Teorija i praksa optimizma

U organizaciji Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika održani su 18. i 19. listopada u prostorima Kluba hrvatskih književnika u Puli 11. pulski dani eseja. Tema ovogodišnjeg skupa bila je optimizam. Kao i svake godine, u okvirima programa ove međunarodne književno-znanstvene manifestacije održano je i nekoliko popratnih događanja.

Skup je započeo u petak, vizualno upečatljivim scensko-literarno-likovnim uvodnim događanjem (performansom) simbolički naslovljenim Pet do podne: OP-TI-MIZAM poznatoga pulskoga konceptualnog umjetnika – Josipa Pina Ivančića i suradnika koji su ironijski intoniranim komentarom suvremene socijalno-društveno-političke zbilje, parafrazirajući dječju igru školice i motive Posljednje / posljednje večere, pokušali dočarati temu ovogodišnjih Dana eseja.

Akademik Goran Filipi, laureat Marko Grčić i Boris Domagoj Biletić na dodjeli Nagrade za esej Zvane Črnja / Snimio Mladen Milotić

Književnik i povjesničar književnosti Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i urednik časopisa Nova Istra, uvodno je rekao kako je rezultat dosadašnjih jedanaest godina Pulskih dana eseja sudjelovanje ukupno 105 vrsnih esejista, predstavljenih četrdesetak knjiga te dva zbornika. Sedmi je put u okviru Dana eseja dodijeljena i Nagrada za esej Zvane Črnja. Prosudbeno je povjerenstvo u sastavu Dunja Detoni Dujmić, književnica; akademik Goran Filipi, književnik i Irvin Lukežić, književni povjesničar, većinom glasova odlučilo laureatom Nagrade Zvane Črnja za 2013. proglasiti Marka Grčića, hrvatskog pjesnika, esejista, prevoditelja i novinara, za knjigu eseja Slijepi Argus (izd. Društva hrvatskih književnika). U obrazloženju povjerenstva, koje je pročitao akademik Filipi, uz „žanrovsku perfekciju, spisateljsko i prevodilačko iskustvo, enciklopedijsko znanje“, naglašava se kako ova knjiga „...čitatelja osvaja jednostavnošću, spontanošću i nepretencioznošću, nekom osebujnom mirnoćom i mudrošću kakve, nažalost, rijetko pronalazimo na suvremenoj književnoj i kulturnoj sceni.“

Uslijedila su izlaganja eseja na ovogodišnju temu pred, za prostor Kluba, mnoštvenom publikom, među kojima je, osim književnika, novinara, uopće umjetnika i kulturnjaka, bio i vidan broj studenata kroatistike Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, kojoj se tema optimizma  u vrijeme globalne ekonomske krize, retardacije demokratskih tradicija i sustava u varijante liberalnog totalitarizma, u doba masmedijski dominirajućih i sveprisutnih manipulativnih strategija za opravdanje globalnog korporacionizma, zapadanja u nadzbilje, pseudosvjetove, ozbiljene simulakrume – kako ukupnih socijalnih zajednica tako i pojedinca - zacijelo učinila dovoljno provokativnom.

Irena Lukšić, književnica, prevoditeljica i znanstvenica, u eseju naslovljenom OP!TI?MI!ZA?M! / Razmišljanja o životu u umjetnosti problematizira svojim morfologiziranim naslovnim znakom odnos suvremenih socijalnih sistema, tehničko-tehnološke (ne)mogućnosti komunikacije i umjetnosti. Referirajući se na Josifa Brodskog, Viktora Pelevina i Stephena Hawkinga te suvremenu umjetničku intermedijalnost – kao proces kodiranja novih umjetničkih praksi – prožimanja filma, stripa, književnosti, glazbe, fotografije i tehnologije, sugerira kako je umjetnost posljednje utočište smisla, ona vrsta primarne ljudske, humanističke djelatnosti koja je u stanju nadživjeti smrt.

Književnik Branko Čegec u eseju Tamna tinta svijetle budućnosti (Mogućnosti optimizma u sjeni novoga totalitarizma) polazi od citata glasovita eseja Što je suvremenost? Giorgia Agambena koji kaže: „Sva su vremena tamna za onoga koji iskušava suvremenost.“ Čegec racionalizira (s) mogućnošću otkupa i/ili postignuća vlastite slobode i identiteta u svijetu napučenom krhotinama obesmišljujućih iluzija i simuliranih vladavina, s (ne)mogućnošću akcije (otpora) u/prema svefikcionalizirajućem, totalitarizirajućem i dehumaniziranu svijetu lišenim etičke dimenzije. Mogućnost ishodišta (iskre) optimizma autor pronalazi u nostalgičnoj opstojnosti principa nade, dužnosti suprotstavljanja neprijatelju (prema Huxleyu), te preuzimanja tehnoloških strategija umrežavanja.

Dragutin Lučić Luce, filozof, novinar, esejist, u tipu filozofskog eseja Optimizam kao modus europskog nihilizma promišlja utopijski humanizam Ernsta Blocha i čitanje Nietzschea Karl-Heinza Volkmann-Schlucka (Kako je ideja postala utopija), odnosno, kako smjestiti utopiju (grč. outopos - nigdje i ništa; nigda i nigdje) u povijest mišljenja bitka kroz pet degradirajućih koraka (stupnjeva) u smjeru suvremenosti: od njezine dohvatljivosti za mudraca, preko kršćanske nade u vjeri, Kantove mišljivosti, moderne ništavnosti ideje i istinskog svijeta, do postmodernističkog kraja povijesti. Zadnja mogućnost vidi se u okviru metafizike i platonizma kao mišljenja koje umišlja utopije.

Uslijedilo je predstavljanje knjige filozofskih eseja Gorana Starčevića, filozofa, esejista i pedagoga: Vuk u supermarketu: Antropologija ustrojenog svijeta, u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, a koja je prvotno objavljena u Sloveniji 2011, gdje je pobudila veliko zanimanje. O knjizi su, uz autora, govorili urednik hrvatskog izdanja – Boris Domagoj Biletić i slovenskog – Janko Rožič. Starčević u knjizi, kroz četiri skupine kratkih eseja, napisanih u razdoblju između 2006. i 2011, odmičući se od strogo akademskoga diskursa, uspoređuje i problematizira prostore susreta arhajskog i suvremenog.

Branko Čegec

Josip Cvenić, književnik, urednik, publicist, svoj je esej naslovio Optimizam kao filozofija održivosti. Fokusirajući se na održivost vlastita života ističe kako je uz optimizam potrebno uvažiti i supostojanje suprotnosti u pesimizmu, jednako kao što supostoje svjetlost i tama i jedna drugu omogućuju. Referirajući se na Sokrata, Hegela i Krista - kroz filozofske i religijske aspekte pojma, Cvenić zaključuje kako je „optimizam zapravo božji projekt, a Kristovo uskrsnuće najveći optimizam za čovjeka.“

Slovenski arhitekt, esejist i publicist Janko Rožič, posljednji esejist prvoga dana, u svom je izlaganju pod naslovom Optimum optimizma, uz fotografsku projekciju arhitektonskih primjera, na neuobičajen način slikama ukazao na probleme nekih katastrofalnih promašaja naše globalističke civilizacije. Na primjerima od Egipta, preko Hirošime do Fukušime pokazao je da je najveći razlog pesimizmu upravo zaborav stvarnog prostora. Od renesansne perspektive nadalje problem vidi u projekcijama „iz kojih se rađaju projekti, a iz njih projektili“, koji obično uništavaju cilj u koji su upereni. Rožič, poslije pada modernističkih ideologija i postmodernističkih imagologija, drugu mogućnost iznalazi u „povezivanju najsuvremenijih ‘soft’ i ‘tech’ spoznaja s mudrostima starih majstora u stvarnom prostoru.“

Navečer je prostoru Kluba hrvatskih književnika u Puli otvorena izložba slika Inkacani marinaji pulskoga slikara Valtera Smokovića Garofula s predgovorom povjesničarke umjetnosti Tine Širec Džodan.

Drugog dana skupa Marko Sosič, slovenski književnik i redatelj iz Trsta i s Krasa, u obliku vrlo suptilno literarizirana tipa esejiziranja pod naslovom Na putu k svjesnoj utopiji? ispod citata iz Voltaireova filozofskog romana Candide ili optimizam – o upitanosti o naravi ljudske prirode, kroz deset mikroesejističkih šetnji krajolicima osobne i obiteljske prošlosti i zavičaja, od srpnja do rujna 2013, propituje povijest oblikovanja i mijena vlastitih stavova o optimizmu.

Goran Starčević

Ivan Molek, hrvatski semiotičar, leksikograf i prevoditelj, u književnoteorijsko-analitički intoniranom eseju Izazov dekreacije. Moment optimizma u poetici „Divlje duše“ polazeći od pojma dekreacije francuske književnice Simone Weil, a koji ima značiti pretvaranje stvorenog u nestvoreno ili ispravljanje već stvorenog i razlikuje se od pojma destrukcije (pretvaranje stvorenog u ništa, ništenje) i pozivajući se na tekst Danila Kiša o Mariji Čudini (iz djela Homo poeticus, 1990), a zatim i opservacije Hrvoja Pejakovića o Čudini te referenci na Martina Heideggera, Giorgia Agambena i jedno pismo Rainera Marie Rilkea iz 1925. Witoldu Hurewiczu, uspoređuje proces umjetničkog stvaranja na primjerima Divlje duše (1986) Marije Čudine i Rilkeovih Devinskih elegija (1922).

Književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović predstavila se literarnim esejom Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma podnaslovljenim Umjetnički optimizam ili baš me briga čiji je Andrić pisac. Duhovito i kritički dijalogizirajući s riječju optimizam i njezinim oblicima u različitim rječnicima, autorica je prispodobljuje umjetničkom optimizmu i životnom pesimizmu – strahu od percepcije uosobljenog pisanja o obožavanom piscu Ivi Andriću i njegovoj književno-nacionalnoj pripadnosti, odnosno, „autoru čija je biografija pod najpreciznijim povećalima književnih političara“. No, dok je 1992. godine vodila Književni petak, autorica se odvažuje suočiti i s pitanjem Andrićeve pripadnosti te za sugovornika poziva i Milu Stojića iz tužne zemlje Bosne. U nevještu pokušaju voditeljice uspostavljanja komunikacije s vrsnim pjesnikom, razgovor skreće u posve neočekivanu i intimnom smjeru, dok pitanje o Andrićevoj pripadnosti ne biva niti postavljeno.

U posljednjoj dionici ovogodišnjih Pulskih dana eseja uslijedilo je predstavljanje još jedne knjige u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, kratkog romana Balerina, Balerina Marka Sosiča. O tom odgojnom romanu koji je prvotno tiskan 1997. u Sloveniji i obiluje autorovim autobiografskim konstrukcijama i predstavlja, kako sam ističe - njegovu „potragu za vlastitim licem i identitetom malog višenacionalnog prostora“, uz autora govorili su urednik – Boris Domagoj Biletić i prevoditeljica ove knjige na hrvatski, Sanja Širec Rovis.

Osim kao autor dan ranije predstavljene knjige, Goran Starčević nastupio je i kao izlagač filozofskog eseja Optimizam i pesimizam u funkciji palanke izlažući svojevrsni pregled povijesti mišljenja pojmova optimizma i pesimizma, ili od optimizma prema pesimizmu. Optimizam i pesimizam, kako zaključuje Starčević, „u takovu svijetu burzovnih mešetara i neuhvatljiva kapitala postaju binarni kod eskapističke kulture (kao vjere u razvoj umjetne inteligencije i beskonačnu moć strojeva) koja se širi kao nusprodukt globalne agonije neoliberalnog totalitarizma.“

Crnogorski književnik, publicist i kulturni aktivist Jovan Nikolaidis svojim esejom Život je pred nama: varijacije o optimizmu, posvetivši ga uspomeni na Mirka Kovača, zatvorio je 11. pulske dane eseja. Polazeći od zadnjih desetljeća lokalnog autor u globalnoj suvremenosti dijagnosticira „sjenu mrgodnosti“ i povlačenja optimizma u sivu tvrđavu odricanja i halju siromaška. Od antičkog duha i uvjerenja „da je svijet divan i (...) da radost i žalost doista idu ruku pod ruku, ali da sve to ima smisla pa do promocije kapitalizma u sistem kraja povijesti i demagoških obećanja o globalizaciji kao spasu - kao još jedini, konačni i neopozivi pravac“ nameće se antiutopija. Teze o nepostojanju društva, „već samo individue i porodice“ (k tome u generiranoj krizi) i bez društvene solidarnosti, tvrdi Nikolaidis, „ideološki su manevar jasnih ekonomskih i političkih interesa britanskoameričkog kapitala. Ako nema društva, nema ni potrebe za socijalnom državom, velikom tekovinom europske socijaldemokracije. Samo neka smo se oslobodili ideologije, kliču novi ideolozi.“ Na kraju, autor se vraća malim balkanskim državicama bilo u EU ili pred vratima briselske birokracije i njihovim vjerojatnim sudbinama.

Iako najavljeni, svoje oglede na ovom zanimljivom, aktualnom, stilski raznolikom i nadasve produktivnom, a u mnogočemu i provokativnom skupu koji se iskazao intencijom demistifikacije uvriježenih slijepih pjega i nesmiljenim čitanjima suvremene zbilje, nažalost nisu bili u mogućnosti održati Helena Sablić Tomić, Vesna Krmpotić, Sibila Petlevski i Fahrudin Novalić. Za sljedeće, 12. pulske dane eseja, u listopadu 2014, najavljena je tema: Hrvatska književnost u susjedstvu.