Ne volim priče o umjetničkim veličinama

Goran Trbuljak zacijelo je jedan od naših najvažnijih konceptualnih umjetnika još od doba kada akteri na likovnoj sceni nisu bili sigurni u značenje riječi konceptualna umjetnost. Prije dvije godine Trbuljak je proslavio četrdesetu obljetnicu prve samostalne izložbe u Galeriji Studentskog centra izlažući svoju fotografiju slikanu s leđa, s natpisom „star, ćelav, a još uvijek netalentiran“. Sva ironija i skromnost koncentrirani su u tom natpisu, koji se s manjim modifikacijama kontinuirano pojavljuje kroz njegov stvaralački opus, pa je tako i dio trenutne izložbe Ekstravagantna tijela: ekstravagantne godine u Klovićevim dvorima s plakatom „…star i ćelav, tražim galeriju“ iz 1994.

Iako kolege Gorana Trbuljaka često nazivaju zafrkantom, nemoguće je ne zapaziti njegov čvrst karakter kojim je kročio novim putovima kontrirajući ustaljenim normama i načelima umjetnosti. Upravo o tome svjedoči i njegova samostalna izložba u Radničkoj galeriji. Monografije Gorana Trbuljaka svojevrstan su komentar i stav umjetnika o formi monografije. On ne izlaže jednu monografiju u boji, tvrdog uveza i lijepog sjajnog papira, popraćenu brojnim fotografijama u visokoj rezoluciji kako bi se svaki pojedinac mogao diviti njegovoj ličnosti i stvaralaštvu. Trbuljak izlaže dvjestotinjak monografija manjega formata, grupirajući ih u nekoliko kategorija prema vanjskom izgledu pojedine monografije. Rabeći prazne bilježnice i potrošni materijal poput škarnicla, papira za umotavanje iz papirnica, pekara i dućana on stvara niz unikatnih monografija koje na nestereotipan način doista pričaju priču o životnom vijeku i opusu tog konceptualnog umjetnika. Referirajući se ponovno na stariju dob, koristi se svakim materijalom kako bi na njemu nešto nacrtao prvom olovkom ili penkalom koja mu dođe pod ruku. I tu staje. Takve crteže na već rabljenim materijalima on izlaže kao gotov proizvod, bez dorade i bez uljepšavanja – what you see is what you get. Time im daje autentičnost, originalnost i naposljetku unikatnost jer je svaka monografija ručno izrađena, i pritom oslobođena dodatnih troškova obrade i izrade.

Snimila Sonja Švec Špalnjol

 Osim propitivanja svrhe monografija, autor izložbe referira se i na autentičnost umjetničkih djela, odnosno veličanje nedodirljive umjetnosti često izložene iza staklenih okvira i ograda, osigurane kamerama i alarmima, odnosno elementima koji pridonose osjećaju strahopoštovanja prema djelima velikih imena umjetnosti.

Izložba Monografije Gorana Trbuljaka konceptualni je komentar autora na demistifikaciju umjetnika i dematerijalizaciju umjetnosti kroz umjetnicima toliko važan oblik monografije kojom potvrđuju svoju važnost i veličinu na polju umjetnosti.

Što vaše monografije govore o vama?

One su podijeljene na tri dijela. Postoje bijele, crno-bijele i kolor-monografije. Svaka od njih trebala bi obrađivati jedno područje. Crno-bijele monografije obuhvaćaju radove s kojima me ljudi najčešće povezuju i s kojima sam osobno zadovoljan. Ti radovi nastali su 70-ih godina, kada se sve dokumentiralo u crno-bijeloj tehnici. U jednom razdoblju umjetnicima je bilo jako važno imati monografiju u boji, to je bio… neću reći vrhunac karijere, ali vrhunac uspjeha i postignuća umjetnika. Kada dobiješ kolor-monografiju, onda si velika faca. Tako sam ja napravio svoje kolor-monografije, ali u njima sadržajno nema ništa. One su samo po koricama kolor-monografije, obojene u različite boje, ali iznutra potpuno prazne, dapače, one su čak zalijepljene, pa se ne mogu ni listati. Razlog je tomu činjenica da u svom radnom vijeku nemam mnogo radova u boji da bih ih mogao staviti u tu monografiju, a kako svaki umjetnik mora imati kolor-monografiju, onda sam si i ja isto tako napravio kolor-monografiju. Bijele monografije posebna su priča. One su nastale tako što sam s jednom monografijom htio vidjeti kako bi ona izgledala kada bi bila oslobođena teksta, kada bi u njoj bile samo fotografije, i tako sam najprije blokirao tekst. To mi se svidjelo pa sam poslije blokirao i fotografije i tako je nastala serija potpuno nevinih, bijelih monografija koje su praktički oslobođene bilo kakva sadržaja.

Koje je vaše općenito mišljenje o pisanju monografija?

Mislim da su monografije umjetnicima jako važne, i to iz nekoliko razloga. Prvo, taština je umjetnika zadovoljena. Drugo, kvalitetna monografija postaje, ukoliko umjetnik ima galeriju ili izlaže u galeriji, vrlo važna jer je to praktički katalog po kojem vaš trgovac prodaje vaša umjetnička djela, a ljudi vole kupovati stvari ako vide da su otisnute u lijepom skupom katalogu. Treće, postoje ozbiljne monografije u kojima su sva djela nekog umjetnika koja je on ikad napravio zabilježena na jednom mjestu. Monografije su dobar proizvod, no nameće se pitanje hoće li one opstati i u bliskoj budućnosti, jer danas većinu informacija o umjetniku možete saznati na internetu. Teško je predvidjeti što će biti za deset godina i s internetom, a još manje što će biti s monografijama.

Iz postava izložbe Monografije (crno-bijele, bijele i kolor) u Radničkoj galeriji

Može li se izložba Monografije  (crno-bijele, bijele i kolor) interpretirati kao komentar na situaciju s povlačenjem vaše monografije, koja je praktički bila rasprodana 2005. u MSU-u?

Pa to i jest na neki način vezano, a opet cijela izložba baš i nije povezana s tim detaljem. Priču sam spomenuo i u tekstu koji sam napisao za ovu izložbu. Moja monografija bila je povučena iz knjižare i tako je ona postala mrtva. Kada sam radio bijele monografije, sjetio sam se filma Žike Pavlovića Kada budem mrtav i beo, pa mi je to samo još potvrdilo da ta bjelina može značiti i smrt neke moje monografije. Na ovoj izložbi doživio sam jedan bizaran trenutak. Kada sam postavio izložbu i pogledao te staklene vitrine, dobio sam dojam da je posrijedi niz mrtvačkih sanduka. Onda mi je ta vitrina gdje su bile bijele monografije sličila priči o Snjeguljici koja je bila sva u bijelom i u potpuno staklenom sanduku i čekala princa da je poljubi i onda je sve živnulo. Čudne stvari prolaze vam kroz glavu kada pripremate izložbu. Primjerice, kada je bila dogovorena izložba, išao sam prebrojati koliko imam monografija jer sam mislio da ih je oko dvjesto, a zapravo nisam bio siguran. Na kraju smo izbrojali sedamsto monografija, onda sam odlučio da ću ih napraviti još tristo i onda još onu jednu koja će biti 1001. i ona će se zvati 1001. monografija. Ona će možda biti otisnuta.

Koje je vaše stajalište o konceptualnim umjetnicima danas?

Kada je Zvonko Maković sedamdesetih godina došao na jednu izložbu, gledajući radove upitao nas je da li je to konceptualna umjetnost. Moram priznati da tada nisam bio upoznat s tim terminom. Postojali su različiti smjerovi kao arte povera i slično, ali konceptualna umjetnost bila je meni nešto novo. Tako da smo se kolega i ja pogledali, kimnuli potvrdno glavom i rekli „da, ako ti kažeš da je to konceptualna umjetnost, onda je konceptualna umjetnost“. Kao što onda ja nisam bio siguran i nisam znao da li je to konceptualna umjetnost, tako će danas svi vrlo rado reći za sve što baš nije razumljivo da je to konceptualna umjetnost. Vjerojatno su tako govorili i za nadrealizam u jednoj fazi. Taj se termin proširuje, ali nemam ništa protiv toga. Primjerice, neće mi smetati da mi netko sad kaže da sam fluksusovac, neodadaist, nadrealist ili nešto slično. Zapravo mi je svejedno. Objektivno, bitka je dobivena. Istina je da su 70-ih godina ljudi koji su se bavili takvom umjetnošću za mnoge, koji danas rade slično, bili ridikuli. Vjerojatno su i sada, ali nešto manje, jer je veći broj umjetnika koji rade, ajmo to tako nazvati – konceptualnu umjetnost.

Završili ste fotografiju u Školi za primijenjenu umjetnost, slikarstvo i grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti i zatim kameru na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Postoji li medij u kojem ste se potpuno našli ili se svakom u potpunosti posvećujete i pronalazite u njemu ovisno o prilici i okolnostima?

Rekao bih da to ide po nekim životnim etapama. Kad sam bio mlađi, nisam baš bio odveć komunikativan pa mi je bilo jednostavnije uzeti komad papira i na njemu nešto nacrtati. Stjecajem okolnosti postao sam malo komunikativniji i onda mi je bilo lakše raditi s većim brojem ljudi, pa se čovjek opet zatvori i tako to to ide ciklički.

Slovite za vrsna i respektabilna profesora. Kako ste se snašli u pedagoškom radu na samim počecima?

Pa ja zapravo svoje studente zovem svojim samoukim studentima. Nemam osjećaj da sam ih nečemu puno naučio. Oni su naučili gledati i vidjeti ponajprije sami.

Dobro, no što vam je bilo najvažnije prenijeti studentima ili možda izvući iz njih?

Ja sam se pokušao prisjetiti svojega školovanja i kako sam gledao svoje profesore za koje sam mislio da su stari, da su za otpad i da sam ja deset puta pametniji od njih. I onda sam bio siguran da moji studenti isto tako misle o meni – da sam star, da nemam pojma i da su oni deset puta darovitiji i pametniji od mene. Tako da imam samo jedan zadatak – da im ne pravim prepreke. To znači da im svima dajem dobre ocjene kako poslije ne bih imao grižnju savjesti da sam nekoga genija omeo na njegovu putu.

Što bi se po vama trebalo izlagati u galerijama i muzejima – originali ili reprodukcije?

Mislim da ću vam najbolje dati odgovor na jednom primjeru. Bio sam u Berlinu kada je bila velika Goyina izložba. Ja sam bio prosječni posjetitelj koji se uhvatio za klasičnu udicu. Na plakatu je pisalo nešto u stilu: sva Goyina djela, koja više nikad u životu nećete vidjeti na jednom mjestu. Stajao sam na suncu sat i pol, u nekoliko navrata gotovo sam odustao jer mi se to činilo besmislenim, na kraju sam ušao i ostao unutra 15 minuta. Shvatio sam da slike ne možete vidjeti, jer kao što su ljudi stajali vani u redu, tako su se i unutra pomicali kroz izložbu, tako da sam doslovce preko njihovih ramena pokušavao vidjeti slike. Od cijele izložbe zapamtio sam samo jednu malu Goyinu sliku koja mi se svidjela, ali više od toga nosim odluku da neću više stajati u redu i da neću ići na takve izložbe. Danas, kada znate podatak da u Altamiru i slične velike špilje više nije dopušten ulazak ljudima jer su disanjem i boravkom u pećini doveli opstojnost crteža u pitanje, normalno da će se muzealci zapitati zašto bi oni izlagali originalna djela za skupinu znojnih ljudi. Stavit će reprodukcije pa neka gledaju njih… Što je najbolje, posjetitelji neće vidjeti razliku, nego će onaj plakat koji ih je privukao odigrati presudnu ulogu, a ono unutra više nije važno.

Prati vas glas samozatajna umjetnika. Kako uspijevate odoljeti, mnogima primamljivu, kultu ličnosti?

Ne znam kako bih odgovorio na ovo pitanje… zapravo, vrlo jednostavno. Kada se prisjetim tih 70-ih godina i što me tada zanimalo, znam da su mi beskrajno išle na živce te veličine i priče o velikim umjetnicima, gdje se to u radovima nije potvrđivalo. Zapravo, pola mojih aktivnosti iz tog ranijeg razdoblja bilo je vezano uz tu temu. Referendum je jedan od tih primjera – čovjeka odaberu ili proglase umjetnikom, a da njegove radove uopće ne poznaju.

Koji su vaši planovi u budućnosti?

Ove godine bilo je dosta događanja, imao sam izložbu u Greti, u Ljubljani, prije toga izložbu u Novim Banovcima, sada je jedna kolektivna izložba u Beču. Trenutno ne razmišljam odveć o projektima u budućnosti. Nije dobro ni kad je čovjek previše aktivan, onda postane i drugima dosadan.