Ploča po ploča – portret

Povijest grafičke umjetnosti pamti veliki drvorez Albrechta Dürera i njegove radionice iz 1515, koji na velikom formatu (357 x 295 centimetara) prikazuje slavoluk posvećen caru Maksimilijanu I, otisnut sa sto devedeset i dvije drvene ploče. Minuciozna izvedba bilježi detalje fantastične arhitekture, genealogiju vladara i događaje iz njegova života, popraćene tekstom. Za takvim monumentalizmom poseže i Miran Šabić na grafičkim listovima otisnutima također s više drvenih ploča koji prikazuju njegov autoportret u visokorealističnoj maniri. Golemo lice – koje, ozbiljna izraza, također asocira na Dürera, odnosno njegov kristovski Autoportret iz 1500. – izvedeno je bez linearnog isticanja forme, obradom koja stvara dojam sfumatičnosti i izranjanja iz mraka. Listovi su otisnuti bez preše, na tankom kineskom rižinu papiru, što sve pridonosi dojmu mekoće i tonske gradnje, realizma stvorena samo manipulacijom teksture matrice i visine otiska tinte. Riječ je o vrlo preciznu radu i relativno nisku drvorezu, pri čemu dolazi do izraza finoća razlika u površinama i s njome vjerno oponašanje teksture kože.

Iz postava izložbe / Snimila Ivana Pavlović

 Eksperimentiranje s bogatom grafičkom tradicijom Dalekog istoka prisutno je i u pristupu portretu: umjetnik citira Shika Munakatu, japanskoga grafičara iz 20. stoljeća koji sugerira vježbu natjecanja s prirodom. Umjetnik u njoj treba otisnuti golu teksturu drvene matrice, a zatim njezinu izrezbarenu površinu, te vidjeti koji je otisak „ljepši, snažniji, dublji, u kojem ima više važnosti pokreta smirenosti“. Zbog toga Šabić (uz cjeloviti portret) izlaže i listove gdje mjestimice ne otiskuje izrezbareni dio ploče, nego tamnu neobrađenu matricu što na golemom licu stvara četverokutne cezure, a jedan od deset listova u potpunosti je otisnut od pozadina ploča. Iz osnove drva, vidljive na izloženim grafičkim pločama, izranja umjetnički oblikovan portret doslovce upisan u njegove tintom zasićene pore. Ti postupci naglašavaju shvaćanje umjetnosti kao dijaloga s materijom i ujedno trijumfa nad njome, kao vrstu erotičnoga nadvladavanja prazne, neoblikovane datosti.

Grafika se od Rembrandta do Käthe Kollwitz pokazala kao medij vrlo zahvalan za autoportret. Ona nudi neposrednost crteža, mogućnost ekspresije (silovito zarezivanje ploče u visokom tisku, jače i slabije jetkanje kod kemijskih tehnika), a izravno je povezana i s tjelesnim, jer pretpostavlja utiskivanje i istiskivanje vlastite osobe iz matrice. Ti fizički postupci vidljivi su kao odjek na grafičkom listu. Na njemu se, kao i na ljudskom licu, očituju tragovi svih skrivenih trvenja i udaraca koji su istesali ličnost, ili je nagrizli poput kiseline.