Modernitet s temeljima u tradiciji

Boris Magaš bio je jedan od najeminentnijih i najvažnijih hrvatskih arhitekata svjetski priznatih projekata. Impresivna biografija govori o dugom i kvalitetnom angažmanu koji je započeo odmah nakon diplome 1955. na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Već sljedeće godine postaje asistent na katedri za projektiranje istog fakulteta, te 1961. asistent na teoriji i povijesti arhitekture. Kao izvanredni profesor predaje od 1974. o elementima visokogradnje na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a od 1978. zgradarstvo na istome fakultetu, da bi od 1983. predavao kao redoviti profesor teoriju arhitekture i projektiranje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Boris Magaš doktorirao je tehničke znanosti iz područja arhitekture i urbanizma 1977, a 1988. izabran je za izvanrednoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, redovnim članom postao 1991. Izabran je za savjetnika za arhitekturu i urbanizam predsjednika Republike 1990, a bio je i član predsjedništva Hrvatske akademije te tajnik Razreda za likovne umjetnosti Hrvatske akademije 2011. Profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu postaje 2001.

Boris Magaš  ostat će zapamćen po značajnom  arhitektonskom opusu i pedagoškom djelovanju / Snimio Alen Žunić

 Osim po antologijskim djelima nacionalne arhitekture kao što su nogometni stadion na splitskom Poljudu (1976–79), hotelski kompleksi Solaris kod Šibenika (1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–70), dječji vrtić Mihaljevac u Zagrebu (1973), Pravni fakultet u Rijeci, Muzej oslobođenja u Sarajevu (1959–63) te sakralni objekti crkva Sv. Nikole u Rijeci (1983–88) i crkva Blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu (1995–2004), Boris Magaš bio je poznat kao karizmatična ličnost jasnih i čvrstih pogleda na život, struku i kolege. O tome svjedoči i činjenica kako opus tog akademika nikada nije bio izlagan, niti popraćen monografijom u skladu s voljom i željom arhitekta. Nije bio osoba koja bi sama sebi podizala spomenik, već se u potpunosti orijentirao na djelovanje kako u teoriji, tako i u praksi i pedagoškom radu podučavajući studente da ne slijede postojeće, već da stvaraju vlastito shvaćanje i vlastiti pogled na arhitekturu.

Razmatranjem kapitalnih ostvarenja suvremene hrvatske arhitekture Borisa Magaša, u prvi plan nameće se nogometni stadion u Splitu izgrađen 1979, za koji je Magaš napravio i prijedlog rekonstrukcije kako bi se sačuvala njegova izvorna konstrukcija. Proces nastanka koncepta stadiona najbolje je opisao sam arhitekt rekavši: „Moj projekt splitskog stadiona dio je mog arhitektonskog svjetonazora i filozofije projektiranja, s naglašenim respektiranjem prostora: na isti sam način promišljao i hotelske komplekse, i dječji vrtić, i sakralne objekte. Prostor u kojem stvarate, njegov duh, jednostavno morate osjećati, doživjeti i shvaćati, to je bit svega.“

Nažalost, poput poljudskoga stadiona kojem je nužno potrebna rekonstrukcija, i hotelski sklop Haludovo, izgrađen 1970, koji je tada slovio kao jedno od najvažnijih djela hrvatske hotelske arhitekture tih godina u kojem su odsjedale mnoge slavne svjetske osobe iz javnog života, danas je simbol raspadanja socijalističke arhitekture. Svoje antologijske radove Boris Magaš predočio je zanimljivim usporedbama opisujući pritom muzej u Sarajevu kao „čistu igru apstrakcije koja je vječna“, hotelski kompleks Solaris kao „temu Mondriana koji je ušao u krajolik dalmatinskih gromača“, dok je slobodne forme u Haludovu primijenio prije negoli je čuo za postmodernu. Boris Magaš u radu vodio se geslom „ako stvaramo arhitekturu koja ne odgovara našem vremenu onda izlazimo iz domene istine, a tu nastupa kič“, što je vidljivo iz brojnih nagrada i priznanja koja je dobio za svoja uspješna ostvarenja, poput poljudskog stadiona i kompleksa Solaris u Šibeniku, za koje je primio nagradu Borba, najprestižniju nagradu Jugoslavije. Osim toga dobitnik je dvije nagrade za životno djelo – Vladimir Nazor 1991. i Viktor Kovačić 1993.

Osim uspješno realiziranih primjera arhitekture i dugogodišnjega pedagoškog rada, Boris Magaš bio je dojmljiv teoretičar, koji je ostavio za sobom knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (2012), u kojoj sintetizira svoja teorijska promišljanja o povijesti arhitekture. Knjiga obuhvaća predavanja koja je pomno bilježio od 1983. do 2000. Kako je sam rekao u svom posljednjem intervjuu, koji je dao upravo Vijencu, knjigu je podijelio na dva ključna intelektualna procesa – misli odnosno promišljanja koja formiraju odnos prema arhitekturi i praksu, odnosno stvarno saznanje do kojeg dolazimo – čime je cjelovito obradio problematiku arhitekture. S obzirom da se knjiga zasniva na vlastitim predavanjima, ona posjeduje subjektivni stav arhitekta koji djeluje, ali je pisana u obliku povijesti teorije arhitekture u kojoj su obrađene teme koje je autor smatrao relevantnima za sadašnji trenutak. Time nam je Magaš ostavio refleksije vlastitih pogleda i vlastitog stvaralačkog iskustva u obliku knjige, što je iskrenije i bogatije nasljeđe iznimnoga arhitekta od jedne izložbe ili još jedne u nizu monografija pojedinog autora. Ili kako je Boris Magaš sam za sebe rekao, „napravio sam koliko sam mogao…“.