Povijesna hrvatska Traviata

Sat vremena nakon zagrebačke premijere opere Ivica i Marica u Splitu je premijerno uprizorena Verdijeva Traviata s našom trenutačno u svijetu najpoznatijom sopranisticom Lanom Kos u naslovnoj ulozi.

Nakon Verone, gdje je u Areni u toj ulozi briljirala čak dva ljeta (2011. i 2013), te kreacija u produkcijama istoga djela u Palermu, Tel Avivu i u Kini, Lana Kos predstavila se kao Violeta Valery i hrvatskoj publici, i to u Splitu. Bio je to njezin prvi nastup u toj kazališnoj kući i treći u nekom hrvatskom narodnom kazalištu, nakon debija u Zagrebačkoj operi s Kraljicom noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli i gostovanja u Riječkoj operi s Donizettijevom Lucijom di Lammermoor. No za razliku od prethodnih dviju, u slučaju „treće sreće“ u Splitu ona se našla u uistinu povijesnoj produkciji kojoj je pridonijela prije svega njezina svjetska razina pjevanja i glume, u maniri najvećih opernih diva. Prelijepi glas iznimne fleksibilnosti i ujednačenosti u svim registrima, kadar je nosivim tonom ocrtavati sve psihičke izraze sušičave „posrnule djevojke“ i donijeti nevjerojatno uvjerljivo dramsko oblikovanje.

Vitomir Marof, Domagoj Dorotić i Lana Kos

 Takvu Traviatu čini se da u Hrvatskoj nismo imali, jer naše su prethodne legendarne Violette iz nekih zlatnih vremena ipak pripadale razdoblju u kojemu se nije toliko pozornosti pridavalo filmskoj glumi i dramaturški autentičnim nijansama. Stopostotnim je angažmanom za sobom „povukla“ cijeli ansambl Splitske opere koji se pod vodstvom spretnog maestra Lorisa Voltolinija sabrao u gipko i skladno zvučno tijelo s naglascima na najdramatičnijim trenucima, dok je i splitski operni zbor (i dalje naš najbolji operni zbor) što ga je pripremio Domeniko Briški ponovno pokazao kako zvuče verdijanski skupni prizori u punom jeku jedrih glasova. Za Lanom Kos nisu zaostajali ni njezini partneri u likovima oca i sina Germonta: dok smo na lijepi pjev našega nacionalnog opernog prvaka, baritona Vitomira Marofa, u liku oca Giorgia već naišli na zagrebačkim produkcijama toga djela, u ulozi sina Alfreda pravo iznenađenje bio je solist Zagrebačke opere Domagoj Dorotić. Dok ga u matičnom kazalištu uglavnom možemo vidjeti u lirskim ulogama, na gostovanju u Splitu on je debitirao u tipičnom liku tzv. spinto tenora te se pokazao kao sjajan interpret lijepe boje, višestrukih tonova, snažnoga nosivog glasa i nadahnute muzikalnosti. Nakon Tomislava Mužeka ovo je prvi mladi tenor na kojega možemo računati u budućim produkcijama Verdijevih opera. Intimističku režiju Janusza Kice „posuđenu“ zajedno s cijelim vizualnim identitetom predstave iz riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca upotpunjavali su raskošno razrađeni kostimi Irene Sušac te smjela i vrlo modernistička scena Marka Japelja.

Režiju je u Splitu na novi ansambl prenio Petar Vujačić pruživši svakom od protagonista da se sami pronađu na otvorenoj sceni i pruže vlastito ocrtavanje karakternih osobina. Crno-bijeli tonovi i skučenost prostora uputili su uz diskretnu rasvjetu Zorana Mihanovića dodatnu usmjerenost pozornosti na naslovni lik i njezine unutarnje borbe. Vrhunac dobro osmišljena redateljskog rješenja svakako je posljednji čin, u kojemu je jedino Violetta realni lik u prvom planu, dok su svi ostali predstavljeni kao dio njezinih halucinacija na samrtnoj postelji. Iako su razlozi te splitske „posudbe“ riječke produkcije financijske naravi, zaboravljena je riječka predstava u gradu pod Marjanom dobila novi život uz oduševljenu splitsku publiku koja vječno žudi za Verdijem.