Višak psihologije i manjak ritma

Obilježavanje glumačkih godišnjica naših dramskih umjetnika sve je rjeđa pojava pa je to češće iznimka nego pravilo. Takva se iznimka dogodila u Varaždinu, gdje je tamošnji HNK obilježio 40. obljetnicu djelovanja dramske umjetnice i prvakinje toga kazališta Jagode Kralj Novak, koju je ta iznimna umjetnica proslavila 20. listopada glumeći naslovnu ulogu Filumene u komediji Filumena Marturano, Eduarda De Filippa, u režiji Sama M. Streleca.

De Filippo je Filumenu Marturano napisao 1946. na temelju istinite priče, koja nakon neuspješne praizvedbe ubrzo postaje kazališni hit; izvođena je diljem Italije, ali i u inozemstvu, čak i u engleskom Old Vicu, gdje je ulogu Domenica Soriana tumačio Laurence Olivier. Veliki uspjeh postigla je i u Hrvatskoj, kada je adaptirana „na splitsku“ kao Šjora File i 1975. postavljena na scenu splitskoga HNK-a, u režiji Vanče Kljakovića. Nakon adaptacije na „internacionalni čakavsko-napolitanski cocktail“ uspjeh je doživjela u riječkom HNK-u 2003, u režiji Jagoša Markovića. Prijevod s napuljskoga dijalekta na hrvatski standard, s primjesom lokalnih istarskih talijanizama i istančanim osjećajem za mediteranski štih i temperament, za varaždinsko kazalište uradio je Boris B. Hrovat.

Tom komedijom varaždinsko kazalište nije samo obilježilo dvije godišnjice – uz četrdesetu godišnjicu umjetničkog rada Jagode Kralj Novak još je i njezin partner u ovoj predstavi Stojan Matavulj obilježilo dvadeset petu obljetnicu djelovanja u tom kazalištu – nego je publici ponudilo predstavu koja će je nasmijati i odvojiti od kaotične i žalosne životne stvarnosti. 

Stojan Matavulj i Jagoda Kralj Novak - Snimio Darko Gorenak Godar

Riječ je o komediji u tri čina koja je istodobno i drama, ali i melodrama sa sretnim završetkom. Počinje, kako piše u kazališnoj knjižici, „završnim činom suživota Filumene Marturano i Domenica Soriana“. Naime, Filumena poslije dvadeset pet godina čekanja da postane vjenčana supruga imućnoga, bahatog i u ljubavi nestalna Domenica – zbog njegove namjere da se vjenča s dvadeset dvogodišnjom djevojkom – uzima stvar u svoje ruke; odglumivši nasmrt bolesnu ženu, a znajući da će Domenico poštovati njezinu posljednju životnu želju, traži da se Domenico njome oženi. Čim su se vjenčali, Filumena slavodobitno uskrsne iz mrtvih. No njezin trijumf ubrzo je vrati u novi rat s Domenicom, koji traži poništenje braka.

De Filippo komediju gradi na kontrastima. U brzim promjenama raspoloženja, dramskih zapleta i komičnih raspleta smjenjuju se Filumenina i Domenicova natezanja i njihovi ljubavnički argumenti. Tijekom predstave publika saznaje da je Filumena obitelj morala napustiti s trinaest godina, a da je od sedamnaeste živjela u javnoj kući, gdje joj je mušterija bio Soriano, koji ju je nakon nekog vremena doveo svojoj kući i obećao joj brak koji nije ozakonio sve dok se nije nasmrt razboljela.

Razlog smrtnoj bolesti nije samo vjenčanje, nego i Filumenina tri sina, od kojih je jedan Domenicov. Na skrivanju identiteta De Filippo gradi zaplet i kulminaciju, ali i pokazuje da prostitutka ima morala, da su joj sinovi i njihova budućnost, konačno i dobivanje prezimena, materijalne sigurnosti i društvenoga statusa, jedina briga i cilj života.

Redatelj Strelec, koji je i scenograf, ovom režijom uklopio se u sumornu prosječnost hrvatskoga teatra. Komediju je smjestio u prostor Domenicove slastičarnice ogradivši je kornetima iz kojih vire zeleno-bijelo-crvene kuglice, koje se u drugom dijelu predstave pretvore u zastave. Tim kolorističkim i suvišnim slastičarskim ugođajem očito je publici htio sugerirati ne samo talijansko-napolitanski mentalitet komedije nego i eksplozivnost i topljivost emocija koje se tijekom predstave izmjenjuju. Na trošenju emocija i čestoj promjeni raspoloženja gradio je dinamiku predstave, koja je zbog Domenicova psihologiziranja na dosta mjesta bila razvučena.

Filomenu je s osjećajem za dramsku strukturu lika, kao i za glumački i dramaturški luk uloge, uvjerljivo dočarala prvakinja Jagoda Kralj Novak. Brinući se za svaki detalj, ali i za cjelinu, ona je publici ponudila ranjivu ženu koja zna što želi i onda kada se čini da je pogubila sve konce svojih želja. Precizno, minuciozno, sentimentalno i mudro pripremala je zamku za bahatog i u ljubavi nestalnog ljubavnika i ulovila ga u mrežu muške taštine. Njezina Filumena u svakom trenutku svojom životnošću bila je prepoznatljiva i bliska ne samo ženi tradicionalnih patrijarhalnih nazora nego i suvremenoj ženi koja se bori za ljubav i obitelj. 

Ulogu njezina muža, Domenica Soriana, glumio je Stojan Matavulj. Premda je publici ponudio glumački osmišljen i uvjerljiv lik, stalno varirajući komiku commedije dell’arte i komediju situacije, Matavulj je odveć čestim ustrajavanjem na psihodramskim elementima lika mjestimice pretjerivao u glumi i usporavao ritam predstave. Ako u budućim predstavama otkloni te lako otklonjive sitnice, pridonijet će ne samo predstavi nego i svojoj kreaciji.

Više nego dobre komične minijature ostvarili su, osobito u prvom dijelu predstave, Leona Paraminski (Lucia) i Otokar Levaj (Alfredo Amoroso), a u drugom Slavica Jukić (Rosalia Solimene). U njihovoj glumi bilo je profinjene komike koju su umjeli prilagoditi situacijama komedije i karakteru lika. Likove trojice sinova: Umberta, Riccarda i Michelea s osjećajem za mjeru glumili su Mitja Smiljanić, Ozren Opačić i Ivica Pucar.