Drezdenski naklon Mahlerovu geniju

Gostovanje Saske državne kapele iz Dresdena i maestra Myun-Whun Chunga u ciklusu Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb (17. listopada) podarilo je nezaboravan koncert na kojemu je sve bilo podređeno epohalnom simfonijskom djelu i njegovu genijalnom autoru. Umjesto parade orkestralnog virtuoziteta, pozornost pažljivih slušatelja zaokupio je ozbiljan sadržaj Devete, posljednje dovršene simfonije Gustava Mahlera, u kojoj se skladatelj 1909, naslućujući skoru smrt, opraštao od života, ali i od glazbe. Kada je u nestvarnom pianissimu zamro i posljednji orkestralni zvuk, u auditoriju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog zavladala je neuobičajeno duga i gotovo grobna tišina, da bi tek potom uslijedio crescendo zdušna odobravanja, koje je preraslo u ovacije. Nakon čudesnoga glazbenog obreda, u kojemu je bilo rečeno sve, nije bio izveden nijedan dodatak, jer Mahlerov završni Adagio svojevrsni je Requiem, glazbom izrečen Zbogom koji je skladatelj napisao za sama sebe u mirnom iščekivanju smrti, kao neizbježna prijelaza u vječnost ili u nigdinu…

Myung-Whun Chung i glazbenici iz Dresdena nakon Mahlerove simfonije / Snimio Branko Hrkač

Nakon veličanstvene izvedbe, kada je maestro Chung, uz gromoglasnu potporu publike, podizao na zasebne poklone pojedine orkestralne glazbenike ili pak instrumentalne grupacije, čak se i to moglo shvatiti kao neizravno podsjećanje na neke od najljepših, netom minulih trenutaka iz Mahlerove i intelektualno goleme partiture. No bila je to maestrova utemeljena pohvala odreda sjajnim pojedincima te besprijekornim orkestralnim sekcijama i u cjelini fantastičnoga drezdenskog orkestra, u kojemu su začudno muzicirali: flautist, kornist, timpanist, nevjerojatno pastozan gudački korpus, i unutar njega – zadivljujući oktet kontrabasa… Myun-Whun Chung dirigirao je Mahlerovu Devetu napamet, a nakon jednoipolsatnoga glazbenog obreda najdublji od maestrovih skrušenih scenskih naklona uočljivo je bio rezerviran za samurajski požrtvovan njemački orkestar, s kojim se taj bogomdani južnokorejski dirigent i u Hrvatskoj duboko poklonio glazbenom geniju rastrzanoga Gustava Mahlera: rođenjem češkog Židova, životnim izborom katoličkog preobraćenika, a po srcu, i to cijeloga života – istinskoga panteista.

Danas, nažalost, živimo u komercijaliziranom svijetu marketinški vješto izokrenutih vrijednosti, u potrošački nastrojenu i e(ste)tički rastrojenu društvu u kojemu nas organizatori na koncerte namamljuju razvikanim izvođačkim imenima, a da pritom sama glazbena djela i njihove autore nes(a)vjesno potiskuju u drugi plan?! Jeste li slušali Bečke filharmoničare i Sasku državnu kapelu? – nakon velikih koncerata najčešće se može čuti tako formulirano pitanje, a tek veoma rijetko: Jeste li čuli tu bečku Šostakovičevu Petu i tu drezdensku Devetu Gustava Mahlera?… Uza sve pohvale Koncertnoj direkciji Zagreb za nepogrešiv izbor ansambla i dirigenta, kao i za primjerenu programsku knjižicu (znalački esej Ane Vidić o Mahlerovoj 9. simfoniji), agilnome organizatoru doista nenadoknadiva ciklusa Svijet glazbe uputio bih i pokudu zbog nepotrebna ­slijeđenja već spomenutih nakaradnih marketinških trendova, jer na povelikom plakatu, što je na gradskim trgovima danima najavljivao veliki kulturni događaj, ona gotovo najmanja slova bila su rezervirana baš za ime skladatelja i naslov njegova djela?! Premda je takvoj samoreklamerskoj megalomaniji sebeljubivih izvođača svojedobno uvelike pridonio čak i neupitno velik Herbert von Karajan, toj notornoj i sramotnoj praksi isticanja interpreta na račun sama umjetničkog djela trebalo bi već jednom zauvijek stati na kraj. Jer nepromjenjivom glazbenom konstantom bile su, a i ostat će, primjerice, Mahlerove simfonije, dok orkestri i dirigenti koji ih izvode – samo dolaze i prolaze, koliko god oni bili dostojni svoje odgovorne posredničke zadaće! Saska državna kapela iz Dresdena jedan je od najboljih orkestara, ali i umjetnički najpoštenijih simfonijskih ansambala današnjice, jer tih stotinjak izvanrednih glazbenika i maestro Chung, njihov glavni gostujući dirigent, ne podređuju glazbu sebi, nego sebe bez ostatka podastiru glazbi. A upravo su nam to, na veličanstven način, u Zagrebu demonstrirali glazbenici Saske državne kapele; njihovu tehnički savršenu i duboko potresnu izvedbu ja naprosto ne umijem riječima opisati. No zato je mladi Alban Berg bio dojmljivo rječit pišući o prvom stavku Mahlerove 9. simfonije: „To je izraz goleme ljubavi za zemlju, čežnje za mirnim životom i uživanjem u prirodi do njenih najvećih dubina – prije smrti. Jer smrt je neizbježna. Cijelim stavkom dominira predosjećaj smrti, koji se stalno iznova potvrđuje. To je kulminacija svega, na zemlji i u snovima, sa sve intenzivnijim erupcijama koje smjenjuju nježne pasaže, a taj intenzitet postaje najjači u strašnom trenutku kada smrt postaje izvjesna, kada se, usred najdublje, najdirljivije čežnje za životom, smrt obznani najjačom silovitošću. Protiv toga, nema otpora.“

Sasku dvorsku (danas: državnu) kapelu osnovao je 1548. izborni knez Moritz von Sachsen. Skladateljske karijatide koje su tijekom stoljeća podupirale uzvišeni strop tog neusporedivog drezdenskog glazbenog panteona zapravo su velikani europske kulture uopće: Heinrich Schütz, Carl Maria von Weber, Richard Wagner i Richard Strauss. U impresivnom popisu glasovitih šefova dirigenata tog vjerojatno najstarijega svjetskog orkestra sasvim posebno mjesto pripada legendarnome Hrvatu Lovri von Matačiću, koji je taj čuveni simfonijski, ali i operni ansambl (Semperoper) nadasve uspješno vodio u trogodišnjem poratnom razdoblju (1956–1958).

A dva desetljeća nakon Matačićeve ere, zahvaljujući angažmanu maestra Oskara Danona, Drezdenska državna kapela u svome je gradu dva puta izvela Istarsku suitu Natka Devčića (5. i 6. prosinca 1985). U neveliku listu glazbenih našijenaca koji su surađivali sa Saskom državnom kapelom potkraj kolovoza ove godine velikim se slovima upisao i tenor Tomislav Mužek, koji je na nekoliko predstava u Semperoper s golemim uspjehom tumačio ulogu Erika u operi Ukleti Holandez Richarda Wagnera. Pijanist Ivo Pogorelić jedini je pak hrvatski glazbenik koji je ostvario važnu umjetničku suradnju s dirigentskim gorostasom Myun-Whun Chungom, i to u ožujku ove godine; naime, Pogorelić i Chung su s Filharmonijskim orkestrom Francuskog radija ostvarili pet izvedaba Drugog klavirskog koncerta Frédérica Chopina (Pariz, Dortmund, Luxemburg, Innsbruck i Berlin). Maestra Chunga zagrebačka je publika upoznala u listopadu 2004. na drugom ovdašnjem gostovanju Filharmonijskog orkestra milanske Scale, dok je Drezdenska državna kapela u glavnome gradu Hrvatske prvi put gostovala 12. listopada 1976. pod vodstvom svog tadašnjeg šefa dirigenta Herberta Blomstedta. Njihova tadašnja izvedba Mozartove 35. simfonije i osobito 3. simfonije Antona Brucknera ostala mi je u živu sjećanju do dana današnjeg, a zasigurno nikada neću zaboraviti ni ovu doslovce fenomenalnu izvedbu Mahlerove 9. simfonije!

Dva zagrebačka gostovanja čuvenoga drezdenskog orkestra dogodila su se u razmaku od trideset sedam godina, i to upravo u Svijetu glazbe; najdugovječnijem i najozbiljnijem zagrebačkom koncertnom ciklusu, koji je u prošloj koncertnoj sezoni bio neobjašnjivo stavljen na jednogodišnji poček, a sada je ponovno vraćen u život, i to vrlo uspješno! Stoga mi se na kraju ovoga teksta logično nameće ovakva codetta: Saskoj državnoj kapeli neizmjerno hvala na Mahlerovoj Devetoj, a ciklusu Svijet glazbe, odnosno Koncertnoj direkciji Zagreb, iskreno hvala za – i u repertoarnom pogledu – neopisivo dragocjeno gostovanje jednog od najčudesnijih orkestara koje sam dosad čuo.