Arkadija ispunjena nelagodom i strahom

Agenti kulture, treći Nuhanovićev roman, ima neobičnu, svakako intrigantnu žanrovsku oznaku – „turističko-psihološki roman“, koja u prvi mah može izazvati malu nedoumicu. Nejasan se naime čini njezin prvi dio („turističko-“) jer ne znamo preteže li u toj riječi stilska figura (ironija) ili se cilja na važan tematski kompleks romana, ili je u njoj sadržano i jedno i drugo značenje. No nejasnoća nestaje vrlo brzo, već nakon nekoliko početnih stranica romana.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

Nuhanović svoj kratki roman gradi na priči o pokušaju organiziranja ljetnog festivala kulture u malom srednjodalmatinskom obalnom mjestu Žigmundovu. Glavni su organizatori festivala i ujedno glavni likovi romana dvoje Zagrepčana: zgodna tridesetogodišnja plavuša Sjetka, koja je završila studij kulturnog menadžmenta te je stručnjakinja za ulazno-izlazne strategije u kulturi, izvršna direktorica festivala, i petnaestak godina stariji Martini, čovjek nedefinirana zanimanja, zapravo svaštar u poslovima vezanim uz kulturu, u ovoj akciji Sjetkin umjetnički savjetnik, član festivalske direkcije. Martini je u mladosti pokazivao različite talente, ali nigdje se nije dulje zadržao ni dublje ušao; rat ga je malo zbunio pa se upisao na studij koji nije volio i nije ga ni završio. Poslije rata opet se bavio raznim stvarima, a onda se posvetio pisanju i objavio dvije knjige priča. Ali i tu je zapelo, velika očekivanja nije opravdao, pa je opet radio neke trendovske posliće. Neko je vrijeme vodio radionicu kreativnog pisanja, gdje se prije godinu dana i upoznao sa Sjetkom. Uglavnom, tu se počeo baviti temama koje je dugo potiskivao: „Zašto druženja s kolegama uništavaju pisca“, „Kako s jednom zbirkom proputovati svijet“, „Kako postati društveno subverzivan pisac i nikome se ne zamjeriti“, „Prešućivanje kao specijalni žanr u hrvatskoj književnosti“. Tematiziranje suvremene hrvatske proze provlači se cijelim romanom, u stalnom Martinijevu suočavanju s likom i djelom Krešimira Junga, umišljene spisateljske veličine. S njim često polemizira u mašti, jednom u pijanom stanju iznese oštar sud o njegovu romanu, drugi put u razgovoru s njegovom ženom („koja osmišljava i usmjerava svaki Jungov potez“), pa onda u dijalozima sa Sjetkom ili Čunovićem. Jedino u što unosi strast, cijeloga sebe, jesu upravo ti napadi na Junga; u svemu je ostalom zbunjen, nedorečen, u povlačenju.

Ideja o organiziranju festivala bila je Sjetkina: pomalo inertna kolegu Martinija, „kreativca iz naftalina“, uspjela je uvjeriti u „sinergiju biznisa i kulture“, u to da ima tvrtki koje žele ulagati u „atraktivne projekte u kulturi“ i da to svakako treba iskoristiti i napraviti nešto važno. No pogled iz Zagreba na organiziranje festivala u malome mjestu na moru znatno se razlikuje od onoga što se zbiva na „terenu“. Sjetka je planirajući taj posao u metropoli, pa i štreberski zaglédajući u strani Priručnik za organizaciju srednjobudžetnih festivala kulture zanemarila kako je preduvjet organiziranja festivala, kao segmenta kulturnog turizma, da ga lokalna zajednica prihvaća i da ga želi razvijati. Ali kad su stigli u Žigmundovo, susreli su se s mnoštvom različitih, pa i suprotstavljenih, isključivih interesa lokalnih „faktora“. Integritetu visoke razine festivala, u čijem su programu bili predviđeni kipari, glazbenici, performeri, gastronomi, literati, zaprijetili su „bočni“ prodori. Šef Turističke zajednice Kusalo želi pod svaku cijenu da se u program uvrsti nastup mažoretkinja, zato što tamo nastupa njegova kći, a realna je opasnost i uplovljavanje Broda ljepote. Ako se popusti mažoretkinjama, Sjetka se boji da će netko otvoriti pitanje održavanja utrke magaraca u sklopu festivala, tražit će svojih pet minuta Društvo za očuvanje baštine, pa autohtoni maslinari, lokalni pirotehničari, zbor Kamene žene, ogranak Matice, klape i drugi.

I Sjetka i Martini tijekom nekoliko dana boravka u Žigmundovu razočarani su pomalo izgledom mjesta, i usput zorno spoznaju koliko je „kultura mučna u praksi“. Njezina prijateljica Lejdi, filmska redateljica, „anarho-umjetnica“, kako je naziva Martini koji je s njom bio u kratkotrajnoj ljubavnoj vezi, kritizira Sjetkin festivalski program držeći ga dekadentnim. Traži da se založe za rehabilitaciju radničke kulture, jer „malo revolucionarnog erosa“ podiglo bi cijeli festival. Sjetka nije sigurna ni što može očekivati od Emilije Tardelli-Britvec, pročelnice Glavnog ureda za kulturni turizam RH, „neumorne promotorice nacionalne baštine“, inače „aktivne na području zdrave hrane“. Pogotovo jer mjesna galeristica Fiona Koka Bujas, preko koje Tardelli-Britvecova kontrolira galerijsko-konceptualnu scenu na tom području, o Sjetkinu festivalskom programu govori kao o kupusari. A dugo ju je u neizvjesnosti držao i Riki Skataretiko, „iskupitelj dosade“ (jer dosada je smrtni neprijatelj svakog festivala) – „zabavan i društveno okretan tip koji će podići atmosferu na festivalu“, koji će privući medije, „čak po dogovoru skandalizirati ako treba“. Rikijev karakter potpuno se ogoljuje u trenutku kada dozna da se oko cure s kojom je došao (Lejdi) mota slikar Pseudo Čunović: „Pa je l’ on svjestan koga je izazvao? Dovoljno je da okrenem dva-tri broja i da u životu više nijednu sliku ne proda! Poslat ću ga u slikarsku ubožnicu.“

Nuhanović je svoj roman napučio s još nekoliko tipova slične sorte i različitih kalibara. Spomenuti slikar Čunović stigao je iz Zagreba u Žigmundovo prije dosta godina i zadržao se tu jer mu je svemoćni šef Kusalo uredio atelijer u mjesnoj kuli i omogućio da slika i prodaje kič-portrete kralja Žigmunda, a zauzvrat je poslušno obavljao sve naručene prljave poslove. Za sitne pare od šefa se dao kupiti i mještanin Lujo, jedan od brojnih Bezmalinovića koji cure gotovo sa svake stranice romana. I slikar i on spremni su za Kusala odraditi razne usluge, pa i na prijevaru opiti Sjetku i „omekšati“ je za uspaljenoga gazdu, koji svoje komplekse liječi preko „festivaluša“, jer je „jako slab na producentice, organizatorice i kulturne radnice općenito“. I sama je protagonistica, ne videći izlaz iz mjesnoga labirinta, došla u dilemu pa je u jednom času pitala Martinija bi li spavao s nekim ako bi to koristilo festivalu. „Nije to uopće bilo pitanje iz rukava, kako se njemu to isprva pričinilo: bilo je to možda ključno festivalsko pitanje koje ona tek treba prelomiti u sebi.“

U razvoju selektivnih oblika turizma, u posljednje vrijeme osobito kulturnoga turizma, vidljiva su u nas mnoga nesnalaženja, lutanja i improvizacije, ponekad s grotesknim posljedicama. Dvoje protagonista Nuhanovićeva romana, koji pokušavaju maloj, još sirovoj sredini dati dimenziju više, umjesto arkadijskog uživanja u simbiozi Prirode i Kulture osjećaju nelagodu i strah. Pisac je našao mnogo građe da, s jedne strane, pokaže kako pojedinci – politički moćnici, tajkuni, jalni ljudi, zlobnici – mijese zbilju prema svojim zamislima, i kako su te zamisli često apsurdne, a s druge strane, da upre prstom u zloćudna mjesta hrvatske kulture, ponajprije one festivalske: zavist, prepucavanja, negativnu ulogu medija, umišljene, napuhane veličine. Sve je to, naravno, presvučeno ironijom i groteskom, i to na raznim razinama počevši od riječi (npr. imena likova) preko pojedinih dijaloga i slika (predstava lokalne legende u izvedbi domaćih snaga) pa do opće zamisli romana. Zato je atmosfera Agenata kulture, uz zanimljive likove, izrazito uspjela.