedan premijerni program godišnje, kako smo dotirani i kakva nam je obveza, a poslije ih nemamo gdje izvoditi jer se i dalje plaća najam prostora. Oni svi kao da nisu u dosluhu, nego u rasluhu. Već se godinama osjećam kao ping-pong-loptica. Naš je sindrom snađi se, kako se snađeš, tako ti i jest.

Kako vidite ulogu jednog plesnog ansambla danas u plesu, u kulturi, u hrvatskome društvu? Kakvi su vam planovi, čemu težite?

U ansamblu je trenutačno sedam profesionalnih plesača, Ana Mrak, Ana Vnučec, Dina Ekštajn, Martina Tomić, Branko Banković, Bruno Isaković i ja. Uz nas na svakodnevnim klasovima uvijek je nekoliko mlađih darovitih plesača koji imaju šansu učiti, stjecati iskustva i eventualno nam se pridružiti. Važnost profesionalnoga plesnog ansambla pokazuje i činjenica da je kroz SSP prošao golem broj danas već istaknutih imena plesne scene. Posljednjih godina veću važnost pridajemo razvijanju i promociji hrvatske koreografske scene, prepoznajući kapacitete mlađega naraštaja domaćih autora. Tako smo za sljedeću godinu dogovorili suradnju s Aleksandrom Janevom Imfeld, koja je profesionalnu karijeru započela upravo u SSP-u. Sve su to neki ciklusi, veselimo se toj suradnji i zbog specifičnosti njezina načina rada koji ističe osobnu odgovornost unutar grupe. Koreografirati ansambl posve je drukčije od komornih varijanti. Treba uvijek imati u vidu širu sliku, a istodobno i individualno pristupati plesaču, sačuvati ih kao individue s autentičnim autorskim potencijalom. Upravo takav pristup radu smatram velikim bogatstvom SSP-a. Uz to se planiramo, kako sam već rekla, angažirati oko producentskoga kadra i postprodukcije. Dakle, tu fazu mogli bismo nazvati nova vidljivost.

Studio posljednjih godina radi s različitim koreografima, što domaćim, što stranim, dok su prije koreografiju pretežno potpisivale dvije autorice. Kako se to odražava na ansambl?

Rad s različitim koreografima silno je bogatstvo. Vremena se mijenjaju i danas ima dosta naših mladih ljudi s mnogo potencijala i energije, već su završili akademije i vratili se, imaju drukčija znanja nego kad smo mi kao mladi išli van na seminare i radionice. Isplivalo je dosta ljudi s kojima ima smisla raditi. Izvrsno je kad se prožimaju iskustvo i znanje starijih s energijom i znanjem mlađih. S druge strane i višegodišnji rad s jednim koreografom na drugi način ima svojih prednosti. Zato je i dobro da se te faze smjenjuju. Danas je tako, u budućnosti možda će se, tko zna, ponovno fokusirati na jednu ili dvije osobe. Ne može se ništa forsirati. Može se okvirno planirati, ali ne smije se u tome zaglaviti, nego treba dopustiti da se neke stvari dogode ovisno o trenutku, da se naprosto odviju.

Kada usporedite razdoblja Studija za vrijeme Tihane Škrinjarić, potom i za Zagorke Živković, i sada kada ga vi vodite, što je specifično u vašem umjetničkom vodstvu ili viziji?

Došla sam u Studio još dok ga je vodila Tihana. Ostala mi je u sjećanju kao iznimno pozitivna, energična, nastojala je iz ljudi izvući najbolje. Jako se trudila oko svakoga. Zanimljivo je da je moja prva učiteljica plesa bila Zaga. U osnovnoj školi Većeslava Holjevca u Sigetu u koju sam išla došao je oglas da se otvara nova sekcija, ritmika i ples, i ja sam se prijavila. To je bila kao neka podružnica ritmičke škole u Bogovićevoj. Nakon što sam završila prvu godinu, prešla sam u Bogovićevu. Kad je Zaga preuzela Studio, dosta je ustrajavala na tehnici Grahamove. Svakodnevno smo imali jake treninge na kojima se izmjenjivao balet s tehnikama jazz-dance, Grahamove i nekim drugima koje su podučavali plesači vrativši se s ljetnih seminara. Potkraj Zagina vodstva radili smo s Kilinom Cremonom i otkrivali Cunninghamovu tehniku. I Tihana i Zaga su, za razliku od mene, obje bile koreografski angažirane u radu Studija. Ja se okrećem suradnji s različitim autorima u traženju nečega svježeg, interakciji s umjetnicima iz drugih umjetnosti, ostavljam dovoljno prostora za iznenađenja, što je zapravo vrlo riskantna, ali utoliko intrigantnija misija. Poticanjem plesača da se i sami bave autorskim istraživanjem u obliku Malih formi otvaraju se nove mogućnosti. Upravo planiramo suradnju s Brunom Isakovićem kao autorom i riječkim Prostorom plus. Tu je i pomladak SSP-a koji dugi niz godina funkcionira putem kreativne edukacije, a tradicionalno stvaramo i plesne predstave za djecu. Dakle, radimo mnogo i na više razina. Kad počnete voditi ansambl u našim uvjetima, nesvjesno trošite vrijeme i energiju na organizaciju, skupljanje, pregovaranje s institucijama, a onime što vas osobno zanima ne bavite se onako kako biste željeli. Počela me sve više zaokupljati somatska tehnika (Klein) jer riječ je između ostalog i o terapeutskoj tehnici. Rano sam počela plesati, i prije nego što sam završila Školu za ritmiku i ples već sam surađivala s ansamblom. Više nisam toliko fizički aktivna, okrećem se osvještavanju tijela, razumijevanju, povezivanju, što je u mojem slučaju neki prirodan slijed.

Dugo ste u plesu, kakav je vaš dojam kako se plesna situacija općenito mijenjala tijekom godina?

Dugo sam u plesu, katkada čak mislim da sam predugo. Kad počnete osjećati da energija odlazi u prazno, nema vas što više držati. Ne mislim pritom da radimo nešto krivo ili uzalud, ne, dapače, u krajnjoj liniji mi postojimo toliko dugo zato što se naš rad uvijek negdje prepoznaje. Ako barem jedan prepozna to što radimo, već je veliko zadovoljstvo i ispunjenje. Današnje vrijeme teško je samo po sebi, a na suvremeni ples to se jako, jako odražava. Kad se ekipa u mjerodavnim institucijama mijenja, uvijek sve treba ispočetka objašnjavati. Sad već imam osjećaj da je to postalo nemogućom misijom. Ta stalna objašnjavanja već su tragikomična. Golem je nerazmjer između našega rada i interesa za ples. Mislim na interes onih koji su tu radi nas, ili bi trebali biti, iako u praksi često bude upravo obrnuto. Danas se čini da bi ljude trebalo sve manje uvjeravati kako je nešto potrebno, ali, apsurdno, sve je više prepreka. Bez obzira na to što postojimo pedeset godina, nemamo nikakve logistike ni infrastrukture. Bilo bi normalno da imamo bazu kao druga kazališta i da se ne moramo na svakom projektu baviti svime, od igle do lokomotive. Dotacije koje dobivamo ne omogućavaju nam staloženi rad. Stanje je teško, ali to nas neće spriječiti u nastojanjima, mi radimo i guramo svoje projekte. S druge strane, kad pokažete da možete opstati i s malo sredstava, onda se shvaća da nam i ne treba dati više od toga što nam se daje. Sve je postalo komplicirano i nepotrebno stresno, od prostora za treninge nadalje. Na primjer, ako želimo vježbati vikendom, moramo tražiti posebne dozvole. Osjećate se kao ilegalac, želite nešto raditi, a onda možete samo pod određenim uvjetima i kad ti prostori nikomu drugom ne trebaju. Mi tradicionalno radimo u Zagrebačkom kazalištu mladih, još otkad je bilo Pionirsko kazalište u prostoru u Preradovićevoj. Prostor za probe dijelimo sa Zagrebačkim plesnim ansamblom i uvijek se trudimo da nam projekti ne kolidiraju. U istom prostoru i učilište ZKM-a ima radioničke programe, tako da zna biti gusto i križaljka nam mora biti pametno posložena. Ali to je najmanji problem jer se uvijek uspijemo dogovoriti, na sve drugo ne možemo odveć utjecati. Kad dođemo do zida, onda sve počinje ispočetka.