Krugovi nasilja koji se šire

Zagrebački filmski festival u svom je 11. izdanju ponudio kvalitativno možda najujednačeniju i najbeskompromisniju igranofilmsku selekciju dosad, bez (ne)zaslužena favoriziranja „kućnih“ redatelja i bez otklizavanja u srednju struju. Središnji motiv igranoga programa, podjednako onoga dugog i kratkog metra, bilo je nasilje nad i među djecom, s elaboriranjem gotovo svih načina manifestiranja i nijansi te s osloncima na psihološka profiliranja protagonista i njihovih u pravilu vrlo tjeskobnih intima.

U tom je kontekstu pomalo nepravedno, makar ne i nezasluženo, što je glavnu festivalsku nagradu, Zlatna kolica za najbolji dugometražni film, osvojila donekle populistički usmjerena i nenametljivo humorno intonirana epistolarna romantična drama Pogrešna dostava (The Lunchbox), dugometražni suscenaristički i redateljski prvijenac indijskoga filmaša Ritesha Batre. Posrijedi je elegantno dramaturški komponirana i ispripovijedana, inteligentno napisana, vizualno prilično dojmljiva, atmosferična, emotivna ali ne i patetična, socijalno zgodno kontekstualizirana, odlično glumljena i u cjelini vrlo zrela storija o neobičnom odnosu sredovječnoga Saajana Fernandesa (velika indijska glumačka zvijezda Irrfan Khan), povučena i pomalo depresivna udovca i knjigovođe koji za mjesec dana odlazi u mirovinu, i frustrirane mlade supruge, majke i kućanice Ile. Dok Saajana efektno upoznajemo u kadrovima gdje je njegova osamljenost i izgubljenost osim grčevitim pokretima i pogledom u prazninu dodatno naglašena odsutnošću dijaloga i bilo kakve glazbe, bez obzira sjedi li za stolom u uredu ili u menzi, Ila kao njegov djelomični kontrapunkt u film ulazi uz prizornu glazbu i dovikivanje s tetom s gornjeg kata, očito temperamentnom ženom koju ne vidimo. Zarobljen u oklopu u kojem se izolirao od drugih ljudi, pa tako i od mladog Shaikha, koji bi ga trebao naslijediti na radnom mjestu i kojeg mora uvesti u posao, a prema kojem se isprva odnosi upadljivo grubo, Saajan je osoba kojoj smetaju djeca koja se igraju na ulici i koji s balkona promatra obitelj u susjedstvu koja se okuplja za večerom. S druge strane, Ilina je monotona svakodnevica ispunjena skrbi za kćerkicu, pripremanjem hrane za supruga na poslu i razgovorima sa spomenutom tetom, sve dok brižno pripremljeno tradicionalnom dostavnom službom Dabbawala ne pošalje suprugu na radno mjesto. No djelatnik navodno nepogrešive službe, s preciznošću koja navodno fascinira i Britance, jednoga će dana ručak početi dostavljati na pogrešnu adresu, na Saajanov stol. Nakon što on u slast pojede nekoliko obroka, Ila će ispravno zaključiti da je došlo do pogreške te će jelu pridodati i poruku za Saajana, čime će započeti njihovo dopisivanje, u koje će se ubrzo uplesti i emocije.

Kadar iz filma Poslije Lucíje redatelja Michela Franca

Središnji je motiv Pogrešne dostave međuljudska komunikacija, ona tradicionalna poput dovikivanja (Ile s tetom) i dopisivanja protagonista u znatno većoj mjeri od suvremene telefonskim razgovorima i SMS-porukama, kojima Shaikh komunicira s djevojkom. Itekako su važni motivi i laž, ona opasnija koja razara Ilin brak kao i benignija u Shaikhovoj vezi, te otuđenje koje se manifestira u svim spomenutim detaljima, od Saajanove osamljenosti preko komunikacije dovikivanjem do laganja. Autor spretno ubacuje i blagi melodramski element s pričom o mladoj majci koja je s kćeri počinila suicid, a koji u određenoj mjeri funkcionira kao sugeriranje mogućega tragičnog kraja Ile i njezine kćerkice, do čega ipak ne dođe zahvaljujući i dijelom otvorenu završetku. U njemu je naznačena i mogućnost odgođenog uvjetnog „sretnog kraja“ u kojem bi se Saajan i Ila ipak jednom mogli spojiti, možda zahvaljujući živoj poveznici u liku Shaikha.

Kadar iz filma Vis-a-vis, redatelja Nevija Marasovića

Posebno priznanje u dugometražnoj konkurenciji dodijeljeno je domaćem filmu Vis-à-vis Nevija Marasovića, egzistencijalnoj drami izrazito prožetoj (auto)biografskim elementima koja se u završnici pomalja i kao metafilmska dosjetka. U središtu je zbivanja ambiciozan mladi redatelj (Rakan Rushaidat), koji se bori za realizaciju svoga prvog niskoproračunskog igranog projekta, jer je dosad režirao samo reklame, što mu neki sporedni likovi povremeno i spočitnu. Svega tu ima, i Marasovićevih autobiografskih detalja, i umetanja činjenica iz života njegova nesuđenog glavnog glumca kojeg tumači Janko Popović Volarić, i progovaranja o rasprodaji ugleda režiranjem reklama i glumljenjem u sapunicama, i nedomišljena pokušaja iskorištavanja Visa kao pozornice dijela filmskih zbivanja, u skladu s čim je i naslov igra riječi. No ono što ključno nedostaje jest slojevitost i izraženija intrigantnost u prikazu odnosa redatelja i glumca, što je i logično s obzirom da autoru nedostaje profesionalnog i životnog iskustva za takvo što, pa se može reći da je Marasović zagrizao u ponešto pretvrd orah.

S obzirom na zlostavljanje kao središnju temu, a vodeći računa o vrsnosti filmova, ništa se ne bi moglo prigovoriti da su Zlatna kolica dodijeljena izvrsnoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Poslije Lucíje Meksikanca Michela Franca, Srebrnim lavom i Volpi kupom za najboljeg glumca u Veneciji ovjenčanoj grčkoj drami Miss Violence Alexandrosa Avranasa ili u kazahstansko-njemačko-francuskoj suprodukciji realiziranoj, turobnoj i nepodnošljivo pesimističnoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Poduke iz harmonije Kazahstanca Emira Baigazina. Na prošlogodišnjem Cannesu nagrađen u programu Izvjestan pogled, film Poslije Lucíje storija je o sredovječnom kuharu Robertu koji se nakon smrti supruge iz naslova sa senzibilnom kćeri, tinejdžericom Alejandrom, iz Puerto Vallarte doseljava se u Ciudad de México. Alejandra se isprva se naizgled uspješno prilagođava novoj sredini i razredu u kojem se zbližava s kolegom Manuelom i arogantnom Tamarom, razrednom „kraljicom“. No onda se Alejandra na tulumu pod utjecajem alkohola upusti u seks s Manuelom, koji ih snimi mobitelom i snimak iste večeri postavi na internet.

Već sutradan djevojka će postati meta okrutna maltretiranja kolega, od Manuela i njegovih prijatelja do Tamare i njezinih kolegica. Ono što će joj kolege i njihove agresivnije kolegice iz razreda raditi tijekom sljedećih mjeseci eskalirat će do serijskog silovanja na ekskurziji, na kojoj će Alejandra biti podvrgnuta nepodnošljivom zlostavljanju i ponižavanju. Kad je natjeraju da noću uđe u more, ona će nestati, a otac će krenuti u potragu za njom. Njegova osveta dovest će do logične, ali ipak šokantne odmazde, a sve te slojeve i nijanse film prikazuje vrlo sugestivno i prema kraju sve više nelagodno.

Dokumentaristički vjerodostojno bilježenje svih zbivanja i stanja središnjih dvaju likova autor postiže dojmljivim izvedbenim postupkom, postavljanjem nepomične kamere na određeno mjesto te bilježenjem onoga što se odigrava u kadru, pri čemu ne vidimo zbivanja koja izlaze iz okvira kadra. Ona su nerijetko važnija od onih koje promatramo, baš kao što se ono bitno u kadru redovito odigrava u drugom planu, u eksterijerima podjednako kao i u interijerima.

U Miss Violence suscenarist i redatelj Alexandros Avranas upoznaje nas s obitelji u kojoj u prologu tijekom proslave svoga rođendana jedanaestogodišnjakinja skokom s balkona počini samoubojstvo. Već iz činjenice da svi njezini ukućani predvođeni strogim sredovječnim muškarcem na taj čin reagiraju nepojmljivim mirom, a neki poput samoubojičine majke Eleni i katatonično, jasno je da je pred nama stravična slika duboko poremećene obitelji s jasnim sugeriranjem grčkoga socijalnog konteksta u pozadini. U toj obitelji caruju incest, podvođenje djece drugim muškarcima i njihovo neprekidno psihofizičko mučenje. I donekle katarzična završnica ne ostavlja nimalo mjesta optimizmu, jer je po svemu sudeći nemoguće da se u obitelji bilo što promijeni.