Posljednja knjiga Alberta Camusa

Usprkos prilično bučnim ideološkim osporavanjima pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća u njegovoj domovini Francuskoj, Albert Camus zacijelo pripada među posljednje francuske pisce s velikim svjetskim odjekom. On ga duguje i pristupačnom filozofskom naboju svojih djela, i u njima uspješno ostvarenoj sintezi moderniteta i tradicije, naposljetku i načinu na koji se kao umjetnik, mislilac i novinar zalagao za demokraciju u vremenima koja su teško odolijevala napastima bilo desnog bilo lijevog totalitarizma. Već je potkraj 1945. zapisao u svojim dnevničkim bilježnicama:

Teško da je u 20. stoljeću moguće naići na pisca poput Camusa koji može objaviti sve svoje tekstove: romane, drame, eseje, pa čak i novinarske tekstove – a da se pritom ničega ne mora postidjeti

 „Konačno, izabirem slobodu. Jer sloboda čak i onda ako pravda nije ostvarena, čuva moć prosvjeda  protiv nepravde i spašava komunikaciju.“

U međuvremenu Francuska se posipa pepelom, pomišlja da Camusa smjesti u Panteon s Voltaireom, Hugoom, Zolom i Malrauxom, nedavno mu opus objavljuju po drugi put u najuglednijoj kritičkoj Gallimardovoj ediciji Pléiade (ovaj put u četiri sveska i na 6000 stranica, dok se ponekad ponovljena izdanja rade samo sa starim piscima – npr. Molièreom). I sve to kad je riječ o piscu koji je neposredno prije iznenadne smrti u 46. godini izjavio da je dotad objavio tek trećinu svog djela i da Prvi čovjek – na kojem je tada radio – smatra pravim početkom svog opusa. Ove pak 2013, kada se potkraj godine navršava 100 godina od Camusova rođenja (i 53 od njegove smrti), taj njegov veliki svjetski odjek ne posustaje – jasno, u skladu s utjecajem koji književnost danas ima u odnosu na druge medije. Na svim kontinentima – a u Francuskoj gotovo svakoga tjedna – održavaju se simpoziji, tematski skupovi, javna čitanja njegovih djela, kazališne predstave njegovih drama ili adaptacija, pišu se nove knjige ili članci o njemu itd. Pritom je najčešći predmet interesa posthumna knjiga Prvi čovjek, koju neki komentatori stavljaju čak u vrijednosni rang s jednim Proustom. Po toj knjizi Gianni Amelio nedavno je snimio istoimeni francusko-talijanski film (koji se upravo uspješno prikazuje po svjetskim filmskim festivalima), što nije jedina ekranizacija Camusovih djela.

Najviše zahvaljujući Ivi Hergešiću Camus je u prostoru hrvatske kulture već od 1951. Pravi Hergešićev pothvat bilo je objavljivanje 1971. u Zagrebu Camusovih Odabranih djela u 8 svezaka, među kojima je bio i veliki Camusov esej Pobunjeni čovjek, koji se do pada Berlinskog zida nije pojavio nigdje drugdje u Istočnoj Europi. Vodeći hrvatski književnici, likovnjaci, redatelji, čak i glazbenici, novinari (spomenimo najdarovitijeg među njima – Veselka Tenžeru), kulturnjaci uopće čitali su i često se pozivali na Camusa. Camus je i danas u lektirnim programima svjetske književnosti naših škola, na raznim čitateljskim instancijama našega kulturnog prostora. Jedino imamo dojam da je i iz škola i iz toga prostora potpuno odsutan Prvi čovjek – knjiga koja je, između ostalog, i ono što je danas tako rijetko: istinska i nadahnuta himna školi i učiteljskoj profesiji. U Francuskoj jedna godišnja nacionalna učenička nagrada nosi ime lika učitelja iz ove knjige. Sve su to razlozi zbog kojih smo ovaj prikaz – o stotoj godišnjici Camusova rođenja – odlučili posvetiti Prvom čovjeku.

Prvi čovjek (Le Premier homme) pojavio se u Parizu, travnja 1994. godine, gotovo 35 godina nakon piščeve smrti. Točnije, objelodanjen je rukopis (250 stranica uz još 70 stranica bilježaka) za koji se može smatrati – poznavajući Camusove planove – da sadrži trećinu onoga što je Camus namjeravao napisati. Camus tu knjigu najavljuje od početka 50-ih godina, a intenzivno na njoj radi posljednjih šest mjeseci života. Pisan nalivperom, rukopis je pronađen u piščevoj torbi, pored kola u kojima je Camus stradao nakon automobilske nesreće siječnja 1960.

Nakon prvoga daktilografskog prijepisa nakladnik Gallimard i piščevi prijatelji (Roger i Jean Grenier, René Char) odvratili su Camusovu suprugu od objavljivanja Prvog čovjeka. Ne samo stoga što rukopis nije bio kompozicijski usklađen, nego i stoga što im se činilo da knjigu koja govori o siromaštvu izvan okvira klasne borbe, o nezasitnoj gladi za životom okupanim sredozemnom svjetlošću Alžira, o ljubavi i ljepoti kao protuteži patnjama – da takvu knjigu, dakle, koliko god majstorski bila napisana, nažalost nije uputno objavljivati u Francuskoj šezdesetih godina. Camusova kćerka, nakon dvije godine rada na rukopisu, objelodanila je konačno tu knjigu  koja – iako nedovršena i nedorađena – blista od ljepote Camusova talenta. Hoću reći talenta koji nas još jednom podsjeća – bez imalo patetike, na način podjednako jednostavan i duhovit – da književnost može biti nešto više, ne samo od ideologije nego i od pukoga poigravanja literarnim formama.

Prvi čovjek objavljen je gotovo 35 godina nakon piščeve smrti

Prva naklada planula je u desetak dana, do kraja 1994. godine prodano je u Francuskoj gotovo 500.000 primjeraka, knjiga je ubrzo prevedena u tridesetak zemalja. Hrvatski prijevod pojavio se 1996. u Zagrebu (Ceres, prijevod Tatjana Brodnjak).

Kada Prvog čovjeka želimo pobliže žanrovski odrediti, onda moramo imati na umu tri stvari. Prvo, Camus je, u dnevničkim zapisima kao i u javnim očitovanjima o djelu na kojem je radio zadnjih godina života, najčešće izjavljivao da će to djelo biti roman. Ponekad je znao reći da će ta knjiga biti njegov Rat i mir. Tolstoj ga je sve više privlačio, a Dostojevski sve manje. Drugo, čitatelji su knjigu doživjeli kao autobiografiju ili romansiranu autobiografiju. Treće, rukopis je prva ruka knjige, a znamo da su sve Camusove knjige imale nekoliko verzija prije nego li bi zadnja od njih bila definitivno predana u tisak. Ta zadnja verzija jamačno bi na manje izravan način uspostavljala vezu između autora, pripovjedača i protagonista – iako ni ova koju sada čitamo nije napisana u prvom licu, ali ima „pravih“ autobiografija koje uz prvo koriste i treće lice. Kao što ima mnogo romana napisanih u prvom licu. Drugim riječima, neku imanentnu razliku između romana i autobiografije nije lako odrediti, ona će i dalje ostati neiscrpno vrelo znanstveno-teorijskih elukubracija. Određeni broj elemenata izvanjskih u odnosu na sam tekst čini da neka knjiga bude percipirana kao autobiografska. Konačno, sav taj autobiografski materijal pretočen je ovdje u uzbudljivu priču o smislu jedne ljudske sudbine i to stilom u kojem se Camusu posrećila gotovo svaka rečenica, iako je riječ o prvoj ruci.

Doista, riječ je o knjizi koja je usporediva s najvećim francuskim autobiografskim knjigama druge polovine 20. stoljeća. S jedne strane sa Sartreovim Riječima pisanim u gotovo isto vrijeme, s time što Sartre piše neku vrstu osude i oproštaja od književnosti i klase – buržoazije – kojoj svojim porijeklom pripada, dok Camus piše knjigu vjernosti siromaštvu i svom pučkom porijeklu pokušavajući ih pomoću književnosti otrgnuti zaboravu. S druge strane, pogotovo da je knjigu dovršio u predviđenom opsegu, Prvi čovjek mogao bi biti usporediv s autobiografskom trilogijom Labirint svijeta što ju je Marguerite Yourcenar objavila između 1974. i 1988. Iako je ona aristokratskog porijekla, a on krajnje skromnog i gotovo bez genealogije, i kod Yourcenar i kod Camusa susrećemo vrlo srodnu otmjenu jednostavnost i njegovanu odmjerenost jezika koja kao da je veće jamstvo lucidnosti i slobode od jezičnih ispada i kićenosti. Nalazimo također vrlo srodno uvažavanje i razumijevanje tjelesnosti kao nenadomjestiva zaloga ravnoteži tijela i duha. Nalazimo konačno vrlo srodan osjećaj dosluha sa svijetom kao i osjećaj odgovornosti za ljepotu svijeta. Postoje između njih razlike, ali ne u tolikoj mjeri kao između Camusa i Sartrea.

Kad je pak riječ o Prvom čovjeku unutar cjelokupnog Camusova opusa, onda odmah možemo ustvrditi da je ta knjiga drukčija od svih ostalih Camusovih knjiga, osim donekle od njegove prve knjige Lice i naličje što se 1937. pojavila u Alžiru. S druge strane, ta knjiga je u finom suzvučju sa svim njegovim knjigama. O njoj je razmišljao kao o djelu što nužno slijedi Kugi i velikom eseju Pobunjeni čovjek. Stječe se dojam da Prvim čovjekom želi započeti novi ciklus do kojega mu je izuzetno stalo. Ovako pedesetih godina govori o svom opusu uopće i o tom novom ciklusu:

„Imao sam sasvim određen plan kada sam započinjao svoje djelo: htio sam najprije izraziti negaciju. U trostrukom obliku. Romanom: bio je to Stranac. Dramama: Kaligula, Nesporazum. Pomoću ideja: Mit o Sizifu. Ne bih uopće bio u stanju o tome govoriti da sâm nisam nešto takvo proživljavao; ja uopće nemam mašte. No to je za mene bila neka vrsta Descartesove metodičke sumnje. Znao sam da se ne može živjeti u negaciji i na to sam upozorio već u predgovoru Mita o Sizifu; predviđao sam pozitivne vrijednosti i to opet u trostrukom obliku. Romanom: Kuga. Dramama: Opsadno stanje i Pravednici. Pomoću ideja: Pobunjeni čovjek. Nazirao sam već i treći sloj, oko teme ljubavi. Tim projektima se bavim sada.“

Meni je ovdje posebno zanimljiva izjava – „ja uopće nemam mašte“. Camus ju je često i na razne načine ponavljao. Doista, njegov opus – makar ne smijemo zaboraviti da nije dugo živio – nema imaginativnu snagu jednog Balzaca, Dostojevskog, Faulknera. Međutim, izvanredno je raznolik, ali i koherentan. U središtu je njegova interesa ljudsko iskustvo i traganje za pozitivnim vrijednostima – dakle stav suprotan uskoro nadolazećim igrarijama postmodernizma. Pišući o Chamfortu kazao je da ga zanima samo ona umjetnost „koja ni u kom trenutku ne žrtvuje istinu života smicalicama jezika“. Njegovo traganje za vrijednostima – zasnovano na iskustvima rata, bolesti, na osjećanju ljepote i tragike života – konkretiziralo se u djelima, i fikcionalnim i esejističkim, koja plijene točnošću promišljanja 20. stoljeća. Naime, teško da je u 20. stoljeću moguće naići na pisca poput njega koji doslovce može objaviti sve svoje tekstove: romane, drame, lirske, filozofske i političke eseje, pa čak i novinarske tekstove – a da se pritom ničega ne mora postidjeti. Njegova kritika totalitarizma (Pobunjeni čovjek) dočekana je početkom pedesetih godina na nož od strane pariškog intelektualnog establishmenta na čelu sa Sartreom – dok mu je, što se obično ne zna, pročitavši Pobunjenog čovjeka čestitku ohrabrenja poslala 1952. godine Hannah Arendt (čija je velika knjiga o totalitarizmu nastala iste godine kao i Pobunjeni čovjek).

Ipak, taj ideološko-politički proces što je u Parizu zapodjenut protiv Camusa odgodio je nastajanje Prvog čovjeka. Umjesto njega Camus je napisao i 1956. godine objavio roman Pad – u kojem je Jean-Baptiste Clamence (sa svojom ispovijesti u prvom licu jednine) istovremeno sintetska figura ridikuloznog progresizma pariškog Saint-Germain-des-Présa i interiorizirani dijalog s bivšim prijateljima. Jean-Baptisteova bravurozna odvjetničko-diplomatska elokvencija svjedoči o golemoj kulturi koja seže od Biblije do Dostojevskoga, od Dantea do La Rochefoucaulda i Chamforta. No taj duh prožet tako impozantnom kulturom utjelovljen je u nekome tko je njime jedino uspio ubiti u sebi svaku nevinost, iskrenost i ljudskost. Pad ne pripada ciklusu pobune niti najavljuje ciklus ljubavi. Hipercinični Jean-Baptiste Clamence kao da je bio posljednji čovjek, onaj vid ljudskosti od kojeg se Camus jednom zauvijek htio oprostiti prije nego se u Prvom čovjeku vrati prostorima svjetlosti, ljubavi i sreće. S druge strane u Prvom čovjeku lako pronalazimo dodirne točke s Camusovim Alžirskim kronikama (1958) – i samim time s njegovim strahovima da bi u neovisnom Alžiru mogao prevladati nasilan islamizam, bez korektiva civilnog, laičkog društva; konačno Prvi čovjek je u finom suzvučju i s već spomenutim Licem i naličjem (1937) te s lirskim esejima Pirovanje (1939) i Ljeto (1954).

Protagonist Prvog čovjeka zove se Jacques Cormery (jedna od Camusovih baka prezivala se Cormery). Priča prati odrastanje Jacquesa u sirotinjskoj obitelji iz Alžira. Otac je poginuo na samom početku Prvoga svjetskog rata, nekoliko mjeseci nakon Jacquesova rođenja. Jacques će sa starijim bratom odrasti uz nagluhu majku, vrlo strogu baku po majci i gluhonijemog majčinog brata – bačvara po zanatu. Jacques je prvi čovjek ne samo zato što je bez oca, nego i zato što po svom sociokulturnom porijeklu pripada ljudima poput svog oca i čitave svoje obitelji. Velika Povijest melje i zaboravlja te male ljude i njihov anonimni svakodnevni život, njihovi tragovi začas se gube. Svaki od njih je uvijek nanovo prvi čovjek. Tek će Jacques, ostajući im do kraja vjeran svom svojom ljubavlju i slijedom određenih okolnosti koje su mu omogućile da realizira svoju spisateljsku vokaciju – tek će Jacques, dakle, uspjeti dati oblik njihovu glasu i njihovoj šutnji. U tom pogledu također, on je prvi čovjek – Adam vlastite povijesti.

Camusova kritika totalitarizma dočekana je na nož od strane pariškog intelektualnog establishmenta na čelu sa Sartreom

Knjiga je podijeljena u dva dijela, od kojih je prvi naslovljen Traženje oca, a drugi Sin ili prvi čovjek. Pripovijedanje glatko klizi iz vremena protagonista kao četrdesetogodišnjaka u vrijeme njegova djetinjstva i odrastanja. Retrospekcija je ostvarena finim prožimanjem tih dvaju vremena. Ali vrijeme ove knjige i svi njeni likovi – iako Camus u ovoj prvoj ruci još uvijek oklijeva glede imena koje će nekima dati – sve upućuje na zbiljsku Camusovu biografiju. Odmah su to osjetili ne samo profesionalni nego i veliki broj „običnih“ čitatelja. Kako i sve Camusove prethodne knjige imaju jak – manje ili više transponiran – autobiografski naboj, tako smo s Prvim čovjekom dobili neku vrstu sume čitavoga Camusova opusa. U toj knjizi nalazimo sve ono bitno što karakterizira autorov ljudski i spisateljski senzibilitet, što Camusa karakterizira kao umjetnika i mislioca.

Nalazimo, rekli bismo, tolstojevsku ukorijenjenost u narod i siromaštvo. Naravno, povlaštena figura te ukorijenjenosti njegova je majka koja je i inače matrica jednog od najdirljivijih temata većine njegovih knjiga. Prvi čovjek pun je uvažavanja njezine šutnje. Naime, ona je tek nepismena, nagluha kućna pomoćnica. Ipak, jedino u njenim očima Jacques otkriva zaštitničku snagu ljubavi. Prvim čovjekom Camus uspijeva oblikovati i proniknuti šutnju svoje majke. Treći dio knjige, da je napisan, imao bi naslov Majka. U bilješkama za taj dio možemo pročitati i sljedeće:

„Želim ovdje napisati priču o paru povezanom istom krvlju i svim razlikama. Ona nalik onom najboljem što zemlja daje, a on olako čudovišan. On bačen u sva mahnitanja naše povijesti; ona živi u toj istoj povijesti kao da je riječ o uvijek istoj povijesti. Ona gotovo uvijek šutljiva i raspolažući s jedva nekoliko riječi da bi se izrazila; on koji ne prestaje govoriti nesposoban je da s tisućama riječi iskaže ono što je ona znala kazati samo jednom svojom šutnjom… Majka i sin.“ (Prvi čovjek, str. 266)

Camus se 1947. godine požalio da pejzaži malo pomalo nestaju iz njegovih dnevničkih bilježnica. Malo kasnije napisat će u lirskom eseju Progonstvo Helene iz knjige Ljeto:

„Svijet je svjesno podvrgnut amputaciji onoga što čini njegovu stalnost: oduzeta mu je priroda, more, brežuljak, večernja meditacija… Uzalud tražimo pejzaže u velikoj europskoj književnosti od Dostojevskoga nadalje. Povijest ne objašnjava ni univerzum prirode koji je postojao prije nje niti ljepotu koja je iznad nje. Ona je onda odlučila da ih ignorira.“

U Prvom čovjeku, kao u Pirovanju i Ljetu, opet nalazimo pisca od kojega nitko ne zna bolje govoriti o ljepoti nego on sam kada piše o moru ili o afričkoj pustinji. U Prvom čovjeku ljepota je saveznica životnih sila u životnim nedaćama, Jacques za njom senzualno traga u svim zakutcima svoga svijeta. Čak i baka – primjećuje Jacques – otvrdnula od bijede, neumoljiva, laka na korbaču – može biti slaba na ljepotu. Odnosilo se to na njenog sina, a Jacquesova voljenog unuka Ernesta s kojim je često išao u lov. Ernest je bio bačvarski radnik – vitalan, spretan, duhovit, ali i gluhonijem. Jacques je već bio školarac i pročitao nešto knjiga kada je zaključio da je uzrok bakine slabosti prema sinu Ernestova gluhonijemost. A onda je jedne nedjelje u bakinim očima uhvatio pogled pun nježnosti kakvu do tada kod nje nije nikad primijetio, okrenuo se i ugledao ujaka u blagdanskom odijelu:

„U tamnoj tkanini što ga je činila još vitkijim, profinjena i mlada, svježe obrijana lica, brižno očešljane kose, s čistim okovratnikom i kravatom, po držanju nalik grčkom pastiru u svečanom ruhu, Ernest mu se odjednom učinio onakvim kakav je zapravo i bio, to jest neobično lijep. Tada je shvatio da baka fizički voli svoga sina, da je poput svih zaljubljena u Ernestovu privlačnost i snagu, te da je njezina izuzetna slabost prema njemu zapravo veoma obična slabost što nas sve više ili manje uspije raznježiti, pa i ispuniti užitkom, te pridonijeti da nam svijet bude podnošljiviji, da je to slabost prema ljepoti.“ (Prvi čovjek, str. 111)

Osvrnimo se konačno na još jednu bitnu dimenziju ove knjige, a koju Camus najbolje izražava kada u Prvom čovjeku govori o „moćnoj poeziji škole“ (francuski izvornik str. 137). Da, u ovoj knjizi nalazimo – tako rijedak u suvremenoj književnosti, i općenito u kulturi modernizma – kult škole, čudesne i čudotvorne, koja otvara prozore u svijet. U njoj učitelj, gospodin Bernard (u knjizi ponekad nosi i svoje pravo ime, gospodin Louis Germain), svojom strogošću, pravednošću i dobrotom zamjenjuje oca. Sjećanje na njega, čak u obliku pisma zahvale u trenucima kad je Camus dobio Nobelovu nagradu, sjećanje je na jednu nezamjenjivu osobu i instituciju – učitelja i školu – koji su mu pomogli da izbjegne sudbinu svoje obitelji, ali istovremeno, otkrivši u njemu spisateljsku vokaciju, učvrstili njegovu potrebu da ostane vjeran svojoj majci i obitelji. U dodatku Prvom čovjeku nalazimo upravo taj dio prepiske između Camusa i Louisa Germaina.

Za sve one čitatelje koji poznaju Camusov opus Prvi čovjek je knjiga koja ga gotovo u potpunosti rekapitulira. Za one koji ga manje poznaju ili ne poznaju – možda za mlade – Prvi čovjek je najbolja inicijacija u Camusa. Svojim rubovima ta knjiga dodiruje većinu ostalih njegovih knjiga, ali najsličnija je prvoj – Licu i naličju – mladenačkoj Camusovoj knjizi iz Alžira 1937. Dugo nije dopuštao njezino ponovno objavljivanje u Parizu, jer ju je smatrao tek skromnim pokušajem nečega što bi jednog dana trebalo postati mnogo ambicioznijom knjigom. Kada konačno dopušta da se godine 1958. tiska njeno novo izdanje, onda u predgovoru kaže sljedeće:

„Ako usprkos tolikim naporima da stvorim stanoviti jezik i oživim mitove, ne uspijem jednoga dana ponovo napisati Lice i naličje – onda nikada ništa nisam uspio, u to sam uvjeren… Znam da je moj izvor u Licu i naličju, u svijetu siromaštva i svjetlosti u kojem sam dugo živio… Bio sam postavljen na pola puta između bijede i sunca. Bijeda mi nije dopuštala da povjerujem kako je sve dobro pod suncem i u povijesti; sunce me naučilo da povijest nije sve. Promijeniti život, da, ali ne i svijet – svijet je bio moje božanstvo.“

Gotovo svi čitatelji Camusove romansirane autobiografije, pa i pisac ovih redaka, svjedoče o radosti i užitku koje ta knjiga pronosi. Dugujemo ih, naravno, Camusovom talentu, ali i onome što je Camus zapisao u jednoj od bilješki pri radu na Prvom čovjeku:

„Ukratko, govorit ću o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna radost.“