Tekst prije svega

Gavelline večeri, utemeljene prije točno četrdeset godina, 1973, i održane ove godine po 28. put, iznova su postavile pitanja svojega karaktera i koncepcije. Od manje definirane smotre ili nepotpuno odredljiva pojma Večeri ta se kazališna manifestacija sve više ustrojava kao natjecateljski festival određen zadanim pravilima natjecanja: pravo prijavljivanja i sudjelovanja imaju ona javna nacionalna i gradska kazališta koja s vlastitim profesionalnim ansamblom njeguju dramski repertoar, a izbornik Festivala ima pravo uvrstiti u konkurenciju i jednu predstavu u produkciji drugih kazališta, ako drži da je riječ o vrhunskom kazališnom ostvarenju.

Na ovogodišnjim, 28. Gavellinih večerima, od 11. do 19. listopada, prikazano je, u matičnom kazalištu-domaćinu i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, sedam predstava hrvatskih kazališta u konkurenciji za nagradu i jedna, gostujuća predstava iz Slovenije, na završnoj večeri, izvan konkurencije. Jedna od središnjih odrednica festivala, koji u nekim segmentima pridonosi prevelikoj festivalizaciji hrvatskoga glumišta, pripada izborniku, ove godine glumcu i redatelju Borisu Svrtanu, nekadašnjem članu ovoga kazališta. Procjenjujući prema viđenim predstavama, čini se da je ključ Svrtanova izbora prije svega tekst, a tek zatim izvedbena kvaliteta. Izboru predstava iz toga se ključa ne može prigovoriti: publika u festivalskom okružju, ove godine većemu nego ikad, navijačkom i euforičnom, svih naraštaja, može pogledati vrhunska književna ostvarenja hrvatskih i svjetskih autora i upoznati se s najmlađim naraštajem hrvatskih pisaca. Čini se da se dramaturška izbornikova koncepcija slaže i oko kuće bitka u recesijskoj sadašnjici i traženju tekstova koji u sebi ključaju u proplamsajima potrage identiteta i ljubavi u ekstremno teškim, egzistencijalno otočnim uvjetima.

Prizor iz predstave  John Gabriel Borkman Slovenskoga narodnoga gledališča iz Maribora / Snimio Damjan Švarc

Zato nije čudo što su Večeri održane u znaku obilježavanja djela Ranka Marinkovića, ne samo zbog stote godišnjice njegova rođenja, o čemu svjedoče dvije predstave nastale prema njegovu djelu, nego i egzistencijalne težine koju pokazuje viški Voltaire, što se navodi i u motu Svrtanova izbora, citiranju kiklopovski gorka Marinkovićeva – Don Fernandova – iskaza: „U ovim se kućama sile ljudi da na nekoliko sati budu naivni... ja hoću istinu gledati golu, bez tragičnih dronjaka.“ Drugo je pitanje koliko su neke uvrštene predstave prikazale istinu prikazbenim govorom istine, a ne bijega u estradu i površnost.

Gavelline večeri započinju predstavom Zločin na kozjem otoku, prema tekstu talijanskog autora Uga Bettija, u režiji Georgija Para, u izvođenju Gradskoga kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, uz dvoje gostujućih glumaca: Vedrana Mlikotu i Ivonu Kundert. Izborniku Borisu Svrtanu za izbor je ove predstave očito bio primaran tekst, sazdan od arhetipskih niti smrti, preljuba, osvete i nemoći nastavka života u ljubavnom četverokutu. Osim Vedrana Mlikote u ulozi Angela, i prikazbi dvojnosti (božjega) pastira i vraga, predstava ne uspijeva prenijeti dramatsku potku „talijanskoga Kafke“.

Publika je 12. listopada mogla pogledati predstavu HNK-a u Šibeniku, nastalu prema legendarnoj drami Ranka Marinkovića Glorija, u režiji Zorana Mužića. Fokusirajući se na snažan Marinkovićev tekst, kontrapunkt emocija i racija, izvanjskih, prikazivačkih fenomena i unutarnjega teatra strasti i erotičnosti, ansambl osnažen trojicom gostujućih glumaca (Joško Ševo, Siniša Popović, Špiro Guberina) i s mladim snagama (Franka Klarić i Jakov Bilić) pokazuje dobro promišljanje dubina Marinkovićeva teksta, a publici šibensko kazalište prikazuje kao teatar u kojem se, uz Mužićevu redateljsku angažiranost, može dogoditi Marinkovićevo čudo.

Prizor iz nagrađene predstave  Candide ili optimizam / Snimio Jasenko Rasol

Boris Svrtan iskoristio je izborničko pravo izbora jedne predstave mimo od kazališta u Frankopanskoj predloženih, pa je publika u teatru u kojem je svoj profesionalni glumački put započeo Goran Grgić, a redateljski zagrebački Ivica Kunčević, mogla vidjeti predstavu Cyrano, nastalu prema drami Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda u koprodukciji Teatra Manje je više i Teatra na Trešnjevci koju potpisuje redatelj Ivica Kunčević, usmjerujući se na pet snažnih glumačkih osobnosti: Goran Grgić kao Cyrano, Nataša Dangubić kao Roksana / Djevojka, Hrvoje Klobučar kao Christian, Žarko Savić kao Guiche, Filip Riđički kao Le Bret / Fratar, pokazujući kazališno viđenje beskompromisne mogućnosti izbora pojedinčeve samostalnosti u europskoj kulturi (Želimir Ciglar).

Predstava HNK-a u Varaždinu, prikazana 16. listopada, nastala prema Krležinom tekstu Tri kavaljera frajle Melanije, prikazuje duhovitu i gorku sudbinu na liniji provincija – središte u suptilnoj Parovoj režiji, pa je stalna suigra cijeloga ansambla pokazala pravi, a sve bljeđe nazočan, smisao Gavelline redateljske škole. Predstava Candide ili optimizam, prema Voltaireu, u Dolenčićevoj režiji, u Svrtanov je izbornički obzor uvrštena zbog „putovanja po duhovnim razvalinama svijeta“ i, dodali bismo, propitivanja školskoga i odgojnoga sustava kao temelja ili tužnih i monotonih „zaljuljenica“ svačijega života. Dan prije, 15. listopada, prikazana predstava Pritisci moje generacije (režiju potpisuje Samo M. Strelec) HNK iz Splita koncepcijski se uklapa kako u izbornikovu želju prikazivanja raznolikosti hrvatskoga kazališta koja rjeđe gostuju u Zagrebu tako i u sliku besperspektivnosti mladih ljudi koju naraštajnim okom ispisuje Dino Pešut, Siščanin, student dramaturgije na zagrebačkom ADU-u. Predstava U znaku vage, prema tekstovima Ranka Marinkovića, u izvedbi HNK-a iz Zagreba, u režiji Helene Petković, Ivana Plazibata i Olje Lozica, u izbor je osim zbog egzistencijalne snage Maestrovih tekstova vjerojatno ušla najviše zbog prigodničarskih razloga.

Ako slijedimo izbornikovu misao da je kazalište još od antičkih rituala bilo mjesto suočenja društva s vlastitim strahovima, pitamo se jesu li nas navedene predstave dubokim kazališnim razlozima uputile na takovrsno suočenje ili na suočavanje s nejasnom, često komercijalnim i estradnom slikom hrvatskoga kazališta „pred izazovima novog kaosa“.

Nakon viđenih nekoliko dobrih predstava i povremena kaosa na sceni, pogledali smo izvrsnu, završnu predstavu John Gabriel Borkman u izvođenju Slovenskoga narodnoga gledališča iz Maribora u režiji Mateje Koležnik. Slovenska predstava pokazuje vrhunce glumačke i redateljske scenografske, kostimografske, glazbene i dramaturške umjetnosti u samo šezdeset minuta od estrade potpuno udaljene, a arhetipske glume i izvedbe koja u redukciji prostora i vremena ostvaruje samu bit i smisao kazališne umjetnosti i umjetnosti života, „golu istinu“ bitka u kriku beskraja, s izvrsnim Igorom Samoborom u naslovnoj ulozi.

Gavelline večeri zatvorene su u subotu, 19. listopada 2013, a prosudbeno povjerenstvo Helena Buljan (predsjednica), Ivan Leo Lemo i Ana Prolić Nagradu dr. Branko Gavella – bistu utemeljitelja teatra u Frankopanskoj, rad akademskoga kipara Ivana Sabolića, dodijelilo je predstavi Candide ili optimizam, prema Voltaireovoj prozi, u produkciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella. Ima li budućnost kazalište koje pokazuje „gadosti života uz zavodnički osmijeh“ ili ono koje se igra gestama i grimasama svijesti i savjesti – pitamo se i nakon sedmoetapne viđene slike prikazanih dramskih predstava hrvatskoga kazališta u Gavellinoj Frankopanskoj.