Volim raditi s različitim glazbenicima

Nasljednik osnivača i dugogodišnjeg voditelja Akademije, Sir Nevilla Marrinera, Amerikanac s dugogodišnjom solističkom karijerom violinskoga virtuoza, profinjenom zvuku orkestra pridodao je svoj individualni karakter strasti, angažirane dramatizacije poznatih glazbenih tema i žustrih tonskih brzaca. Dirigentske početke s gudalom u ruci namjesto dirigentskog štapića posvećuje Beethovenovim simfonijama: nakon svojeg prvog albuma s orkestrom otkako je postao njegov umjetnički voditelj (s 4. i 7. simfonijom), na posljednjoj europskoj turneji koja je ovom prigodom završila u Zagrebu dokazao se popularnijom 1. i 5. simfonijom. Kako kaže, ta će djela ubrzo snimiti za novi CD, a najvjerojatnije slijedi i cijeli ciklus svih Beethovenovih simfonija. Iako postoji toliko snimki tih djela, smatra da i sam tomu može dati nešto novo stvarajući zvuk u kombinaciji kvalitete modernog sviranja i autentične povijesne prakse, najbolje obaju svjetova. To je dokazao i u pijevnoj, čarobnoj, nebeskoj izvedbi kasnoromantičnog Prvoga violinskog koncerta Maxa Brucha u središnjici programa gdje je do punog izražaja došao spoj istinskoga Bellova umijeća i njegova dragocjenog Stradivarija (Gibson Ex Hubermann iz 1713).

Kako ste postali umjetnički voditelj slavnoga britanskog orkestra Academy of Saint Martin in the Fields? Sjećamo se prije desetak godina vašeg gostovanja u Lisinskom s tim ansamblom kao solistom u Vivaldijevim Godišnjim dobima.

Lijepo je vratiti se opet u Zagreb. Kada sam posljednji put bio ovdje, taman sam postao svojevrsni gost umjetnički ravnatelj koji je upoznavao orkestar i priređivao uglavnom gudačke programe i komornije simfonije. Ta je suradnja od tada napredovala, počeo sam voditi izvedbe većih simfonija i sve više nastupati. Dobro smo se slagali, pa su me prije tri godine upitali želim li biti njihov umjetnički ravnatelj. Sada smo se u to vratili i mogu s ponosom reći da je to „moj orkestar“. Zvuči fantastično i obožavam raditi s njim.

Jeste li ikada željeli postati dirigent i uz violinističku karijeru dirigirati, kao što to činite sada u ulozi umjetničkog voditelja Akademije?

Oduvijek sam se divio dirigentima i pomalo čak i razmišljao o tome dok sam nastupao s vodećim dirigentima tijekom svih tih godina. Kada nisam svirao solističku točku, nisam propuštao prigodu pratiti njihove izvedbe simfonijskog repertoara na koncertu na kojemu sam sudjelovao, razmišljajući o tome što bih ja učinio drukčije. Mnogi su mi tijekom godina govorili da se svirajući uz orkestar krećem kao dirigent (što je vjerojatno dirigentima koji bi ravnali izvedbom išlo na živce) i da bih se trebao okušati u tom poslu. Orkestraši bi mi često komentirali da dirigiram zajedno s dirigentom, očigledno mi je to urođeno. Sviđa mi se dirigirati, ali nikada neću zapustiti violinu.

Vi ste prvi umjetnički ravnatelj Akademije nakon Sir Nevillea Marrinera, osnivača i dugogodišnjeg voditelja. Poznajete li načela njegova rada koja su stvorila ovaj slavni orkestar?

Svakako. Čak sam svoj prvi album s violinskim koncertima 1987. snimio s Akademijom i Sir Nevilleom Marrinerom. Bilo je to davno, ali sada kao da sam napravio puni krug. No radim s orkestrom sasvim drukčije od maestra Marrinera: za razliku od njega, ja isključivo dirigiram s mjesta koncertnog majstora. Ne razmišljam o tome da idem njegovim tragom i postanem drugi Sir Neville Marriner. On je veliki čovjek, i dalje vrlo aktivan kao dirigent u dobi od 90 godina. Ja imam svoj put i čini mi se da to odgovara orkestru.

Akademija je vrlo poseban ansambl „rastezljiva“ sastava u rasponu od gudačkog kvinteta do velikog simfonijskog ili oratorijskog izvođačkog korpusa. Njegujete li i dalje tu njegovu kvalitetu?

Da, upravo smo prije nekoliko dana u Italiji, u Genovi, nastupili kao septet. Inače, ideja Akademije jest da svi njezini članovi mogu nastupati kao solisti, komorni i orkestralni glazbenici. To održava visoku razinu sviranja u orkestru. Nekoć je sve njegove članove okupljao Sir Neville Marriner i otpuštao one koji se nisu pokazali na najvišoj razini. Sada nije više tako, ali svejedno je razina vrlo visoka i svi su kadri spretno simfonijski sastav zamijeniti komornim. Tako kada sviramo Beethovenove simfonije, osjećamo tu komornu kvalitetu muziciranja, što sigurno i publika može čuti. To je nešto sasvim drukčije od velikoga simfonijskog orkestra i dirigenta koji stoji pred njime i upravlja izvedbom sa štapićem. Osjećaj je drukčiji kada dirigenta nema, a svi su glazbenici na rubu stolaca. Zato naše Beethovenove simfonije zvuče drukčije.

Kako shvaćate ovu prigodu voditi jedan od najslavnijih orkestara na svijetu i koliko mu posvećujete pozornosti?

To ne znači da se moram preseliti u London i dobiti britansko državljanstvo kako bih mogao uspješno voditi Akademiju iz tjedna u tjedan. Nije baš tako. Na takav oblik angažmana ne bih mogao pristati jer želim svirati posvuda i svašta, nastupati solistički s drugim orkestrima, održavati recitale i nastupati s prijateljima u raznim komornim ansamblima. Sve to naravno svodim na manju mjeru, kako bih Akademiji ostavio dovoljno prostora, jer najviše uživam nastupati upravo s njom. U prosjeku održimo dvije do tri turneje na godinu u trajanju od dva do tri tjedna, u međuvremenu radim dosta administracije i menadžerskog poslovanja oko ansambla, a u SAD-u priređujem i novi festival na kojemu će Akademija biti rezidencijalni ansambl. Nije „stalno radno vrijeme“, ali je divan posao.

Hoćete li biti ujedno i umjetnički voditelj tog novog festivala?

Nadam se. To je moja zamisao i sada skupljam novac.

O čemu je točno riječ?

Lokacija koju pokušavam dogovoriti jest Las Vegas, vrlo netipično mjesto za klasičnu glazbu. No tamo su upravo otvorili jednu od najboljih koncertnih dvorana u Sjedinjenim Državama, što nam pruža nevjerojatne mogućnosti, uz izvrsnu hranu i vrhunske hotele. Sve je kao stvoreno za međunarodni festival, što još nitko nije iskoristio. To mi je vizija i nadam se da će se ostvariti već iduće godine.

Uz lasvegaški festival, što još pružate novog Akademiji of Saint Martin-in-the-Fields kao njezin novi umjetnički ravnatelj? Koja je vaša programska politika s ansamblom?

Kombinacija više stvari. Planiramo izvoditi mnogo suvremene glazbe, ali trenutačno se usredotočujemo na poznate skladateljske cikluse, kao što su Beethovenove simfonije. Već smo snimili 4. i 7, a očekuje nas snimanje 1. i 5. simfonije. Naravno da je ta glazba snimljena već u nebrojenim izvedbama, ali smatram da uvijek možemo reći nešto novo i drukčije. Kombiniram najbolje kvalitete modernog instrumentalnog sviranja s njihovom urođenom senzibilnošću za povijesno osviještenu interpretaciju, spajamo najbolje iz obaju svjetova. Nismo u potpunosti ni ansambl za ranu glazbu premda mnogi naši članovi imaju tu pozadinu, a nismo ni sasvim suvremeni, bez povijesnoga kontinuiteta. Nastojim zadržati stari identitet orkestra i dati mu malo „svježeg zraka“.

Što još planirate snimiti s Akademijom?

Uz Beethovena snimamo i Bachove violinske koncerte. Nadamo se posvetiti i Mendelssohnovim simfonijama. U siječnju izvodimo i Beethovenovu 3. simfoniju, on nam je sada u prvom planu.

Najnoviji album u vašoj bogatoj samostalnoj violinističkoj diskografiji donosi božićne glazbene darove. O kakvu je Božiću tu riječ?

   To je mješavina svih blagdana koji se obilježavaju u prosinačko doba, kao i svih osjećaja koje vezujemo uz blagdansko vrijeme. Na albumu gostuju vodeći klasični umjetnici, violončelist Steven Isserlis, veliki pjevači poput Placida Dominga i Renée Fleming, koji sa mnom pjevaju duete, iz svijeta jazza na CD-u gostuju Chick Corea i Brandford Marsalis, saksofonist s kojim sam snimio kršćansku himnu Amazing Grace. Posebna mi je radost suradnja s poznatim komičarskim duom što ga čine violinist Alexey Igudesman i pijanist Hyung-ki Joo s kojima izvodimo Igudesmanovu posebno za taj projekt napisanu skladbu Christmas Confusion sa židovskim i kršćanskim blagdanskim melodijama, svojevrsnim mojim portretom jer potječem iz židovsko-kršćanske obitelji. To je nastavak mojega albuma Kod kuće s prijateljima koji sam snimio prije tri godine. Volim raditi s glazbenicima različitih stilskih određenja.