Igre bez stresa

Predstava Ja i moji osjećaji, premijerno izvedena u Gradskom kazalištu Žar ptica u Zagrebu 5. studenoga, autorski je projekt Ivice Boban i glumaca Ivane Boban, Zorana Pribičevića, Jure Radnića i Marije Šegvić namijenjen(a) djeci od četvrte godine života nadalje, ali će biti jednako zanimljiva i odrasloj publici. Ivica Boban, glumica, koreografkinja i redateljica, cijeli se život bavi proučavanjem i konkretizacijom klaunova, maske i klaunovske te maskovite i zamaskirane igre pa se semestralni i diplomski ispiti studenata glume pod njezinim mentorskim i redateljskim vodstvom godinama uspješno prenose u kazališne prostore i stječu popularnost u široj javnosti, od u svijetu poznatih predstava njezine Kazališne radionice Pozdrav, utemeljene 1973, do današnjega Teatra Pozdravi, od legendarnih Pozdrava i Povratka Arlechina do sadašnjih predstava Samo bez emocija u Centru za kulturu Trešnjevka do Kako misliš mene nema!? i Sutra (ni)je novi dan u Teatru Exit. Inventivnost Ivice Boban u ovoj predstavi, koja potpisuje ideju, režiju i dramaturgiju, odnosi se na nekoliko elemenata.

Jedna od najatraktivnijih predstava posljednjih godina u hrvatskim kazalištima za djecu / Snimio Saša Novković

Prvi je izbor klaunovske igre za djecu koja se udaljuje od cirkuskoga klaunizma i klaunerije da bi se približila najvećim dosezima hrvatskoga kazališta za djecu i za odrasle posljednjih godina, teatra virtuozno zasnovana na veličanstvu Igre bez ostatka.

Drugi se odnosi na ogoljivanje osjećaja; naizgled paradoksalno, a iznimno uspješno, osjećaji straha, srama, tjeskobe, bijesa, sreće, ljubavi, koji zahvaćaju djecu od najranije dobi, prikazani su u svojoj biti, u jednostavnosti koja se sa scene prenosi na publiku pa nam se čini da vidimo animirane, žive, prave emocije koje skaču od glumca do glumice, od glumice do gledatelja. Treće, iako je riječ o predstavi s klaunovima, maske glumačkoga kvarteta, inače zasićene dvostrukostima, slojevitostima, naglašenošću i mimičkim crtovljem u predstavama Ivice Boban sa studentima za odraslu publiku, ovdje su iznimno dojmljivo svedene na bit maske: na nulti stupanj maske, na nagost krinke, na okret facijalne krabulje prema zrcalu golog identiteta. Četvrto, premda se predstava bavi ozbiljnom temom, potiskivanjem osjećaja u djece u najranijoj dobi i mogućim teškim posljedicama na psihu djeteta i poslije odrasle osobe, ona ima i terapijski učinak – izbacivanja bijesa, tjeskobe i straha iz sebe, ali i učinak uživanja u kazališnoj čaroliji i sudionika scenskoga čina i djece u publici koja sustvaraju svijet sreće i ljubavi s glumcima. Peto, predstava je sazdana i od autobiografskih niti, čemu pridonosi nevjerojatno točan i čarolijski kazališno inventivan angažman Ivane Boban u predstavi, s izvrsnom komunikacijom i s glumačkim partnerima, bivšim studentima Ivice Boban, i s publikom.   

Četiri klauna, s dječjim imenima, u izvedbi neodoljivo slojevite igre Ivane Boban, mladoga nositelja beskrajno ugodne energije i osjećaja za tjelesni teatar, pantomimu i improvizaciju Jure Radnića, dobroga smisla za ravnotežu verbalnoga i tjelesnoga u izgradnji tipova Zorana Pribičevića i poetsko-nježne glumačke izvedbe Marije Šegvić, konkretizacije figure pobijeđenoga kralja svijeta teških osjećaja i pobjede kralja edukativnoga teatra, u izvrsnim kostimima, u kombinaciji univerzalne crne i atraktivnih boja i kroja kostima mame, tate, brata, sestre, u realizaciji kostimografkinje Ane Trišler, Vladarovu uzvišenost zamjenjuju klaunovom drzovitošću. U svjetovima oslobođene djece-klaunova vlada odsutnost svakog autoriteta. Utjelovljujući parodiju „odgojnih vlastodržaca“, klaunovi izazivaju smijeh u gledalištu.

Klaun za odrasle utjelovljuje nijemi scenarij svijeta, konkretizirajući nestabilnost i neravnotežu toga „svijeta“: u ovoj predstavi, kad se zbog nespretnosti stalno spotiče i pada ili kad spretno izvodi kovrtljaje, letove, pomake ulijevo ili udesno, igre skrivača i lovice, vrtića i škole, obitelji i prijateljstva, ili kad iskače iz okomite osovine, zahvaljujući izvrsnoj, lucidnoj i u svemu domišljenoj koreografiji Blaženke Kovač Carić, koreografkinje i umjetničke suradnice, približava se drugom, pa trećem klaunu, pa klaunu u publici. Svoj scenarij, zasnovan na nijemosti, na dječjem govoru i razumijevanju bez dociranja, ostvaruju i zahvaljujući scenografiji Dinke Jeričević: jednostavna a višeznačenjska kocka igre raskriljuje se u dječje crteže i leti s pomoću šarenih kišobrana i lopti-balona prema svijetu sreće unatoč duhovima koji izviru iz kaputa na vješalici za vrijeme dječjega spavanja u bijelim uspravnim krevetima (jedan od najdojmljivijih prizora u predstavi). Strukturiranju igre pridonosi i izvrsno oblikovanje svjetla Vesne Kolarić i šarmantna glazba Damira Šimunovića.

Klaun je figura bez granica, umjetnik, poseban oblik pobune. Klaun svoju kuću-dvorac nosi sa sobom, s njim/njom putujući i rasklapajući je/ga na mjestu koje još svojim prostorom čistine nosi sjećanje na svjetsku i ljudsku čistoću. Ja i moji osjećaji, četiri klauna-glumca i šest umjetnika, donose igru bez granica u Žar pticu, stvarajući jednu od najzanimljivijih i najatraktivnijih predstava posljednjih godina u hrvatskim kazalištima za djecu