Nagrižena ljubavna priča

Petnaestak dugometražnih igranih filmova u opusu Richarda Linklatera svjedoči o nepobitnom izvoru nadahnuća toga američkoga filmskog autora. Još od službenoga prvijenca Slacker iz 1989. pa sve do ovogodišnjeg Prije ponoći Linklater je nanizao pregršt zanimljivih naslova, koji u nekoliko slučajeva postaju i vrsnim pokazateljem njegova stvaralaštva, ali i kvalitativnih dosega američkoga filma otklona. Nema nikakve sumnje da upravo Prije ponoći možemo uvrstiti među naznačene vrhunce. To je ostvarenje uistinu nastavak filmova Prije svitanja (1995) i Prije sumraka (2004) i dosljedan je dio triptiha o romantičnom zajedništvu Amerikanca Jessa (Ethan Hawke) i Francuskinje Celine (Julie Delpy). U svakome od navedenih naslova ti se protagonisti nalaze u određenim razdobljima života, a radnja je u svakome od njih uokvirena vremenskim segmentom čak i manjim od jednoga dana. Tako se u Prije svitanja protagonisti susreću u vlaku za Beč, provedu neko vrijeme u glavnome austrijskom gradu i razilaze uz obećanje da će se susresti za šest mjeseci. U Prije sumraka susreću se u Parizu tijekom promocije Jesseova književnoga uspjeha nadahnuta prijašnjim susretom, a posve je jasno da nisu zadovoljni svojim životima. I upravo svršetak toga filma anticipira i njihovo zajedništvo, koje se potvrđuje u Prije ponoći, radnje smještene na grčki poluotok Peloponez. Pomak od mladenačkih dvadesetih u prvom dijelu triptiha, preko tridesetih u drugome uratku, pa sve do prve polovice četrdesetih u Prije ponoći zorni je prikaz dobi protagonista, njihova odrastanja, moguće zrelosti uz preuzimanje odgovornosti za svoje postupke u vezi, ali i emocionalnih kriza koje se moraju prevladati ne bi li se zajedništvo nastavilo.

Zbog predočavanja emocionalnih stanja protagonista i njihovoga zajedništva čitav je triptih žanrovski najlakše odrediti romantičnom dramom, s time da dio kritike prvi dio uvrštava i u odrednice romantične komedije, dok posljednji naslov izravnije naginje drami. I ne samo zbog navedene žanrovske označnice, već i zbog Linklaterova autorskoga stila i svjetonazora, uočljiva je prevlast dijaloškoga u ovome filmu. No verbalizam Prije ponoći nimalo ne šteti slikovnosti filma, a kvalitetu scenarističkoga predloška dugujemo ne samo Richardu Linklateru nego i Ethanu Hawkeu i Julie Delpy, koji su bili koscenaristi i u prethodnome uratku. Dakako, nije to nimalo neobično kad znamo da je Hawke i romanopisac, a Delpyjeva u karijeri uz glumačke bilježi i scenarističke i redateljske dosege. U takvim je postavkama posve jasno da Prije ponoći, kao i veći dio Linklaterova opusa, izmiče uvriježenim smjernicama američke kinematografije i približava se nasljeđu europske, a pogotovo francuske u doba od 1950- ih pa sve do 1990-ih. Pišući o ovome djelu, kritičari su glasovitih filmskih časopisa poput britanskoga mjesečnika Sight and Sound ili pak američkoga dvomjesečnika Film Comment naznačili niz francuskih naslova snimljenih u navedenom razdoblju, a i sam je autor potvrdio da većini njih doista duguje stvaralačko nadahnuće, dakako ne u pukom eklekticizmu, već u nadahnutom osvrtu spram znamenitih uradaka filmske prošlosti.

Kako Richard Linklater pristiže iz okrilja američkoga filma otklona, a u autorskome postupku često naginje nasljeđu europskoga, poglavito francuskoga filma, ne čudi nas ni iznimnost strukture Prije ponoći pa tako ni redateljski postupci. Svojevrsni minimalizam strukture uočljiv je ponajprije u činjenici da u narativnoj građi bilježimo tek pet ili šest sekvenci od kojih se svaka odlikuje ne tek motivacijskim postupcima u usuglašavanju tematskoga sklopa nego i redateljskom izvedbom koja se usprkos mjestimičnoj raznovrsnosti odlikuje zasebnošću filmske cjeline.

U početnoj se sceni protagonist u zračnoj luci oprašta od sina iz prvoga braka, zatim uslijedi automobilska vožnja s protagonisticom i njihovim maloljetnim kćerima blizankama. I dok je prvi narativni segment oslikan razmjerno uvriježenim redateljskim postupcima, drugi odražava promišljeni stvaralački odmak jer je posrijedi četrnaestominutna sekvenca, zamalo čitava samo u jednom kadru, dakle tek uz vrlo rijetku uporabu filmskoga reza. Pritom se gledateljeva percepcija usmjerava spram dijaloškoga te spram glumačkoga tumačenja slojevito okarakteriziranih likova. Središnjom točkom zapleta postaje podatak da bi se protagonist rado vratio u Sjedinjene Države ne bi li više bio sa sinom, dok protagonistica upravo teži višem položaju u karijeri pa bi odlazak iz Francuske naštetio njezinu poslu.

Uslijedi sekvenca ručka kod grčkih prijatelja, uglavnom eksterijernoga zaleđa, a niz likova zamalo arhetipski u razgovoru prelazi s teme na temu s naznakom prijelomne, odnosa muškarca i žene. Richard Linklater u tome segmentu primjenjuje snažnije raskadriravanje scena, uz jasnu gradaciju filmskih planova, naglašavajući srednje prema bližima. Grčki prijatelji protagonistima prije odlaska s odmora daruju noć u luksuznom hotelu pa Jess i Celine, bez blizanki, hodajući odlaze prema hotelu. Autorova sklonost uporabi dinamičnih stanja kamere, pogotovu kamere iz ruke te u Prije ponoći steadicama izražena je u tome segmentu. Ritmičnost se postiže unutarprizornom građom, neprestanim kretanjem likova i dijalozima, ali podjednako i primjerenim montažerskim postupcima.

Ethan Hawk i Julie Delpy u za sad posljednjem dijelu romantičnog triptiha

I ako je scena prigodom dolaska u hotel ipak prijelazna, filmski se vrhunac odvija u hotelskoj sobi. Jer Jess i Celine umjesto željena spolnoga odnosa nakon sinova telefonskoga poziva iz SAD-a započinju svađu u kojoj se otkriva i naličje njihova odnosa, odnosno kriza koja nagriza i temelje zajedništva i rezultira protagonističinim odlaskom iz sobe. Pritom su iznimni redateljski postupci, kao vizualna percepcija krize i moguće razjedinjenosti. Jer ako su središnji likovi u prvome dijelu sekvence u zajedničkom prostoru, u kasnijem su i prostorno odijeljeni. No završnica na hotelskoj terasi anticipira i održanje zajedništva, prevladavanje kriza koje su mogle rezultirati rasapom, ali dakako nije i potpuni happy end.

Realizam je građe ovoga filma arhetipski, odnosno prepoznatljiv u razvoju muško- ženskih odnosa te podjednako i sasvim pojedinačan, dapače individualiziran da bi bio i posve stvaralački uvjerljiv. Upravo zbog toga percipiramo raskošan raspon raspoloženja, osjećaja i motiva koji nepresušno obogaćuju kontekst i izvedbu Prije ponoći. No da ne bi postao i redundantnim, Richard Linklater i koscenaristi Ethan Hawke i Julie Delpy oblikuju izrazito životan temelj postižući u gledatelja visok stupanj empatije čak i izravne uživljenosti u sama filmska zbivanja. Izrazita je evokativnost dosegnuta i izvrsnim radom snimatelja Christosa Voudourisa koji je sposoban gotovo u potpunosti prenijeti ugođaj najvećega grčkoga poluotoka, kao i egzistenciju njegovih stanovnika te podjednako tako i izborom svjetla ili boja označiti ugođaje i raspoloženja odnosa dvaju središnjih likova.

Rad Richarda Linklatera s glumcima izrazito je uspješan. Dopuštajući svim glumcima u postavu iskaz osobnosti te nužno redateljsko vođenje izvedbe, taj je autor postavu omogućio uvjerljiva i opuštena tumačenja, dakako uz vrhunske dosege Ethana Hawkea i Julie Delpy. Tim je glumcima dopušten čitav raspon izvedbi, od realističnih pa sve do parodičnih, a da pritom svrhovito upotpunjuju i nadograđuju temeljne karakterne postavke. Nema dvojbe da pritom i Julie Delpy i Ethan Hawke dosežu čak i tumačenja koja možemo uvrstiti među stožerna u njihovu stvaralaštvu te iznimno slijede zadate dosege u Prije svitanja i Prije sumraka.

Prije ponoći ostvarenje je zreloga filmskoga autora čiji je opus svjedočanstvo izvrsnosti američkoga filma otklona. U razdoblju kada blockbuster-naslovi zahtijevaju proračune vrtoglavih razmjera, nužno je navesti podatak da je taj film snimljen za samo tri milijuna američkih dolara. Kritičarski hvalospjevi uglavnom zasipaju Prije ponoći, a status mu može potvrditi i činjenica da su već navedeni Sight and Sound i Film Comment isti kadar iz filma zamalo istodobno smjestili na naslovne stranice. Zanimljivo je te podjednako i sasvim jasno da ni Linklater, pa ni Ethan Hawke i Julie Delpy ne smatraju da je Prije ponoći završni nastavak odnosa Jess i Celine pa nas zasigurno neće začuditi ako za nekoliko godina posvjedočimo i još nekom filmskom posezanju u njihovu vezu.