Posveta Kanadi

Nobelova nagrada za književnost prvi je put u povijesti dodijeljena kanadskom piscu, majstorici kratke priče Alice Munro. Ovakvo priznanje ne dolazi ni trenutka prerano jer Alice Munro već gotovo pola stoljeća stvara prekrasne kratke priče koje pokazuju široki raspon čovjekovih emocija i ljudskosti.

U središtu su priča Alice Munro ljudske emocije

Poznata po marljivosti, samozatajnosti i vrsnoći svojih radova, Alice Munro uvelike podsjeća na fenomen kanadske književnosti općenito koji tek u posljednjih nekoliko desetljeća pobuđuje zanimanje svjetske akademske javnosti. Iako čitani, kanadski pisci u širem krugu svjetskoga čitateljstva uglavnom su bili svrstavani u književnost pisanu engleskim jezikom, ponekad u američku književnost, a tek su rijetko bili prepoznati kao Kanađani. U usporedbi s kanadskom književnošću na francuskom, koja je mnogo prepoznatljivija i kulturno specifičnija, kanadska književnost na engleskom jeziku utapala se u moru američke književnosti. Jedan od razloga svakako je taj što su i sami kanadski pisci često prerušavali svoju kanadsku posebnost u sjevernoameričku prepoznatljivost ne bi li što bolje kotirali na tržištu. Zbog te njihove nevidljivosti često se događa da, kada se u razgovoru spomene sintagma kanadska književnost, ljudi upitno ponove: Kanadska književnost? Kanađani pak, poznati po samoironičnosti, postavljaju pitanje: Imamo li mi to uopće? Odsad pa nadalje odgovor će biti jednostavan: Da, kanadska književnost itekako postoji – pogledajte Alice Munro!

Alice Munro ne zaboravlja kojoj književnoj zajednici pripada, kako kanadskoj tako i onoj pisaca kratkih priča. U jednom od intervjua vezanim uz Nobelovu nagradu rekla je: „Kad sam počela pisati, postojala je vrlo mala zajednica kanadskih pisaca i svijet joj je polagao vrlo malo pozornosti. Sada se kanadski autori čitaju, cijene i poštuju u cijelom svijetu. Presretna sam što sam odabrana kao ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Nadam se da će to pobuditi zanimanje za sve kanadske pisce. Također se nadam da će to donijeti dodatno priznanje žanru kratke priče.“ Govoreći o kratkoj priči i njezinoj relativnoj zanemarenosti u književnosti, izjavila je kako su njezina djela još i dosta poznata s obzirom na to da je riječ o žanru kratke priče, dodajući kako se nada da će „ljudi uvidjeti da je ta književna vrsta važan oblik umjetnosti riječima, a ne nešto čime se pisac igra dok nastoji napisati roman“.

Prev. Maja Šoljan, izd. OceanMore, Zagreb, 2011.

Umijeće je pisanja kratke priče u sažetosti jer u relativno kratkom opsegu treba prikazati zaokružen i uvjerljiv svijet. Sama književna vrsta tipična je za kanadsku književnost. Štoviše, kanadska književnost i započinje u 19. stoljeću specifičnim oblikom kratke priče, skicom (eng. sketch), tekstom dugim otprilike tri stranice u kojem autor/ica anegdotalnim i prisnim stilom čitatelju dočarava nepoznate zemlje, kulturu, ljude. Štoviše, prvi tekst kanadske književnosti, djelo engleske doseljenice u Kanadu Susanne Moodie Preživjeti u divljini (Roughinig It in the Bush) (1852) zapravo je zbirka autobiografskih skica. Alice Munro, dva stoljeća poslije, slavi tu književnu vrstu na svoj način.

Njezino majstorstvo leži u osvjetljavanju kutaka ljudskog života, od obiteljskih napetosti i društvenih predrasuda do pojedinačne osvetoljubivosti i privatnih zadovoljstava. Dočaravajući različite društvene slojeve i usredotočujući se na svakodnevicu, Alice Munro pripovijeda iz perspektive pretežno neprofinjenih likova, koje čitatelju prikazuje iznimno živopisno. U žarištu priče nalazi se ljudska psiha, koju autorica suptilno obrađuje: njezini se likovi, suočeni sa životom, moraju zadovoljiti trenucima sreće umjesto velikim otkrićima koja bi im promijenila život nabolje. Zbog te iznimno pronicave psihološke analize likova kritičari Alice Munro nazivaju kanadskim Čehovom jer poput Čehova radnju obično podređuje likovima. Govoreći o svojim pričama i sama Alice Munro naglašava da priču gradi oko određenog osjećaja, atmosfere koju želi prenijeti čitateljima, a koji naziva „dušom priče“. Taj osjećaj o kojem govori kao o srcu priče obično je neka složena ljudska emocija koja tinja tik ispod površine i razotkriva čovjeka kao biće sposobno za sve, da bi se na kraju priče obično ipak podcrtala temeljna ljudskost.

Dojam psihološkog ogoljenja likova Alice Munro u kratkim pričama postiže bilo pripovjedačem u prvom licu bilo pripovjedačem koji kao da sjedi na ramenu nekog lika i događaje pripovijeda iz njegove perspektive. Pritom se riječi i misli pripovjedača i glavnog lika prepleću do te mjere da je uglavnom nemoguće odvojiti pripovjedačev komentar od misli lika. Njezin je stil stoga vrlo dojmljiv, uvlači čitatelja u nutrinu lika i odaje mu najskrovitije tajne, razotkrivajući putem pojedinačnoga lika univerzalna ljudska stanja.

Zbog prisna prikaza emocionalnih i psihičkih stanja likova njezine se priče često karakteriziraju kao autobiografske, no Alice Munro pristaje samo na to da „izmišljena soba, grad, svijet, treba malo početnog materijala iz stvarnog svijeta“, priznajući da iz vlastitog života uzima „sjemenke“ s pomoću kojih stvara osjećaj stvarnosti, realističnosti izmišljenih svjetova. U potrazi za pričom kojom bi najbolje prenijela taj svoj „osjećaj“, Alice Munro poseže i za doseljeničkom poviješću Ontarija istražujući povijesne poveznice između prošlosti i sadašnjosti.

Njezine se priče opisuju i kao vrlo realistične, kojem dojmu pridonose gradići – što izmišljeni, što stvarni – na jugozapadu pokrajine Ontario, u koje smješta svoje likove. Štoviše, ta se regija danas mitopoetski naziva „regijom Alice Munro“, a autoricu, upravo zbog njezine vjernosti jednoj regiji i zornom dočaravanju tipičnoga života kanadskog stanovništva, kritičari često proglašavaju arhetipskom kanadskom spisateljicom.

I sama Alice Munro rođena je 1931. u sličnom gradiću u kanadskoj pokrajini Ontario kao Alice Anne Laidlaw. Studirala je novinarstvo, koje je napustila kad je upoznala i udala se za Jamesa Munroa, s kojim ima troje djece. Par se preselio na zapadnu kanadsku obalu u grad Victoriju, gdje je 1963. otvorio knjižaru, Munro’s Books, koja i danas uspješno posluje. Kada se 1972. razvela od supruga, preselila se natrag u Ontario, gdje se 1976. drugi put vjenčala s geografom-kartografom Geraldom Fremlinom, koji je preminuo u travnju ove godine.

Već je kao tinejdžerka počela pisati kratke priče povezane u cikluse. Možda zbog tog ranog interesa za pisanje u prvoj fazi stvaralaštva Alice Munro, po uzoru na Künstlerroman, u pričama prati odrastanje središnjega ženskog lika iz mladenaštva u odraslu dob i njezin umjetnički razvoj u spisateljicu. Toj je temi posvećena jedna od njezinih najpoznatijih zbirki, Lives of Girls and Women (Životi djevojaka i žena) (1971), koja se ponekad opisuje i kao roman čija je radnja isprekidana elipsama, neispripovijedanim epizodama iz junakinjina života. I u sljedećoj zbirci Who Do You Think You Are? (Što misliš tko si?) (1978) priče su međusobno povezane, ali sada autorica prati život protagonistkinje od djetinjstva do srednje dobi: priče prate očajnička nastojanja junakinje Rose da pobjegne od siromaštva u kojem je odrasla i da se oslobodi društvene sramote koja je zbog toga prati.

Čini se da se sazrijevanjem same Alice Munro i njezini interesi pomiču prema likovima zrelije životne dobi. Osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća objavljuje nekoliko zbirki, primjerice The Moons of Jupiter (Jupiterovi Mjeseci) (1982) i The Progress of Love (Napredak ljubavi) (1986), u kojima su protagonistkinje sredovječne žene suočene s događajima koji se obično zbivaju u toj životnoj dobi, poput razvoda, smrti i sukoba između roditelja i djece. U novijim zbirkama u posljednjih desetak godina Alice Munro opet pomiče svoje povećalo i analizira napore ljudi u zreloj i kasnoj dobi progovarajući o pamćenju i sjećanju, neudanim ženama te o životnim situacijama starih osoba.

Ono što povezuje opus Alice Munro dosezi su i dubina ljudskih situacija i emocija koji se u njima prikazuju: od razočaranja do prijevare, od zadrtosti do naivnosti, od manipulacije do izdaje, od bahatosti do požrtvovnosti. Među zbirkama koje istražuju te teme nalaze se i dvije prevedene na hrvatski jezik: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (izvorno objavljena 2001) i Previše sreće (izvorno objavljena 2009), koje je objavila izdavačka kuća Oceanmore u prijevodu Maje Šoljan, a uskoro će izaći i prijevod treće zbirke, koja se u izvorniku zove Dear Life, iz 2012.

K tome, dvije kratke priče, obje iz zbirke Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, doživjele su i adaptaciju za film: prema kratkoj priči The Bear Came Over the Mountain (kod nas prevedene kao Zimski vrt) poznata kanadska glumica i režiserka mlađe generacije Sarah Polley snimila je 2006. film Away From Her (Daleko od nje), u kojem glavne uloge tumače Britanka Julie Christie i kanadska glumačka legenda Gordon Pinsent. Priča i film prate promjenu u životu staroga bračnog para kada se otkrije da supruga pati od demencije i da mora biti primljena u dom za starije i nemoćne osobe. U domu zaboravlja supruga i emotivno se veže za drugog muškarca, također štićenika u domu, kojeg je poznavala u mladosti. Priča, koja se pripovijeda iz suprugove perspektive, prati njegovo prihvaćanje i nošenje sa supruginom bolešću, amnezijom i novom ljubavi te na kraju podcrtava ljudskost kako supruga koji ne odustaje od svoje bolesne družice, tako i bolesnice koja ni u bolesti i starosti ne prestaje biti ljudsko biće. Film je bio nominiran za dva Oscara: za najbolji scenarij prema predlošku (Sarah Polley) i glavnu žensku ulogu (Julie Christie).

Druga kratka priča prema kojoj je ove godine snimljen film potječe iz iste zbirke i nosi naslov kao i zbirka: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. Film Hateship Loveship (Mržnja ljubav) (red. Liza Johnson) premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu i popraćen je pozitivnim kritikama. Glavni je lik tiha i povučena domaćica u kućanstvu starijega muškarca i njegove unuke tinejdžerke, a zaplet se vrti oko okrutne šale koju na njezin račun zbija unuka koja, lažno se u pismima izdajući za svojeg oca, ovisnika, započinje s njom ljubavno dopisivanje. Iako uvidi da je stvarni muškarac sasvim drukčija osoba od one u pismima, domaćica ne odustaje, već zasuče rukave i počne raditi ono što najbolje umije, „pospremati“ i tu situaciju.

Profinjenost i sposobnost uvida u likove koje obilježavaju tekstove Alice Munro, slikovitost kojom u svega nekoliko riječi oživljava ozračje tipičnih kanadskih gradića u kojima je smještena radnja čine Alice Munro vrhom svjetske književnosti, kojem sad i službeno pripada. Iako je već 2006. izjavila da se povlači od pisanja, Alice Munro otprilike svake tri godine ipak objavi novu knjigu, svaki put uspješniju od prethodne. Kada je dobila Nobelovu nagradu za književnost, ponovno je izjavila da se povlači, ali nada ostaje da će nam barem još jednom novom zbirkom osladiti čitateljsko nepce.