Korektni dosezi skromne produkcije

Psihološka triler-drama Nije sve u lovi dugometražni je redateljski prvijenac Darija Pleića, filmaša srednjih godina koji se školovao u Londonu, a kojega smo prethodno upoznali kao autora kratkoga filma Game Over iz prvog omnibusa Zagrebačke priče te kao redatelja dramske serije Loza i nekih epizoda sasvim korektne kriminalističke serije Mamutica. Dok je u Game Over ponudio razmjerno trivijalnu i posve predvidljivu anegdotu o strastvenom igraču računalnih igrica kojega će vijest o djevojčinoj trudnoći suočiti sa stvarnim, nevirtualnim svijetom, Pleić se na serijama Mamutica i Loza, predstavio kao kompetentan i zanatski pismen autor spretan u radu na žanrovski jasno ili barem jasnije usmjerenim projektima suvremene tematike i dominantno urbanog predznaka, koje je sposoban režijski i vizualno atraktivno uobličiti. Kao i u spomenutim naslovima na kojima je stjecao iskustvo, i u psihološkoj triler-drami Nije sve u lovi, za koju scenarij uz redatelja supotpisuje Branko Ružić, suscenarist humorističnih serija Provodi i sprovodi i Bitange i princeze, ali i iznadprosječno uspjele kriminalističke serije Dobre namjere, Pleić je kreirao urbanu priču aktualne tematike i kriminalističkog odnosno trilerskog zapleta, u središtu koje je mladi par koji se pritisnut financijskim nevoljama i pokušajem njihova rješavanja zatekne u velikim nevoljama.

Kadar iz filma

On je Robi, površan i neodgovoran mladić iz Zagreba kojeg vrlo dobro interpretira Marko Cindrić znan iz spomenute Loze, lakomislen momak koji se zbog izražene sklonosti klađenju uvalio u novčane dugove kamatarima, kojima u roku od tjedan dana mora vratiti osam tisuća kuna. U prikupljanju novca htjela bi mu pomoći njegova brižna djevojka Ines, koju sjajno tumači Sara Stanić, pravo glumačko otkriće ovogodišnje Pule, na kojoj je film premijerno prikazan.

Ines je konobarica koja u kafiću u kojem radi često poslužuje dobrostojećeg, osamljenog i po svemu sudeći dobrodušna bankovnog službenika Marka u interpretaciji Nikše Butijera, glumca bez kojeg je posljednjih godina čini se nemoguće zamisliti iole ambiciozniji domaći film. Kad shvate da bi im djevojčino poznanstvo s Markom moglo koristiti u izvlačenju iz nevolja, Ines se planski počne zbližavati s čovjekom koji joj kaže da je udovac kojem su supruga i kći poginule u prometnoj nesreći. Dok Ines nema razloga ne povjerovati u Markovu priču, autori s nekoliko detalja prilično inteligentno gledateljima sugeriraju da ona možda i nije istinita te tako njegov lik smještaju u područje karakterne ambivalentnosti i duševne labilnosti.

U jednoj sceni iz prezenta tako vidimo kako se Marko pred njezino spavanje oprašta s kćeri u krevetu, da bi mu koji trenutak poslije ljutiti šef na poslu rekao da je konačno vrijeme za mirenje s činjenicom da su ga supruga i kći napustile. Dok Marko u jednoj ugođajem horora prožetoj sekvenci u prirodi ugleda prikaze supruge i kćeri, glazba Tomislava Babića gotovo atonalnom kakofonijom zvukova jasno sugerira kaos i košmar u njegovoj glavi, pa postaje jasno da je pred nama psihički nestabilna osoba iza koje je obiteljska tragedija čije konture možemo samo naslutiti. Dakako, Ines i Robi toga uopće nisu svjesni, pa se djevojka u svrhu pridobivanja Markove naklonosti i povjerenja s njim upusti i u seksualni odnos, koji će u kombinaciji sa zaleđem njegove obiteljske tragedije u njoj s jedne strane pobuditi osjećaj sažaljenja, a s druge krivnje zbog nevjere prema Robiju. Kad naposljetku dečku odluči pomoći provaliti u Markovu kuću i obiti njegov sef u kojem je i pištolj, publika zna da će taj pištolj prije ili kasnije opaliti i da će priča dobiti tragičan epilog, a makar malo iskusniji gledatelji lako mogu naslutiti i preokret odnosno otkriće u završnici.

Izvrsna uloga Sare Stanić, koja i izrazima lica i pokretima tijela vrlo uvjerljivo dočarava razmjerno složena emotivna stanja protagonistice, najveća je vrlina filma. Uobičajeno je sugestivan i nastup Nikše Butijera.

Izdvojiti valja i preglednu, atmosferičnu i sigurnu Pleićevu režiju, dobar ritam s urednom naracijom i gradiranjem suspensa, vještu i svrhovitu uporabu krupnih planova i drugog plana (primjerice u sekvenci Markova razgovora s Ines u kafiću, u kojoj njega promatramo u prvom planu, dok njezin ovisno o dinamici razgovora povremeno zamućen odraz u zrcalu funkcionira kao drugi plan), ugođajnu fotografiju Marija Delića, stilsku i vizualnu zaokruženost cjeline te dvije sekvence koje djeluju i kao posredna i nerazrađena socijalna kritika. Prva je ona u kojoj u svakom smislu nepouzdani Robi tijekom odnosa s povremenom partnericom za seks (Leona Paraminski), koja ga uvredljivo ali točno naziva žigolom, lajne kokaina izvlači bankovnom kreditnom karticom, što osim kao slika dekadencije „zlatne mladeži“ funkcionira i kao asocijativna spojnica njega i Marka. Druga se pak odigrava u trendovskom klubu Peppermint u kojem se zabavljaju Ines i Robi, omiljenom sastajalištu one iste zlatne mladeži u koje zalazi i ovdašnja politička i gospodarska elita.

U cjelini, premda je posrijedi žanrovski i izvedbom konvencionalan film koji bi se dobro uklopio u prosjek britanskih kriminalističkih serija petkom na HTV-u, sa svega 280.000 kuna produciran projekt zanatski je sasvim korektan i gledljiv. A to nije malo.