Republika usmenoga stiha

Čovjek je ponekad slijep za očito i samo ga kakav iznenadni poticaj može nagnati da doista i uoči ono što gleda. Pojasnit ću to na svome primjeru. Proživjevši djetinjstvo i ranu mladost u Gradištu, selu u slavonskoj ravnici poznatom po dva brdašca za koja predaja kaže da su zapravo divovski komadi blata koje je jedne davne kišne jeseni Kraljević Marko otresao sa svojih čizama, upoznao sam dosta ljudi porijeklom iz Orašja, obližnjeg bosanskog gradića koji se nehajno naslonio na Savu i namiguje Županji i županjskoj Posavini. Iz Orašja su moji prvi susjedi, nekoliko prijatelja i jedan profesor. U Orašju sam prvi put vidio džamiju. U Orašje se išlo na pijacu, na ples, na burek i ćevape... Iako bi za čovjeka koji se oduvijek bavi riječima to bilo najprirodnije, nikad se ne upitah otkud tome mjestu takvo ime – Orašje. Učinih to tek u trenutku kada na nj dobih i odgovor, tj. kada pročitah pjesmu:

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2012.

Ive jaše kroz orašje.

Ive li je, sunce li je?

Konjik li je, vila li je?

Uzda li je, zvijezda li je?

Sedlo li je, srebro li je?

Ta je pjesma istinski verbalni dragulj – uvodnu sliku veliča niz metaforizacijskih pitanja koja mladiću Ivi pripisuju obilje vrlina i kreposti. Rekao bih da ju je sročila žena. Veoma je ćutilna, ritmična, melodična, eufonična. I napokon, za pjesmu sasvim sporedno ali za moju priču jako važno, u njoj sam prvi put susreo orašje – pisano malim slovom, kao opću a ne vlastitu imenicu. I u hipu su mi se pred očima počeli dodirivati bosanski gradić i idilična slika orahova voćnjaka, orašje se nezaustavljivo razlistalo po Orašju i nedostaje samo Ivo pa da slika bude potpuna. Pjesmu sam pronašao u knjizi Kada se sunce ženilo: cvjetnjak usmenih lirskih pjesama koju je sastavio Petar Gudelj. Da nisam otkrio kako Ive jaše kroz orašje, vjerojatno se ne bih puno zadržavao između njezinih korica. No kad me već na prvi pogled tako nagradila, odlučih pomnije ju pročitati.

Petar Gudelj je knjigu Kada se sunce ženilo zamislio kao antologiju usmene lirike koja je nastajala i živjela na prostoru na kojemu – uz vidljive posebnosti – ljudi i narodi štošta dijele pa se i razumiju bez prevoditelja. Gudelj izrijekom kaže: „Da bi se sastale u jednom cvjetnjaku, u ovoj knjizi, ove bošnjačke, crnogorske, hrvatske i srpske usmene lirske pjesme morale su preletjeti granice četiriju država, jezikā i književnostī, kojih i kakvih u vrijeme njihova rađanja nije bilo, pa je mnogima, poslije toliko vjekova, teško odrediti sadašnje državljanstvo i nacionalnost, napisati rodni list. [...] Pjesme su hodalice i hodale su po jeziku kao što su ptice letjele po zraku i ribe plivale po vodi.“

Iz goleme i razvedene usmene lirske enciklopedije Gudelj je izdvojio 351 pjesmu i rasporedio ih u devet cjelina: Kakav junak gorom jezdi, Poljem se vija Hajdar delija, Sve jezdreno, sve zeleno, A ti divojko šegljiva, Dva se mladi vragovaše, Prstenci zvone na nova brda, Otkide se lađa od budimskog grada, Cvilu to mi cviljaše i Osu se nebo zvezdama. Pri izboru i razvrstavanju tekstova sastavljač je slijedio estetska načela i vlastiti osjećaj za lirsko. Ponajviše je pritom nastojao na okupljanju prema motivsko-tematskoj srodnosti. Na njoj se zasniva i njegova pogovorna interpretacija usmene lirike. Gudelj piše poetično i zagonetno, njegove rečenice gdjekad nude obuhvatan i dubok uvid u predmet, a gdjekad namjerice skrivaju misao kakvom barokističkom verbalnom slikom. Njegove ključne teze o usmenoj lirici su sljedeće: 

– Djevojka je u središtu usmenog lirskog kanconijera. [...] Djevojka i djevojačka ljepota mjeri se i uspoređuje s najljepšim što je na nebu i na zemlji, u čovjeku i prirodi: suncem i mjesecom, cvijećem i drvećem, srnom i košutom, golubicom i prepelicom, dušom i srcem.

– Pjesme vole vodu: u vijence se plele oko bunarā, izvorā. [...] Rijeke su u pjesmama brze, bistre, duboke, mutne i krvave. Nose ranjene junake, drvlje i kamenje, ali i šajke okovane, žitarice, lađe. Prenose i potapaju svatove.

– Pjesma pjevala i gradila gradove. Od srebra skovala, od zlata salila i svilom izvezla Budim, Carigrad, Zadar, Smederevo, Mletke, Budvu, Beograd, Sarajevo, Banju Luku, Dubrovnik, Travnik, Mostar, Senj.

– Dva vitonoga i brza stvora, jedan šumski, drugi kućni, domaći, jelen i konj, promiču kroz usmenu lirsku pjesmu, pasu i zoblju, riču i ržu, piju. Jedva bi se i mogli nazvati životinjama, jer su metafore naljepših čovjekovih svojstava: ljubavi, nježnosti, vjernosti, njihovo otjelotvorenje.

– Usmena lirska pjesma stopama i koracima pratila ritmove života: disanje zraka, udaranje srca, izlaske i zalaske sunca, izmjene godišnjih doba, rađanja i umiranja, igru i rad.

Itd. Itsl.

Što se više odmiče s čitanjem antologije Kada se sunce ženilo, sve vidljivijom postaje sastavljačeva težnja da poretkom pjesama upozori na preklapanja i korespondencije motiva, stihova, formulacija, na podudarnost retoričkih postupaka i stilskih rješenja. Gudelj nas upravo potiče da uočimo kako isti motiv migrira iz pjesme u pjesmu, kako ga se dopunjuje, razrađuje, ambijentira, varira. Takav je primjerice motiv tanke bijele košulje. U jednoj je pjesmi nosi patrun Nikola, koji ju dobi od vile čijemu sinu bijaše kum na vjenčanju, dok je u drugoj njezin vlasnik Pere vojvoda, koji ju pak dobi od zvijezde Danice kojoj kumovaše na vjenčanju sa Suncem. Na raznim stranama djevojke tkaju ili bijele platno – čine to Lelija, Janja, Mostarke, Kademlija mlada (da i ne spominjem famoznu Makedonku Biljanu). Upozorit ću još na samo jednu sličnost:  mladi Ivo govori lijepoj Mandi da bi i bolovao i umro za nju kao što i bolesnoj Fati poručuje njezin dragi. Obje žene odgovaraju jednako:

Manda:

Niti boluj, nit umiri za me,

već ti dojdi i lezi uza me!

Fata:

Čuješ, dragi, moje milovanje,

skin’ dolamu, pa lezi uza me;

čini mi se, lakše bi mi bilo.

Čitajući Gudeljev cvjetnjak u jednom sam trenutku počeo zapisivati imena žena i muškaraca kojima se desila ljubav ili bolest ili ih je pak spopala kakva druga radost ili nevolja. Na kraju se iskristalizirao sljedeći popis: Ahmo, Ajka, Ajkuna, Alagića Zlata, Ali-beg, Alija, Alta, Ana, Begzada, Cvijeta, Damjan, Danko, Danojlo, Đulsa, Fata, Hajdar delija, Ilija, Ibro, Ismail aga, Ivan, Ivo, Jagoda, Janica, Janko, Janja, Javra, Jela, Jelena, Jovo, Kalina, Kata, Kumra, Lazar, Leka, Lelija, Mahmud aga, Manda, Mandalina, Mandaljena, Manojlo, Mara, Marijana, Maruša, Mejra, Milena, Milica, Milka, Mujo, Niko, Nikola, Omer, Orlando, Pavle, Petar, Rada, Relja, Salko, Savo, Stana, Stijepo, Tonica, Zejna, Zubejda. Taj popis jednako upućuje na različite nacionalne, konfesionalne i kulturne tradicije koje su se susretale i prožimale u usmenoj pjesmi, na različite inačice pojedinih imena te na njihovo jezično podrijetlo.

Oblikujući svoj cvjetnjak Petar Gudelj je preuzimao tekstove iz različitih izvora – ponajviše iz pjesmarica Vuka Stefanovića Karadžića, Nikole Andrića, Olinka Delorka, Ive Jelenovića-Petrisa, Franje Kuhača, Vinka Žganeca, Frana Kurelca, Miodraga Vasiljevića, Miroslava Pantića, Đorđa Rajkovića i Hamida Dizdara. U predgovoru je istaknuo da je prijelomnu ulogu oko prikupljanja i tiskanja usmenoga blaga na slavenskome jugu imao Vuk Stefanović Karadžić te da je upravo on u mnogih pobudio interes za taj posao. No potom je pripomenuo: „Vuk je imao vučju ćud i vučji tek: htio je sve. Pjesme i pripovijetke, jezik, povijest i zemlju. Htio je veliku srpsku državu na Balkanu, na prostorima Dušanova carstva i Pećke patrijaršije“.

Petar Gudelj je po mnogo čemu atipičan antologičar. Unatoč različitim putokazima i opasnostima, on mirno slijedi svoju intuiciju. Vukov je kulturni imperijalizam, kako je vidljivo, otklonio u dvije rečenice, a onda se poslužio njegovim pjesmaricama očito uvjeren da je njegov esteticizam jači od Karadžićevih presezanja. Na toj mu je benevoletnosti u pogovoru antologiji spočitnuo Radoslav Katičić, što je svakako jedna od posebnosti tog izdanja. Nije se Gudelj odviše osvrtao ni na dosadašnja istraživanja usmene lirike, dapače s visoka je, gotovo s dosadom, konstatirao: „Usmene su lirske pjesme svrstavane i dijeljene po postanku, motivu, mjestu i vremenu kad su, gdje i kako su izvođene (pjevane, govorene, igrane), na mitološke, obredne, običajne, koledarske, uskrsne-velikdanske, đurđevske, spasovske, ivanjske, lazaričke, dodolske, kraljičke, svatovske, tužbalice, žetelačke, putničke, vojničke, prosjačke, obiteljske, momačke, djevojačke, ljubavne. Sve su te podjele, koliko prihvatljive i korisne, toliko uvjetne i samo približne.“ Riječ je zapravo o pasioniranom čitatelju, o autoru koji gustim velom tajne zaodijeva pjesmu posredno sumnjajući u mogućnost analitičkog govora o njoj. U njegovoj Republici stiha mjesta ima gotovo samo za stih. Jer: pjesma je „događaj, iznenađenje i čudo u jeziku“. Ta fascinacija, kojoj bi netko mogao pripisati antiintelektualizam, ogleda se u svakoj njegovoj rečenici. Možda nije naodmet podsjetiti da je Petar Gudelj pjesnik, i to pjesnik u čijoj su poeziji uočljivi znatni poticaji usmene lirske retorike i ritma. Koji su slušali kako izvodi svoje pjesme, mogli su primijetiti troje: da ih govori naizust, bez papira, da one slijede ili se približavaju ritmičkoj logici usmenih sedmeraca, osmeraca i deseteraca te da pjesnik ravnomjernim udarcima stopala o pod određuje ritam i brzinu izgovaranje stihova.

Usmena poezija vrhunski je proizvod kulture koja je vjerovala u primat zapamćene riječi. Takva je, podsjeća Katičić u pogovoru Gudeljevoj antologiji, bila galska kultura – „Druidi, njihovi svećenici, svoje su svete tekstove, mjerodavne za sav narod, učili napamet i usmeno predavali svojim učenicima. Zapisivati ih bilo je strogo zabranjeno.“ Vjerovalo se naime da samo ono naučeno naizust može odoljeti zaboravu i promjenama. Katičić ističe da su i indijski brahmani svoje obredne tekstove, Vede, s naraštaja na naraštaj prenosili usmeno te da oni imaju manje inačica i da su „osjetno ujednačeniji [...] nego tekstovi Homerovih epova, Ilijade i Odiseje, koji su došli do nas preko stoljeća pisane predaje u knjigama.“ U usmenoj se poeziji zrcale sva ključna obilježja govornoga jezika – ekspresivnost, spontanost i fleksibilnost. Njezinu zapamćivanju ponajviše pridonose ritam i naracija. U našoj kulturi postoji nekoliko kanoniziranih versifikacijskih obrazaca usmenoga stiha – ponajprije osmerac i deseterac, potom sedmerac, dvanaesterac itd. Teoretičari usmene kulture ponekad govore o dva ritma – primarnom, akustičkom (na koji reagira čovjekov središnji živčani sustav) i sekundarnom, semantičkom (koji se obično zasniva na ravnoteži suprotnosti). Usmeni kazivač radije koristi jezik akcije nego jezik refleksije, jer je narativni slijed puno lakše memorirati nego misaoni. Eric A. Havelock kao važno obilježje kompozicije usmenih tekstova izdvaja načelo odjeka ili eha – sve što je novo mora biti dio eha onoga što je već rečeno, jer različito se uobličava istim, a to ‘isto’ zapravo je metrički udar ili tematska sličnost.

U pjesmama uvrštenim u Gudeljevu antologiju pomniji će čitatelj uočiti bitna obilježja usmene lirske stilistike. Zbog ritmičkih i metričkih razloga pojedini se glasovi ili slogovi izostavljaju (zv’jezdama, izvr’, ‘ita, hod’), umeću (ždraka, nezdrela) ili dodaju (joštere). Specifični prostor bezpismene kulture nepogrešivo prizivaju hifeni, riječi sljepljenice (Zagrad-car, mlad-junače, crven-kljunac, kapetan-djevojka) i stalni epiteti (vrani konj, vjerna ljuba, zmija ljuta, rumena ruža, crna zemljica, polje ravno, ruse kose, britka sablja, bijelo lice, rujno vino). Na semantičkoj je razini karakterističan postupak oživljavanja neživoga i davanja glasa onome što glasa nema niti može imati (govore zvijezde, planeti, ptice, životinje, prirodne pojave, kamenje i sl.). Antropomorfizacijski potencijal ima i veoma bogata, nerijetko iznimno dojmljiva metaforika, recimo u stihovima:

Momče oči naoblači,

iz čela mu kiša pade,

a iz lica susnježica

Posebnost je usmene poezije na slavenskom jugu, kako epske tako i lirske, slavenska antiteza, figura uvođenja i dramatiziranja motiva koja se razvija igrom pitanja, nagađanja i odgovora. Ona stilski, kompozicijski i značenjski obilježava tekst u kojemu se pojavljuje.

Budući da je pjesma prostor prožimanja i zajedničkog djelovanja različitih postupaka i figura, nerijetko se u istom zapisu pojavljuju i zvukovno ugađanje iskaza, i različiti oblici ponavljanja, produljivanje i kraćenje riječi, davanje glasa onome što ga u stvarnosti nema, npr.:

Gorom jaše Gorjanin Ivane,

gorom jaše, goru kunijaše

„Crna goro, ne zelenila se,

jer u tebi kapi vode nema!“

Bila vila viče sa planina:

„Ne kun’ gore, Gorjanin Ivane,

već s’ okreni zdesna nalijevo,

pa ćeš naći dvi jele zelene;

među njima Drina voda hladna. [...]

Tko god otvori poetski cvjetnjak Kada se sunce ženilo, osjetit će dašak arhajskih vremena, otkriti nepoznato u poznatome, suočiti se s lirikom koja je skladištila iskustvo i jezik zajednice i na svoj način svjedočila o njezinu ustroju, kulturi, svjetonazoru i dominantnim vrijednostima. Bit će to dobrodošao predah od stvarnosti. Riješi li se pritom namjernik oholosti i površnosti koje obično prate izlete u daleku prošlost, pojedine će mu pjesme ponešto kazati i o njegovu životu, možda i o njegovoj na prvi pogled toliko različitoj zbilji.