Crijep i kupa

Turisti obožavaju vidikovce. Najsretniji su kad u blizini postoji kakav Srđ, Grič, Trsat ili Marjan, a ako nema toga, dobar im je i crkveni toranj: smjesta se uspentraju i pažljivo gledaju oko sebe. Kad ih pitate zašto to rade, odgovaraju da na taj način bolje razabiru položaj grada i jače doživljavaju njegov duh, kao da svako ljudsko naselje, tek kad je viđeno odozgo, otkriva svoju pravu narav. Često sam se pitao nije li to što turisti poetično nazivaju duhom grada zapravo nešto mnogo banalnije: stojeći na vidikovcu, oni vide čime su pokriveni krovovi, a to onda presudno utječe na njihovu sliku o gradu.

Znam da to zvuči donekle pretjerano, pa ću se ispomoći primjerom. Zamislite takva turista koji putuje uzduž i poprijeko po Hrvatskoj, pa započinje svoju turneju u Čakovcu, a završava je u Cavtatu, s tim što se uvijek penje i na neko povišeno mjesto da pogleda grad iz ptičje perspektive. Što će vidjeti u Čakovcu? Vidjet će krovove prekrivene posivjelim žutim crepovima koji su na mnogo mjesta obrasli mahovinom. Ti su crepovi na donjem kraju zaobljeni, pa zato krov, viđen izdaleka, sliči ribljoj krljušti. U Cavtatu je prizor drukčiji, najprije zato što su ondje kupe crvene kao da su nove, budući da tu nema previše vlage, pa zato nema ni mahovine kojoj vlaga odgovara. Ali, što je još važnije, kupe imaju i drukčiji oblik, pa su i poslagane drukčije nego crepovi: one su pravokutne, ali s jakim cjevastim ispupčenjem, pa zato krov koji je njima pokriven izgleda kao samt ili neka druga rebrasta tkanina.

Jasno, promatrač neće moći a da se ne upita odakle ta razlika dolazi. I padat će mu na um najprije odgovori koji uzrok razlike vide u praktičnim potrebama.

Prvi odgovor kaže otprilike ovako: stvar je u tome što na sjeveru krov samo štiti kuću od kiše, dok na jugu ujedno služi za skupljanje kišnice te su zato na sjeveru crepovi posve jednostavni, plosnati, dok su na jugu kupe oblikovane tako da između sebe stvaraju kanale, pa ih i zovu kanalice.

Drugi praktični razlog mogao bi biti u klimatskim razlikama: na sjeveru po onim crepovima pada snijeg, pa treba postići da on s njih što prije sklizne na zemlju, jer bi inače težinom mogao ugroziti krov. Kupe na jugu, s druge strane, štite kuću prije svega od vrućine te je zato njihov oblik zamišljen tako da se pospješi strujanje zraka i da se stvori nekakav izolacijski sloj koji će hladiti ono što se nalazi ispod kuplja.

Da bi praktični razlozi mogli biti presudni, svjedoči i povijest. Ona nam, naime, otkriva čime su se kuće pokrivale na moru i na kontinentu prije nego što su se pojavili crepovi i kupe. Pa kaže da je na sjeveru za tu svrhu najčešće služila trska, koja se u snopovima raspoređivala po krovu tako da nikakva kiša nije mogla naći put u unutrašnjost građevine, dok je na boljim i otmjenijim kućama bila šindra, osobito oblikovane drvene pločice koje su majstori vješto i lijepo slagali. Na jugu su, naprotiv, za pokrivanje krovova služile takozvane ploče: jer postoji uz naše more – na nekim skrovitim mjestima – osobita vrsta kamena koja se lomi i kala u manje-više pravilne četverokute debele oko četiri centimetra, a oni su pogodni da se njima pokrije kućni krov, utoliko više što su sivi, kao i ostatak zgrade. Te se ploče još i danas mogu vidjeti na starim kućama, osobito na otocima.

Ali teško je vjerovati da će turist – opijen vidikom što se pred njim pruža – ostati kod praktičnih objašnjenja: mnogo je vjerojatnije da će posegnuti za razlozima koji imaju u sebi nečega poetskog. Na to će ga navesti i poneka lokalna priča koja u sebi sadrži tajnovitu simboliku, za koju se opet sluti da ima duboke povijesne korijene. Tako je i na sjeveru i na jugu.

Jer na crepovima sjevernjačkih krovova često raste biljka za koju je teško pogoditi u što pušta korijenje i čime se hrani: ima ona gusto raspoređene mesnate listove i cvjeta u pravilnim razmacima. Zovu je čuvarkuća. A to ime mnogo govori o statusu te biljke i o vjerovanjima u vezi s njom. Nju nikad nitko ne bi uklonio s krova, kao što je nitko ne bi ni pokušao ondje usaditi. Ona je, jednostavno, nekakav blagoslov koji se ne može ni prizvati ni odbiti, nego se prema njemu treba odnositi s poštovanjem, kao i prema svemu što nam šalju više sile.

A na jugu je cijela stvar još slikovitija. Eto, recimo, u doba ovoga posljednjeg rata, kad se mnogo pucalo na Dubrovnik, ljudi su nastojali odmah popraviti oštećenja, pa su zato podvrgnuli analizi razbijene stare kupe da bi mogli načiniti iste takve. I otkrili su nešto neobično: da se na kupama, s unutrašnje, udubljene strane, mogu naći nekakve dlačice. Dugo je trebalo dok se nije utvrdilo da te dlačice potječu s ljudskoga bedra. Oblikujući kupe, dakle, ljudi su se u davnini služili vlastitim tijelom, kao da je to neka vrsta garancije da će kuća biti dobro zaštićena.

Tako će turist, koji je na svome putovanju od Čakovca do Cavtata zacijelo uočio mnoge razlike između hrvatskoga sjevera i juga, doći u priliku da konstatira i jednu sličnost: u obje je regije krov najvažniji dio kuće, pa čak može biti i metonimija za kuću u cjelini. Uz krov se opet vezuju neke vrlo složene i vrlo stare predodžbe o čovjekovu mjestu u svijetu.

A kad se jednom upusti u takvo filozofiranje, našem turistu neće više biti teško izvesti još jedan zaključak, najslobodniji i najliterarniji od svih dosadašnjih. On će se ticati Hrvatske kao cjeline: crepovi na sjeveru sliče morskim valovima, a kupe na jugu podsjećaju na uredne brazde ravničarskih njiva.