Kraj puta iskonskog individualca

Kada je Elizabeth Wurtzel sredinom osamdesetih bila napisala kako je Lou Reed već itekako trebao biti mrtav, s obzirom na gotovo pa ekstatično veselje kojim se svojedobno bio bacio u životni stil drogiranja koje prestaje biti rekreativno te koje vrlo rijetko dopušta druge prilike, kao i stručnjačku detaljiziranost kojom ga je tematizirao u svojim pjesmama, s tom se procjenom bilo nemoguće ne složiti. Kultura rock’n’rolla već je počela brojati i one žrtve koje živote nisu položile na samim bojišnicama dekadencije, nego su podlegle dalekosežnim posljedicama, a saznanja do kojih ćemo doći u desetljećima koja su uslijedila bila su domena tek najodvažnijih prognostičara. Ako nam je 1985. bilo čudno – nekima svejedno, ali načelno drago – kako je Lou Reed još živ, premda se isto i nije moglo reći za njegovu muzičku kreativnost, kako to da nas je njegova smrt 27. listopada ove godine svejedno izrazito iznenadila, neovisno o informacijama o zdravstvenim problemima i, bilo je krajnje vrijeme, napokon presađenoj jetri?

Lou Reed za vrijeme nastupa u Málagi 2008. / Snimio Marcelo Costa

Rock’n’roll možda jest rođen kao dijete rhythm & bluesa i country & westerna u prvoj polovici pedesetih, da bi kroz šezdesete godine zaista sjao punim sjajem i živio punim plućima, makar takvima ispunjenima gomilom supstancija čija se štetnost tada nije nazirala ni izbliza, a što su Louovi The Velvet Underground, danas jedan od najobljubljenijih i najcjenjenijih bendova rečenog razdoblja, opjevavali izravnije od svojih brojnih kolega. No isti taj rock’n’roll kao skupno ime gitarskih stilova popularne muzike tek je punk – ironično, jer je jednim dijelom bio zamišljen kao potpuno dokidanje prošlosti – počeo činiti besmrtnim, pokazujući svu svježinu njegovih samoobnovljivih izvora energije, od kojih je vrlo velik dio potekao iz onoga što su za sobom ostavili sve popularniji Velveti. Revitaliziravši se bijesom i prkosom onih koji su ih pokušali zamijeniti i poslati na stratište, rock i, činilo se olinjali, rokeri šezdesetih u sljedećih su tridesetak godina iskazali gotovo zombijevsku izdržljivost, preskočivši nekoliko slabije plodnih petoljetki kako bi ponovno iskoristili svoje u jednom trenutku utihnule muze. Gledajući, recimo, Boba Dylana, The Rolling Stones ili Neila Younga, postalo je nezamislivo kako bi itko od tih prvoboraca mogao preminuti prirodnom smrću, kad ih je već poštedjela kontrašpijunaža nekad davno objeručke zagrljenih sredstava, ispijenih, ušmrkanih ili ubrizganih.

U usporedbi s navedenima, Lou Reed posljednjih dvadesetak godina, negdje od albuma Songs For Drella, snimljena sa starim prijateljem i suradnikom Johnom Caleom, te Magic And Loss, nije iskazivao gotovo nikakvu posebnu razinu muzičke nadahnutosti, uglavnom snimajući manje zanimljive albume ili one kojima je, svojom klasičnom perverznošću, htio dodatno zamagliti sliku sebe kao živoga rokerskog spomenika. Koliko god ja osobno, kao poklonik rock-muzike općenito, a zatim i njezina komunikativnijeg odjeljka melodičnih pjesama i struktura koje se ne zamaraju eksperimentiranjem i otkrivanjem novih putova, u Reedovim recentni(ji)m radovima nalazio malo kvalitetnog i nadahnutog materijala, toliko su mi ti potezi svjesna odmicanja bili potpuno prispodobivi osobi koja je formativno razdoblje sama rocka provela šireći njegovo referencijalno polje i stilske izražajne mogućnosti, ali se i hrabro suočila sa i tada i sada još prevladavajućim konformizmom konzervativne malograđanštine. Dok su hipiji po odjeći lijepili cvijeće, Velveti su se odijevali u crno; dok su tražili portale prema nebu, Reed, Cale i njihovi sudrugovi spustili su se u podzemlje; kad bi se kolege za pokretanje vlastite umorne inspiracije zagledale u stare blues i folk pjesmarice, ti su se Njujorčani zapitali o usklađivanju rock-idioma i avangardnih ideja. Jednom kada je srednjostrujaška kultura, kako to i inače radi, nekad suprotstavljene ili barem nedodirujuće pristupe nivelirala pod isti nazivnik zaslužnih rock-velikana, Reedovo povlačenje u, ovaj put nešto više simbolički, zamračen separe ljigavoga noćnoga kluba bilo je logična posljedica iskonskog individualca.

Takvo se životno-umjetničko usmjerenje kasnije faze upravo i smjelo očekivati od čovjeka koji je, u čemu je jedan od šačice, svoj muzičarski profil ponajviše izgradio manje kao čisti muzičar, a znatno više kao konceptualni umjetnik, čiji je koncept na svoje najizrazitije karakteristike, doduše, nabasao gotovo pa slučajno, što je načitani intelektualac Reed znalački prihvatio i skladno uklopio u svoje postojeće nacrte. Iako smo rokerima pogotovo skloni opraštati različite stilsko-sadržajne ekscese i promašaje u korist nastavljanja iskrena divljenja njihovim početnim radovima koji su prštali originalnošću i samouvjerenošću u mogućnost porinuća novoga muzičkog jezika, Reed se u golemom dijelu samostalne karijere nonšalantnošću gotovo pa izrugivao bogatstvu koje je ostavio radeći s Velvetima, tako da je čak i obožavateljima, u koje se ponosno ubrajam, bilo počesto previše lako zasluge za uspjeh legendarnoga benda pridavati drugim članovima, čak i u pojedinim krugovima omraženom Dougu Yuleu, a pogotovo Johnu Caleu, kojega osobno smatram znatno plemenitijim autorom od njegova mrzovoljnog kolege. Koji se s prošlošću razračunavao i izravno, ne samo neželjenim nuspojavama manjka inspiracije, od kojih je zloglasni Metal Machine Music samo najeklatantniji primjer.

No, persona Loua Reeda, katkad srednjoškolski naivno karikirana kao ona mračnog pjesnika gradske nervoze ili kroničara gubitništva koji požutjele listove ispisuje krvlju narkomanske igle, čineći sve to s uzvišene pozicije umjetnika koji se nalazi više nego nekoliko koraka ispred ostalih, uvelike i jest izgrađena tvrdoglavošću kojom je inzistirao i na svojim najmanje slušljivim albumima, koji bi se u slobodnijem jeziku magazinske rock-kritike mogli ocijeniti samo kao smeće. Upakirano u celofan elitističkoga art-diskursa, ali, ruku na srce, svejedno smeće. No upravo ono smeće iskoristivo kao gnojivo koje će pospješiti i rast Reedovih najboljih albuma – Transformer, Berlin, moj osobni favorit New York – kojima će zavodljivu i šarmantno opasnu dodatnu aromu omogućiti upravo autorova aura svojeglava umjetnika koji vrlo dobro zna ono što njegovi slušatelji žele doznati, ali to nije uvijek spreman izreći na način kojim to žele čuti. Da je bio više roker, da je češće vukao predvidljive poteze, da je griješio na pretpostavljive načine, njegove bi uspjehe, njegova nadahnuća i iskrenosti bilo znatno teže prepoznati, jer bi se strastvenost odnosa koji je vrlo često vrludao od posvećenog obožavanja do vrlo asertivna ignoriranja zagubila zbog uredna kretanja normiranim stazama.

Baš je zato konkretnu muzičku ostavštinu Loua Reeda – ako ćemo iskreno, jedinu zaista bitnu – lakše naslutiti i prepoznati u bendovima koji su njegov rad s Velvetima i samostalnu karijeru slijedili kao niz šifriranih naputaka, vječno vrelo fascinacije svjesnim autsajderstvom i ideal kula koji i od prosječnih grupa može napraviti odlične, a ne kod onih ionako malobrojnih grupa koje su preuzimale njegove konkretne muzičke obrasce. Koji bi to obrasci uostalom i bili? Noise, abrazija, konflikt, krčanje? Ili ljupkost, melodija, pop, milovanje? Mračna svjedočanstva onih koje je društvo odbacilo? Ili iskusno veteransko zadovoljstvo koje čak i njemu daje za pravo svijet gledati optimističnom optikom? Lou Reed radio je sve to, pa i još toga, a onda i još više, doduše s nejednakim kvalitativnim rezultatima, ali važnija je podudarnost bilo njegovo vlastito uvjerenje, makar katkad i samo obješenjačko, kako se upravo ta pjesma i taj album u tom trenutku naprosto moraju snimiti. Zato je tek na prvi pogled bizarno, a onda ipak sasvim normalno, kako su bendovi kod kojih se nasljeđe Velveta – benda kojim Lou jest šefovao, ali koji se zvukom mijenjao kako su se mijenjali ostali članovi, što može i ne mora biti znakovito – najviše osjećalo ili još osjeća redom bendovi koji su rock’n’roll zadužili znatno više od svojih uzora, R.E.M., Sonic Youth ili Yo La Tengo.

Jer slavnu i bezbroj puta citiranu doskočicu Briana Ena kako su svi oni malobrojni koji su kupili The Velvet Underground & Nico naposljetku i formirali svoje bendove, šireći tako utjecaj i na one koji samih Velveta uopće nisu bili svjesni, osoba mojih godina, danas u srednjim tridesetima, svakako može iskorištavati kao zgodnu prečicu, ali ne i doživjeti iole ozbiljno. Ne zato što postoje ikakvi legitimni dokazi, bilo je to jasno već i u vrijeme njezina prvotnog iznošenja, nego zato što je potpuno nevjerojatno pojmiti da bi se netko suočen s albumom koji i dan-danas zvuči samosvojno i nesvakidašnje mogao odlučiti na osnivanje benda, kad bi prikladnija reakcija bila skrušeno priznanje samu sebi kako se neki vrhunci ipak ne mogu nadmašiti. Navedena tri benda – naravno, ne i samo oni – to su postigli isključivo slijeđenjem svojih, makar slušanjem Velveta dobrano označenih želja, dok se njujorški frajerluk kožnatih jakni i sunčanih naočala u noćnim klubovima prenosio drugim izvorima, nepreglednim best-of/greatest-hits (iako su te pjesme hitovima postajale tek uvrštavanjem na ovakva izdanja) kompilacijama koje su, vjerujem nenamjerno, ali svejedno neizostavno, pokazale kako se i unikatnost i jedinstvenost mogu normirati po pravilima industrije.

Teško mi je pomisliti kako se autor toliko svjestan svoje karizme i svojeg statusa s time mogao pomiriti duboko u sebi, iako je poza nezainteresirane nadmoći bila jedino oružje njihova zadržavanja. Zato je Lou Reed trebao biti mrtav već 1985, ma čak i ranije, a možda i kasnije; zato je Lou Reed kao kreativac i umro negdje nakon objavljivanja albuma Magic And Loss, ili, hajde, Set The Twilight Reeling, najdobrohotnije. Utoliko to čuđenje time što je prije nekoliko tjedana doista i umro, i to prirodnom smrću, jer čovjek koji prebaci sedamdesetu i umre u krevetu zasigurno nije umro od slobodarskog stila života kojim je živio u mladosti, i od kojeg se Lou Reed pokazao snažniji i izdržljiviji. A to što je otišao upravo negdje u vrijeme kada se jedna država koja se čak i institucionalno ponosi svojim muzičkim novovalnim nasljeđem, čiji je imidž i zvuk Lou uvelike odredio, u 21. stoljeću kanibalističkim naslađivanjem i potpunim dokidanjem elementarne ljudskosti počinje obračunavati s ljudima o kakvima je i kojima napisao svoje najvažnije, najbolje i najljepše pjesme, to ne može biti slučajno. Loua Reeda doista više nema, čime se ništa nije promijenilo.