Prividi ljubavi i slobode

Koliko je London Andrei Pisac (1975) u književnom pogledu dosad uskratio, sada joj je, barem donekle, romanom Hakirana Kiti vratio. Kad je naime otišla u Veliku Britaniju 2003, Andrea Pisac imala je za sobom diplomu kroatistike i anglistike i zbirku kratkih priča Odsuće (2001). Danas je pak doktorica antropologije, radi na istraživačkim projektima koje provodi londonski koledž na kojem je doktorirala, ali u međuvremenu objavila je tek jednu knjigu priča, Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem (2007). Očito, u spisateljičinu „britanskom razdoblju“, barem onom donedavnom, prioriteti su bili posloženi tako da se pisanje umjetničke proze među njima nije našlo pa je njezina bibliografija kraća nego što je mogla biti u drukčijim okolnostima. No zato su joj tamošnja životna iskustva obilato poslužila pri pisanju prvog romana.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

Radnja Hakirane Kiti, s pomalo neobičnom žanrovskom odrednicom „ljubavno-znanstveni roman“ (kojoj bi trebalo pridodati i treću oznaku – onu špijunskog žanra), zbiva se najvećim dijelom u Londonu. Glavna junakinja Kiti Kraus, istodobno pripovjedačica romana, spisateljica je koja je prije pet godina stigla iz Hrvatske u London i upravo dovršava doktorat iz antropologije. S mentoricom vodi zanimljive razgovore, u kojima otkriva važne detalje u vezi s pisanjem i obranom radnje, stječe neočekivane uvide u struku i uopće položaj te znanosti u suvremenom društvu. Paralelno s tim tematskim kompleksom Kiti iznosi, često s analitičnošću znanstvenika, i detalje o svom ljubavnom životu, o seksualnom iskustvu s trojicom muškaraca koji prolaze kroz to razdoblje njezina života. Dvije središnje teme prate fragmenti pisani u žanru špijunske proze, koji se od osnovnoga teksta razlikuju tipom slova i neutralnim pripovjedačem. Tu se govori o skupini hakera, članova tvrtke za sigurnost virtualnoga prostora, koji su dobili zadaću da zaštite neki arhiv, iza kojeg zapravo stoji Služba za nadziranje znanstvenika. Jedan od hakera, good guy, neovlašteno ulazi i čita tekst koji piše Kiti („Kitin dnevnik“); shvativši njegovo društveno značenje, on rukopis pušta u javnost.

Antropologija, njezin današnji razvojni stupanj i društveni status, etičke, filozofske i materijalne dileme s kojima se suočava („posapunjivanje znanosti“, etičnost u istraživanju, (ne)zavisnost znanstvenika, manipuliranje rezultatima i dosezima učenjaka, problematika sve sofisticiranije kontrole znanosti) nisu autorici pa onda ni njezinoj protagonistici samo odlično poznata, zahvalna tema. Ta znanost „o drugom i drukčijem“ zapravo dominantno određuje način razmišljanja glavne junakinje, njezino shvaćanje sredine u kojoj se kreće, a na koncu i njezin pogled na svijet. Mlada, samosvjesna žena, snažna intelekta i oboružana znanstvenim gardom, sklona introspekciji i kritičkom razmišljanju, upravo je u Londonu jedna od drugih i drukčijih. To je pozicija koja joj omogućuje da iz prve ruke osjeti kakva je britanska receptivna politika prema strancima, „kojom stvaraju od svoje zemlje najveću svjetsku demokraciju“. Kiti Veliku Britaniju vidi kao „progresivnu zemlju u kojoj svi sve mogu, barem na papiru; monarhiju u kojoj se već više od tisućljeća ništa stubokom nije promijenilo“. U toj zemlji „sve što nije englesko nema pravo na svoju priču – na zaplet, kompleksnost, sok – već samo na svoj broj“.

Na nekoliko mjesta u romanu uklopljene su i pojedine teme vezane uz književnost i književni život. Mitja, bivši Kitin dečko, iznosi ovakvo mišljenje o tome kako se neko strano izdanje moglo naći na anglosaksonskom tržištu knjiga: „Tamo su uspijevali samo oni naslovi koji su se uklapali u trenutne političke događaje. Tamo su putovali samo oni autori koji su bili dio nekog domaćeg skandala. Kako god okrenuli, nije bilo mnogo riječi o književnosti.“ Na dva se mjesta u romanu spominju disidenti. Nestalo je socijalizma pa je nestalo i socijalističkih disidenata kakvi su bili Kundera, Solženjicin ili Đilas. „Tu i tamo nicali su disidenti autokratskih državica, ali njihova slava i važnost nije dugo trajala.“ Tema o slobodi govora i disidentima nastavila se u romanu kao oštro polariziran sukob dvaju likova: Kiti, koja je izgubila strpljenje i odustala od „glađenja prikrivenog engleskog ugnjetavanja“, i Roberta, muža njezine najbolje prijateljice, pripadnika engleske bogatije srednje klase. Kiti je tvrdila da nigdje nema apsolutne slobode govora, pa je nema ni u Engleskoj, a to je Roberta silno uzrujalo. „‘A tko je onda primao sve disidente koje bi vaši divljaci davno pobili za krivo napisanu riječ?’ (…) ‘Vi ste ih primili – ali samo one koji su vam odgovarali.’ ‘Mi smo jadnim socijalističkim piscima vratili obraz’, ponovo je udario. (…) ‘Ti jadni socijalistički pisci morali su pljuvati po svojim režimima i diviti se vašoj demokraciji da bi ih vi prigrlili.’“

Neugodno iskustvo vezano uz vlastitu drugost u novoj sredini Kiti doživljava i s Rodgeom, mladićem s kojim uspostavlja ambivalentan odnos. S jedne je strane posrijedi snažna uzajamna seksualna privlačnost, a s druge njegova nemoć da Kitinu stranost doživi ne podliježući predrasudama vlastite civilizacije. Želio je napraviti fotografsku izložbu o svakodnevici pisca u egzilu, a Kiti mu se učinila idealnim egzotičnim fotomodelom neuklopljene istočnoeuropske spisateljice u Londonu. Zamka je bila u tome što je on unaprijed stvorio predodžbu istočnoeuropske spisateljice, koja bi na fotkama morala izgledati kao nesretnica, ogorčena osoba, s olovkom i papirom umjesto kompjutora.

Opisujući ljubavne veze s trojicom muškaraca Kiti iznosi kratku povijest svoga erotskog života, o kojem govori otvoreno, bez lažna moraliziranja, s odmakom i gotovo sa znanstvenom analitičnošću, bitno drukčije nego što smo u našoj prozi navikli kad je riječ o toj temi. Posrijedi su različiti doživljaji seksa i osjećajā s njim u vezi: prvi mladić, Mitja, koji je na početku romana već zapravo bivši, bio joj je „besmrtna ljubav“, a u retrospektivi, kad je stigao Rodge koji joj je „palio plahte“, vođenje ljubavi s Mitjom izgledalo joj je smiješno. Treći, Eric, koji je jednako dobro „palio lampice“, bio je dokaz da Rodge, s kojim provodi „duševni eksperiment/nesentimentalni odnos“, nije jedini ljubavnik koji je rađen po njezinu „standardu“. Iz vizure lingvističke antropologije Kiti precizno i gotovo suho, bez vidljivih znakova emocije, opisuje što znači voljeti, a što biti zaljubljen, što sve uvjetuje ekstazu i zašto nemamo posve slobodnu volju kad je riječ o izboru partnera.

Andrea Pisac svojim je prvim romanom pokazala punu spisateljsku zrelost. Hakirana Kiti svakako je ona vrsta guste, inteligentne, povremeno lucidne proze kroz koju se nije uvijek lako probijati, pogotovo stoga što autorica ne pušta uzde svoga profesionalnoga znanstvenog diskursa kadšto ni na mjestima gdje bi to za roman bilo primjerenije i svrsishodnije. No njezina je ledena analitičnost, osobito u govoru o ženskoj erotici i licemjerju pojedinih segmenata britanske politike i društva, nešto novo u našoj prozi.