Uz Mjesec hrvatske knjige

I listopad je već na kraju. Nalazimo se na polovici Mjeseca hrvatske knjige. Koji traje od 15. listopada do 15. studenog. U tom mjesecu svi koji se na neki način bave knjigom osjećaju nešto poput obveze da upriliče bilo predavanja, bilo okrugle stolove o položaju i sudbini tiskane knjige u nas, poneku jezikoslovnu i/ili književnu tribinu, radionicu, susret s pokojim autorom, no kad se bolje pogleda profil tih ljudi, vidi se da su to mahom zaposlenici raznih tipova knjižnica i školski profesori (poduprti i opet zaposlenicima svojih knjižnica), koji se knjigom bave i u ostatku godine, ali samozatajno, u svojim radnim prostorima, bez medija, neprigodničarski, stalno. Lijepo se sjetiti svih koji se bave knjigom, makar ih se sjetili i samo prigodno, u „njihovu mjesecu“. Kao i knjiga samih. No tko otvorenih očiju i uma prolazi svojim gradom ne može ne vidjeti kako je knjižara sve manje, pa i onih kultnih, za koje sam nekoć mislila da će uvijek i opstati na mjestima gdje su desetljećima (neke dulje i od stoljeća) bile. Zabluda mladosti. Jer, tko još uopće i primjećuje da je Ilica 30 ostala bez Kuglijeve knjižare? Mlađima ništa neobično. Jer i nije ostao nikakav trag. A na tom broju Kuglijeva knjižara nije bila ni prva. Prije nje ondje je bila Gajeva knjižara, pa knjižara Lavoslava Hartmana, a tek potom, kad ju je s kompanjonom Deutschem kupio bivši Hartmanov pomoćnik Stjepan Kugli – Kuglijeva knjižara. Kugli je imao tri sina – Rudolfa, Ivu i Zlatka, pa je dugovječnost njegove knjižare bila zajamčena. Međutim, ime joj se protegnulo i kad u njoj Kuglija već odavno nije bilo. Kao i Ćelapovoj knjižari kod Kazališta. Zašto se sa starim, nepostojećim nazivima i trgovina i ulica uvijek sjetim svoga tate?

Stjepan Kugli bio je, dakle, knjižar, što u neka starija vremena nije značilo samo trgovac knjigama; knjižar je bio u prvom redu čovjek koji se bavi knjigama, vlasnik knjižare, mjesta gdje knjige na policama „stanuju“ i idu iz ruke u ruku da bi stigle do nekih drugih, kućnih, polica, kako bi čitaču bile nadohvat ruke, a često i najpouzdanije društvo. Riječ je u hrvatskom potvrđena od 18. stoljeća. Središnje značenje, prodavač knjiga, Bogoslav Šulek povezuje s njem. Buchhändler, tal. libraio, fr. libraire, engl. bookseller. No knjižar je nekoć bio i nakladnik i izdavač s istančanim i sluhom i osjećajem i za knjigu i za čitača, pa se ja, živeći već dosta dugo i drugujući s knjigama, usuđujem reći: ne samo da nema više knjižára nego nema više ni takvih (tankoćutnih) izdavača. A Kugli nije bio jedini takav knjižar. Već sam spomenula Hartmana, spomenut ću i Franju i Lavoslava Župana, Branislava Ćelapa ... Za svoju (kroatističku) struku ističem da je upravo Stjepan Kugli tiskao 1899. godine tada kapitalno djelo Tome Maretića Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika – uz djela gotovo svih velikana hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća. I, što je postala ta nekoć kultna zagrebačka knjižara Kugli? Nakon ukidanja privatnoga vlasništva, u – volimo reći – crno doba socijalizma ondje je desetljećima bila ustanova istoga profila, glavna knjižara nekoć knjižarsko-izdavačkoga diva Mladosti. No i on je propao. A što je danas, u vrijeme „sverazdirućega“ kapitalizma? Danas je u tom prostoru prodavaonica odjeće Zara. Ili na broju 7, u istoj toj glavnoj zagrebačkoj žili kucavici, gdje je bila također jedna od knjižara Mladosti i gdje ste mogli satima listati svekoliku hrvatsku časopisnu periodiku, uz pokoju stranu? U njoj sam, uz kolegu sa studija, Beru Vodopiju, koji je ondje bio zaposlen kao konzultant za knjige, pročitala svu recentnu izdavačku produkciju (beletristiku i publicistiku), ondje sam znala satima sjediti i čitati, kad bih pogledala kroz velike prozore na malu Margaretsku ulicu i prometnu Ilicu, dan se već bio prometnuo u noć, no osjećala sam se ugodno, bilo je toplo i mirno, knjige su nekako posebno mirisale na tiskarsku boju, bilo je to mjesto poput zamišljenoga doma, a često i mirnije od doma, nije bilo nikakvih svađa ni napetosti u zraku, bio je to zapravo gotovo studijski prostor, tolikima nedostupan, a usred grada, mirna oaza za druženje s knjigama (jer, kažu, knjiga je najbolji prijatelj – osim psa, dakako). Danas je ondje nešto što se zove Oranž – i slastičarnica i kafeterija zajedno, otmjena, pa se brinu ne samo za podraživanje okusnih pupoljaka slatkim nego i slanim okusima (npr. quiche lorraine u raznim izvedbama). U taj prostor nisam dugo imala volje sama ni stupiti, nekako sam od njega kao tako stranoga i zazirala, možda baš zato što sam onaj prijašnji poznavala u dušu, a u ovom mi je upravo „taj komad duše“ nedostajao.

Knjige su izumrle i u trećoj iličkoj knjižari, onoj na uglu Britanskoga trga. Ondje nije ni odjeća ni jelo. Ondje je namještaj. Valjda za današnje „sretne stanove“. Bez knjiga i njihovih čitača. Nema ni one imena Miroslava Krleže na uglu Gajeve i Ilice. Ondje sada caruju neke ovce (koje grabe i druge ovce i novce), nema ni Znanstvene knjižare na Preradovićevu trgu. Ondje je sada T-com. Nema ni poznate knjižare u Zvonimirovoj (Seljačka sloga, Znanje). Odumirala je već neko vrijeme, nastojeći se „pokrpati“ asortimanom školskih torbi, blještavih pernica od skaja s likovima iz crtanih filmova i inim potrepštinama, prelazeći sve više s knjiga na slikovnice, iz statusa knjižare u status papirnice, no ni to ju nije spasilo. Prolazeći pokraj nje, na izlozima su već dugo polijepljeni papiri, nekako zguljeni, na drugom je ulazu u istoj zgradi jad i bijeda nezaposlenih, uglavnom beznadnih (Zavod za zapošljavanje). O kultnim antikvarijatima – kao knjižarama rabljenih knjiga, pa i o onome Matice hrvatske u Ilici – bolje da i ne govorim. Nemam što reći. 

Za razliku od knjižara, knjižnice još opstaju. I nisu tek puki refugiji knjiga. Živa su to mjesta, jer kakva i mogu biti kad ih osmišljavaju i drže živima osobe s malo novca i mnogo domišljatosti?! Zato knjižnice i jesu topla gnijezda, ne samo zato što se u njima umirovljenici griju i besplatno čitaju novine. U njima i mnoga djeca borave dulje i radije nego u vlastitoj pustoj kući. Prostorije su svijetle, čiste, ima raznih didaktičkih igračaka, pomagala, ljubaznih i susretljivih ljudi, nitko tu na djecu ne viče, ne tjera ih da dadu mira, da ne zapitkuju, tu stručno osposobljeno osoblje uvijek rado upozori na neki naslov, tu djeca mogu i sama izraditi panoe i staviti na njih ono što je njih zanimalo da to vide i ostali članovi knjižnice i gosti, kojih u knjižnicama ne manjka. Pa koliko god u rječnicima piše da su knjižnice zbirke knjiga i publikacija, da su to posudionice knjiga, one su, često, mnogo više od toga.

Od 18. stoljeća knjižnica je hrvatska zamjena za biblioteku. U europskim jezicima nazivi za tu ustanovu polarizirali su se ili prema grčkom ili prema latinskom izrazu: grč. biblíon, knjiga, lat. liber, knjiga. Tako u njem. nalazimo Bibliothek, u fr. bibliothèque, u engl. library. I dok za knjižaru ovi jezici rabe izraze: njem. Buchhandlung, tal. libreria, fr. librairie, engl. bookshop (B), bookstore (A), za biblioteku i bibliotekarstvo svi, osim engleskoga, imaju grčki izraz. Engleski rabi library i librarianship, library science. Premda Tomislav Ladan ne vidi značenjske razlike između knjižničara i bibliotekara, stručno nazivlje u bibliotekarstvu razlikuje ih i po djelokrugu rada, pa onda i po plaći.

I na kraju ono čime obično počinjem: podrijetlo riječi knjiga, osnovne u velikoj porodici riječi. Zanimljivo, no ni prasl. *kъniga nije etimološki dovoljno objašnjena. Jedna je mogućnost stnord. kenning, znak, znamenje. Druga, složenica od prasl. *kъn, skupa, k + izvedenice iz ie. korijena *Hieug-, vezati, svezati. Jer, i jedna definicija riječi knjiga glasi: mnoštvo tematski povezanih ispisanih ili tiskanih listova, svezanih i ukoričenih radi jednostavnijega čitanja. U Mjesecu hrvatske knjige zažmirit ću na frazeologiju, jer bi mi na pamet prvi mogao pasti frazem spala knjiga na dva slova, a to ne bi bilo nimalo svečarski.