Za buduće operne posjetitelje

Zaigrana premijera Ivice i Marice Engelberta Humperdincka u Zagrebačkoj operi ispraćena je ovacijama. Ne bez razloga! Svi su se dobro zabavljali na vrlo dobroj produkciji. Od djece koja su i glasno komentirala i odraslih koji se takvima osjećaju i onih koji postaju djecom po sili poodmakle dobi. Redatelj Ivan Leo Lemo temeljito se, na mahove i pretjerano, zaigrao i s kičem kao svakodnevnom pojavom. U mrvice i ptičice Ivice i Marice utrpao je i projekcije svih znamenitosti od najružnijega njujorškog Kipa slobode, bolje složene rimske crkve Sv. Petra te ni sa čim, osim nekom Svjetskom izložbom izazvana Eiffelova tornja do zagrebačkoga HNK-a, koji postaje poput kolača prelivena ružičastim šećernim preljevom. Kao Vještičina kućica koja je u zagrebačkom slučaju pravi sladoledni dvorac sa svim tornjevima iz „papirnatih“ ilustracija bajki koji su im namijenjeni. Glazbeno pomalo neumjerena Humperdinckova navodno dječja opera sa spretno smiješanim sastojcima utjecaja Straussa, Mahlera pa i Wagnera sadrži sve utjecaje svoga vremena. Zagrebačka ekipa – nenametljivo efikasna scenografkinja Vesna Režić,  kostimografkinja Larisa Navojec maštovito jednostavna, nezamjenjivi oblikovatelj svjetla Deni Šesnić kao i autori videoprojekcija Willem Miličević i Vice Rossini također su se maštovito zaigrali. Ekipa je bila dobro ugođena. Sve je još u prikazu bilo obavijeno vatrom i dimom. Bajkovito, a možda i ironično i samoironično na neki suvremeni veseli način.

Helena Lucić Šego i Marija Kuhar Šoša / Snimio Saša Ćetković

Treba reći da dugo neka opera nije izvedena u prijevodu na hrvatski jezik jer se dugo i glasno tražio original. Posao je težak jer se teško bez nakaradnosti poštuje glazbena akcentuacija. Prvo muzika, a potom riječi, kaže se već poslovično.  Za Ivicu i Maricu prijevod u napravili Zdenko Miessner i Daniela Petrić. Titlovi iznad pozornice na hrvatskom i engleskom jeziku kao oslonac. Za svaki slučaj! Niz malih scenskih senzacija bio je vrijedan pažnje, odnosno zaokupio je pozornost. A kada se s natapiranom kosom i pregačom pojavila napirlitana Vještica, kuharica djece Ivanka Boljkovac, bilo je osobito veselo bez obzira na moguće pjevačke prigovore. Nepogrešiv scenski osjećaj pod senzibilnim vodstvom postaje neodoljivim.   

Rasplesani par Ivice Helene Lucić Šego i Marice blistave Marije Kuhar Šoša uigrano se nadmetao. Pa bilo to i na brvnu.  Potlačene ljude s ruba svijeta – navodno Rome, a uskoro može i nas – iskusno i uvjerljivo poduprli su odlično donesena patnička Majka Tamare Franetović Felbinger i tatica Davor Radić, pijani Otac u ušminkanom crvenom kombiju s ruba nekoga jakuševačkog brda, pretrpana odlagališta kojekakva smeća. Snove Ivice i Marice u projekciji nestvarne šume iz nekog su dalekog indijskog svijeta tumačili baletni anđeli iz dobrih dijelova drukčije kulture koju s preprekama njihove umnožene ruke teško mogu razumjeti, osim dekorativno. Pjevački i scenski kompetentno su u manjim ulogama asistirale Mia Domaćina kao Pjesuljak i Kristina Anđelka Đopar kao Rosuljak. Sve zajedno malo pretrpano simbolima sa svih strana. Vrlo pristojan orkestar, ali ništa više od toga, orkestar dobrih glazbenika, ali i s mogućim povećim intonacijskim popravcima čak i za ljude osrednjega sluha, kompetentno je i uredno predvodio sabrani dirigent Saša Britvić.

U tom sanjarskom košmaru predstava Humperdinckovih Ivice i Marice  dobro je i dovoljno atraktivno i dovoljno ukusno i na stanovit način vedro scenski „prevedena“ za mladu digitalnu generaciju, generaciju videoigrica, pogodak za neke buduće posjetitelje opere u kazalištu!