Povijest drugog Dioskura

Do proljeća 2013, kada je objavljena njegova velika vita izašla iz pera Dragana Damjanovića, Herman Bollé bio nam je poprilična nepoznanica. Bilo bi preuzetno reći da je, počevši od podrijetla, dotad po svemu bio stranac, jer je već 1978, u godini rođenja autora monografije, započeo isprekidani proces arhitektove rehabilitacije. Nerijetko se u našoj zemlji čuje da smo u slučaju povijesno značajnih ljudi opterećeni nesnošljivošću. Bollé je zbog toga zanimljiv jer mu djelo ne podsjeća samo na utopije njegova doba – kada ljudima, čini se, ništa nije bilo nemoguće – već i na ulogu procjenitelja njegovih pothvata.

Projekti za mirogojsku kapelu, 1907-1913.

Nakon početnog entuzijazma izražena prije trideset i pet godina u hrvatskoj je povijesti umjetnosti građena slika o životu i djelu toga obožavanog i osuđivanog arhitekta. Stručnjaci, koji su već oronula, golema i ikonička djela u prostorima naše svakodnevice pomogli ponovno prihvatiti i restauratorski „uskrsavati“, bilo da je riječ o zagrebačkoj katedrali, mirogojskim arkadama, kaptolskim kurijama ili donjogradskim palačama, omogućili su građanima i političkim odabranicima da započnu graditi novi kult spomenika. Povjesničarke umjetnosti Lelja Dobronić, Željka Čorak, Olga Maruševski i Irena Kraševac istraživanjima kulture hrvatskoga historicizma pomogle su dokidanju predrasuda i približile Bolléa novim baštinicima. No ti vrijedni doprinosi odnedavno izgledaju kao ulomci ili dijelom iskopane sekcije mozaika čija je ljepota poticala na ponovnu uspostavu veće slike i koncipiranje cjelovite historije.

Herman Bollé na fotografiji iz 1902.

Ne može se tvrditi da je Bolléovo strano podrijetlo obeshrabrivalo istraživače 20. stoljeća u kojem je arhitekt doživio osudu i zaborav, jer radovi Lelje Dobronić i Ive Maroevića o doseljenicima u Hrvatsku od bidermajerskog do secesijskog doba pokazuju nepatvoreno zanimanje za tvorce slika gradova uz koje vezujemo poimanje našeg građanskog identiteta. Prije bi se moglo reći da je Bolléova entelehija, koja se utjelovila u civilizatorskom poslanstvu za male gradove ovoga kutka Carevine, morala naići na sličnu duhovnu značajku koju u svojem već vrlo zamašnu opusu nosi autor ove knjige. Čini se da je bio potreban dug put – od gorljivih osuda pronositelja novih konzervatorskih i arhitektonskih shvaćanja Szaba, Lunačeka i Kovačića, preko Krležine šutnje u opisima truleži agramskih ambijenata do modernističkih planova socijalističkog doba – da bismo, sine ira et studio, došli do cjelovitije slike života i djela čovjeka koji je s mecenama snivao o pretvorbi ljupkih varošica u inačice carske prijestolnice, kojima je vladala historijska svijest svećenstva i vizije novogradnja u politički osviještenih službenika Carevine.

Damjanović je knjigu od gotovo sedam stotina stranica podijelio u tri velika poglavlja, koja nudi ustroj izlaganja o Leben und Werk, prije svega u svrhu vraćanja dugova prema Bolléu i njegovu vremenu. Čini mi se da je pri ustrojavanju golemoga broja podataka donio niz odličnih odluka, u čemu vidim zrelost istraživača svjesna važnosti i dometa ove knjige. Pritom mislim na svijest pisca kojega nije privukao zov teorijskih razmatranja ili sastavljanja eseja o fragmentima prije jasnoga prikaza slijeda temeljnih povijesnih činjenica. Damjanovića je Bollé privukao kao istinski istraživački – i to podjednako povijesni i estetski – izazov, s temeljnom pretpostavkom da stvori minucioznu historijsku rekonstrukciju, što se ne vidi samo u brojnim temama koje ne ometaju čitateljevu pozornost, već i u stalnu oprezu pri donošenju sudova.

Prvo poglavlje (Biografija, konteksti, polazišta) govori o Bolléovu obiteljskom podrijetlu, obrazovanju, strukovnom stasanju i dolasku u naše krajeve iz germanskih zemalja. Drugo (Restauriranje spomenika) bavi se principima zadiranja u povijesne spomenike i preinačivanju starih ambijenata zbog kojih je početkom protekloga stoljeća došao na zao glas, a treće (Novogradnje) o arhitektovoj invenciji kojom je pridonio hrvatskoj gradogradnji i stvaranju slike našega duhovnog, vjerskog i građanskog svijeta, one slike koju smo donedavno gotovo nijekali.

 
Izd. Leykam international, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2013.

Damjanović će prvim poglavljem osvojiti pozornost svakoga čitatelja. Uvodni dio monografije o podrijetlu arhitekta, njegovu rastu „u sjeni“ gradske katedrale koja je fascinantnim rastom iz ulomaka u cjelinu privukla pozornost čitave Europe, nema namjenu samo približiti nam toga „stranca“. Poglavlje donosi podatke i o osobama koje su utjecale na njegovu formaciju, poput Wiethasea i Schmidta. Meni se nakon čitanja stranica o njegovim Lehrjahre i Wanderjahre, koje su ga preko habsburške prijestolnice dovele do Hrvatske, gdje se afirmirao i živo poticao dinamiku hrvatskoga Gründerzeita, učinilo da sam za brojne već poznate građevine dobio ljudsku dimenziju. Pritom ne mislim samo na percepciju koju razvijamo promatranjem poznatih građevina, koje pamtimo uglavnom po projektantima. Damjanović je povezao glavne sudionike u projektu arhitektova dovođenja u Hrvatsku, pa tako u opisu arhitektova života 1870-ih čitamo o ulozi Strossmayera, Kršnjavija i Račkog. Kako doznajemo u tom dijelu knjige, Bollé je bio istinski odabranik tih isprva složnih sanjara koji su novom arhitekturom odlučili preobraziti urbane i sakralne krajolike hrvatskih županija. Autor je osobni put i obiteljsku povijest vješto povezao s društvenim akterima o čijim je vizijama ovisila i arhitektova fama, pa tako primjerice u galeriji uglednih naručitelja nalazimo zagrebačke nadbiskupe Mihalovića i Posilovića te opata Žerjavića, a kod projekata u kulturnoj politici čitamo i o ulozi bana Khuena.

Zajedno sa svojim „dioskurskim“ parom Kršnjavijem i spomenutim naručiteljima, Bollé je nakon zagrebačkoga potresa preoblikovao naselja i gradove našeg međuriječja, što je podrazumijevalo spoj restauratorskog interveniranja i projektantskog izbora stila, a zbog ambicioznosti projekata implicitno je dodirnuo i temu oblikovanja trgova kojom su se tada počeli baviti Sitte, Stübben i Baumeister. Reforma starih ambijenata trebala je biti temeljita, pa su lica ili ostarjele, nedovršene, u potresu oštećene epiderme ili tada stilski višeslojni interijeri crkvenih građevina trebali postati pokazatelji pobjede jedinstva stila. Toj je problematici Damjanović posvetio najveći prostor u knjizi. Ona se podjednako pojavljuje u drugom i trećem poglavlju, gdje doznajemo o Bolléovim preferencijama kod stilskog restauriranja i u kreiranju novogradnji. U dvama poglavljima odlučio se za spoj dijakronijskog i problemskog izlaganja, a u izlaganju o stilskim restauriranjima, postupcima koji su u potpunosti pripadali arhitektovu vremenu, pisac je prepoznao četiri vrste restauriranja: neogotičku, neobizantsku, neoromaničku i restauriranja u stilu njemačke i talijanske neorenesanse i baroka. Taksonomija koju nalazimo u prikazu tih postupaka započetih oko 1875. na gradečkom Svetom Marku podjednako zadivljuje zbog autorove strpljivosti u sabiranju podataka, discipline njihove poredbe i raspoređivanja, ali i zbog vrsno prezentirane arhitektove neumornosti u trenutku u kojem je, zahvaljujući Morrisu, Boitu i Thausingu, stilsko restauriranje započelo svoj put u pakao.

U poglavljima o stilskom restauriranju, odnosno izboru stila kojim će građevina i po cijenu potpune preinake i krivotvorenja zadobiti novu reprezentativnost, doznajemo i o socijalnoj semantici stilova. Tako su neogotičke forme primijenjene u političkom središtu Trojednice (gradečki Sv. Marko, kaptolska prvostolnica i Sv. Franjo) te na crkvama u Križevcima i Iloku. Stranice o stilskom restauriranju zagrebačke katedrale bile su mi među najzanimljivijima u knjizi. Podjednako je zanimljivo potpoglavlje o primjeni neobizantskih oblika u rješenjima za pravoslavne crkve od Zagreba do Srijema. U njima nalazimo imena svećenika pravoslavne ili grkokatoličke crkve kao važnih naručitelja, baš kao što u poglavlju o novogradnjama nalazimo podatke o pripadnicima evangeličke zajednice, koji su se u posljednjim desetljećima popustljiva apsolutizma naprosto natjecali u stvaranju arhitektonske reprezentativnosti.

Da ju je autor napisao u kasnijim godinama svojega života, knjiga bi se jamačno čitala kao životno djelo. Po nebrojenim je stvarima uzorno: nesvakidašnjoj sposobnosti sintetiziranja, disciplini ustroja, konačno i po jasnu stilu pisanja. Autor si je zbog bogatstva arhitektove baštine zacrtao iznimno ambiciozan plan, koji je podrazumijevao i ideju cjelovito dovršena posla. Ako smo o Kršnjaviju znali mnogo, zahvaljujući ovoj knjizi doznali smo iznimno mnogo i o njegovu „blizancu“. Dojmljiv broj od dvije i pol tisuće bilješki i stotine bibliografskih jedinica pokazuje rijetko viđenu posvećenost poslu koji je doveo do neprocjenjiva doprinosa hrvatskoj povijesti arhitekture. Bilješke su dokazi neumornog arhivskog rada, čitanja stotina stranica starih novina i suvremene hrvatske i europske literature. Autorova sklonost kontekstualnoj ili bolje rečeno socijalnoj historiji Bolléove arhitekture vidi se u tumačenju spoja politike, restauratorskog preoblikovanja i historicističkih novogradnji u arhitektovo doba, ali i u pokušaju da se za hrvatske projekte pronađu njihova izvorišta u Europi.

Dokaz su napornoga autorskog rada i ilustracije. Tekst prate tlocrti, presjeci, snimci svetišta i oltara, portreti, eksterijeri velikih crkava, palača i škola. Pritom čitatelja neće impresionirati samo njihov broj nego i činjenica da ih je pripremio sam autor. Ja sam ih doživio kao dokumente jedne pozitivne manije istraživača koji je svaku etapu rada pomno zabilježio kao tihi dokaz oduševljenja temom. Damjanovićeve fotografije nisu samo dokumenti – na nekim mjestima graniče s radom profesionalnog snimatelja.

Ova će knjiga biti na korist budućim istraživačima i baštinicima iz najšire javnosti. Ona može potaknuti studente i već afirmirane stručnjake da razviju nove historijsko-teorijske pristupe i započnu rješavati nove konzervatorske zadaće. Mislim da će i građani u ovoj knjizi pronaći poticaj za prepoznavanje Bolléove neprocjenjive i dosad gotovo nesagledive baštine. Ako je ovaj panonski demijurg uspio ostvariti toliko svojih planova i preživjeti višedesetljetne predrasude, tada bismo te dijelove našega kulturnog identiteta trebali prihvatiti i osloboditi se neosjetljivosti. Svjestan sam da će za to biti potrebno vrijeme, no ovaj bi nam učeni vodič po našoj nevaloriziranoj svakodnevici mogao pomoći da započnemo mijenjati navike i da, primjerice, Bolléov napušteni zagrebački dom u Žerjavićevoj prestanemo doživljavati kao kuću Normana Batesa.