Susjedi i susidi

Htio bih vam napisati nešto o susjedima na sjeveru i na jugu, jer mi se nekako čini da je to važna tema. A nemam u glavi nikakvu ideju, nego mi se samo javljaju dvije slike, pa mi ne ostaje drugo nego da započnem od njih.

Prva je slika iz života: vidim sebe kako obilazim po Trešnjevačkoj tržnici i kupujem povrće, razgovarajući tu i tamo s prodavačima. Ti prodavači – osobito oni veseliji i stariji – zovu me susjedom, premda očigledno ne znaju ni tko sam ni gdje stanujem. Po tome zaključujem kako je njima riječ susjed izraz neke osobite prisnosti, koja opet nije ni pretjerana, nego ostavlja mjesta i za pristojnost. Istodobno se prisjećam kako me na uzmorskim tržnicama nikada nitko nije nazvao susjedom: ondje mi se prodavači, ako baš žele biti osobito srdačni, obrate s prijatelju. Pritom je jasno da njima prijatelj znači otprilike ono isto što zagrebačkim prodavačima znači susjed.

Druga je slika iz umjetnosti. Pamtim komediju Feđe Šehovića u kojoj se govori o odnosima među susjedima i ondje se pojavljuje jedna sjajna dosjetka. Neka kućanica, kojoj novac ne pretječe, natopi ručnik vodom, pa po njemu tuče mlatom za meso na kuhinjskoj dasci, ne bi li susjedi pomislili kako ona priprema odreske. U tom njezinu činu ima, premda je smiješan, i neke strašne tuge: za tu je ženu nevini trik sa šugamanom zapravo ozbiljna stvar, jer njoj je presudno što će susjedi misliti o njoj i njezinu imovnom stanju.

Sad, kad sam opisao te dvije slike, postaje mi jasno da one – premda to nisam planirao – zapravo lijepo ilustriraju razliku koja postoji između našega sjevera i juga u načinu na koji se vide susjedi i u načinu na koji se odnosi s tim susjedima uređuju. Čini mi se, dapače, da bi se na temelju tih slika razlika mogla i vrlo pregledno opisati.

Ponajprije, ono oslovljavanje na tržnici jasno pokazuje da se na sjeveru susjedi shvaćaju kao ljudi koji su nam po nečemu bliski i važni i s kojima smo zbog toga solidarni. U izvornoj situaciji, s njima dijelimo životni prostor i zajedno s njima rješavamo komunalne probleme. I zato nazvati susjedom nekoga tko to zapravo nije znači očitovati ljubaznost i naklonost, a i izraziti nadu da će on biti prema nama fin kao što smo i mi prema njemu.

Ona slika s ručnikom na dasci za meso, s druge strane, pokazuje da se na jugu susjedi ne shvaćaju kao ljudi s kojima imamo neke dodirne točke, nego kao ljudi od kojih se razlikujemo. Pretpostavka je zato – bez obzira na sve zajedničke komunalne probleme – da su ondje interesi naših susjeda posve drukčiji nego naši, da su drukčije njihove želje, pa i sam njihov sustav vrijednosti. Ukratko, ono što nama koristi susjedima šteti: oni nam ne žele dobro kao ni mi njima, oni se naslađuju našom mukom kao i mi njihovom.

A da bi to bilo moguće, postoji još jedna pretpostavka, i o njoj također svjedoči ona slika iz Šehovićeve komedije. Ta je pretpostavka ova: susjedi nas neprestano promatraju, kao što i mi promatramo njih. Čine to zato da bi nam našli kakvu manu i da bi mogli o nama loše misliti. A mi promatramo njih zato da bismo dobili potvrdu za ono što ionako znamo: da su oni gori od nas, a mi da smo od njih bolji. Zato se na jugu ljeti, kad su prozori otvoreni – a ponegdje i inače – razgovara ovako: On jon je reka kako mu se ona klela da je vidila i njega i njega. Koliko tu ima osoba? Pet? Ili više? Ili manje? Imena se ne spominju, i to je cijeli jedan sustav šifara koji služi za obranu od znatiželjnih susjeda.

Ništa slično na sjeveru ne postoji. Obratno, ondje se susjedi shvaćaju kao neka vrsta daljih rođaka, kojima čovjek želi dobro i načelno je prema njima popustljiv, pa je sklon zažmiriti na njihove grijehe i poroke. Zato ondje ljudi niti imaju volje da odviše pažljivo slušaju što se zbiva u stanu prekoputa, niti bi imali dovoljno mašte da za susjede izvode predstave kao što je ona s ručnikom. Niti su, dakle, dobri glumci, a niti su zainteresirani gledaoci.

I upravo je u tome ključna razlika. Na jugu, naime, ima u zbilji mnogo više teatralnosti nego na sjeveru i ljudi mnogo više vole kazalište, a i svaku drugu vrstu predstave. Ali oni znaju da je u tom svjetskom teatru potrebno izboriti časnu ulogu: svatko se trudi da bude gledatelj, a izbjegava da postane glumac. I upravo to stvara onu osobitu napetost među susjedima: susjedi nas nastoje pretvoriti u glumce za svoju zabavu, a mi se protiv toga borimo. I po tome znamo da su oni loši ljudi. A znamo zbog toga što je svakomu očito da su glumci zapravo oni, jer po svemu podsjećaju na smiješne likove iz pučkih komedija.

Zato na jugu nitko neće neznanca nazvati susjedom, jednostavno zato što o svojim susjedima ne misli ništa dobro, pa pretpostavlja da ne misli ni taj neznanac o svojima. Susjedom će vas nazvati na sjeveru, gdje vjeruju da se susjedi – barem u idealnoj situaciji – uvijek nalaze na istoj strani. I zato na sjeveru morate prema susjedu biti ljubazni čak i onda kad mislite da je on stoka bez repa, dok na jugu morate biti prema njemu rezervirani, čak i onda kad držite da je krasan čovjek.

I sad, kad sve to znamo, sjetimo se još da su naš sjever i naš jug jedan drugomu susjedi. I kao susjedi međusobno se vide, kao susjedi se i ponašaju. A to znači: južnjaci južnjački, a sjevernjaci sjevernjački. Južnjaci su uvijek malo nabrušeni na sjever, čak i onda kad za to nema razloga, jer misle da se to od njih očekuje. Sjevernjaci se, s druge strane, o jugu izražavaju u rukavicama, čak i onda kad misle drukčije, jer je takav red. Najvažnije je ipak to što sjever i jug – kao pravi susjedi – vode jedan o drugome računa i tako sebe definiraju. A to znači da jedan bez drugoga ne mogu.