Camus još smeta francuskoj kulturi

Pod naslovom Marseille–Provansa 2013. taj teritorij juga Francuske 2013. godinu živi kao europska prijestolnica kulture (sa slovačkim Košicama). U sklopu manifestacije, raznim događanjima (izložbama, predavanjima, kazališnim predstavama, recitativima, koncertima, pa i plesnim spektaklima) obilježava se i stogodišnjica rođenja Alberta Camusa. U tom kontekstu konstatira se da je on amblematska figura obala Mediterana. I doista: rođen u Alžiru, poginuo u prometnoj nesreći u Francuskoj, Camus je autor koji cijelim svojim djelom neprestano spaja dva svijeta podijeljena Sredozemnim morem, premda je – paradoksalno – u Prvom čovjeku sâm zaključio: „Mediteran je razdvajao dva svijeta u meni...“ Istovremeno, danas smo svjedoci koliko je djelo Alberta Camusa i dalje poticajno: prelistavajući programe kulturne godine u Marseilleu, možemo zaključiti da su njegove vrijednosti kao autora toliko univerzalne da ga uspijevaju prepoznati svi mogući akteri kulturno-umjetničkog života – od svestranog repera Abd-Al-Malika, preko kazališnih djelatnika i likovnih umjetnika, do sveučilišnih stručnjaka koji na brojnim skupovima ne prestaju raspravljati o temama njegova djela.

Prigodom stogodišnjice rođenja francuskoga nobelovca razgovarali smo s njegovom kćeri Catherine Camus. U trenutku kada literatura o Camusu u Francuskoj buja te navodi na pomisao da upravo danas pisac doživljava svoje „zlatno doba“, Catherine Camus sa skepsom govori o pokušajima rehabilitacije svojega oca. Naime, usprkos nastojanjima pojedinih pisaca i intelektualaca, poput Alaina Finkielkrauta i Michela Onfraya, da „povijesne istine napokon budu postavljene na pravo mjesto“, čini se da je tvrdnja da je Camus istovremeno „obožavan i osporavan“ – obožavan od čitatelja, ali nikad sasvim priznat od kulturnog establišmenta – i danas točna.

S Catherine Camus pred sobom smo imali jedinstvenu sugovornicu. Život i misao njezina oca, intelektualna i politička klima današnje Francuske te obilježavanje važne obljetnice velikoga pisca neke su od tema kojih smo se dotaknuli u razgovoru.

S obzirom na predan angažman oko očuvanja očeve baštine, koji traje već trideset godina, kako se osjećate u ovoj jubilarnoj godini?

Po cijele se dane bavim Camusom. Zato navečer, da se odmorim, radije čitam krimiće. I vrlo sam umorna, previše je to posla za moje godine! Ali to mi je obveza: kad stigne neki upit, iz nekog određenog područja – budući da je moj otac pisao i kazališne komade, i romane, i eseje – odgovaram ljudima koji se zanimaju za kazalište, eseje, romane; odgovaram i znanstvenicima koji su usko fokusirani na određenu temu, ali i na pitanja u vezi s filmom, radijem, televizijom, iz cijeloga svijeta. Dakle ovisi o tome što me traže. A trenutno odgovaram ljudima koji mi se iskreno obraćaju za pomoć oko stvari potrebnih za obilježavanje stogodišnjice Camusa.

Osim toga, pišete li nešto i sami?

Ma ne, nemam vremena!

Možete li nam objasniti što se dogodilo s projektom velike reprezentativne izložbe koja je planirana u Aix-en-Provenceu za jubilarnu godinu?

Ma, čekajte malo, kakva velika izložba? Tu je Aix-en-Provence koji se kao grad obvezao, koji plaća i koji će izložbu napraviti. Ali to neće biti izložba na pet tisuća četvornih metara kako je to predviđala organizacija Marseille–Provence 2013. Marseille ove godine neće više ništa imati o Camusu, pa sami zaključite. Nakon što su dobili naslov europske prijestolnice kulture i zajedno s njim sto milijuna eura, danas u programu koji su bili predstavili Europi ne ostaje ništa od predviđenih manifestacija o Camusu. Ništa. To se treba znati. Jer ja kao europska građanka ne volim da me potkradaju, a to je naš novac – 100 milijuna eura – to je novac europskih građana, to se mora poštovati!

Što Camus znači Francuskoj danas? Je li prisutan u javnome prostoru, čita li se u školama? Kako će Francuska obilježiti veliku obljetnicu njegova rođenja?

Da, čita se u gimnazijama, mislim da počinju sa Strancem i Kugom. No postavlja se pitanje: Što je Francuska? Je li to francuska država, jesu li to francuske institucije? Ako mislite na francuske institucije, to ćemo tek vidjeti. Stvar je naime vrlo jednostavna: iako Francuska inače obožava komemorirati stogodišnjice, ove godine o Camusu neće biti ničega institucionalnoga – time želim reći ničeg organizirana od strane države. Centar Georges Pompidou imao je druge planove, Nacionalna biblioteka nije se ni oglasila, a ministrica kulture nije odgovorila na pismo Antoinea Gallimarda u kojem ju je on pitao što ministarstvo kulture želi učiniti za stogodišnjicu Camusa. To je stanje stvari. Eto, dakle, gdje je Camus danas za francuske institucije. Nemaju ni najmanje namjere prirediti nešto o Camusu. Ali mislim da je to posve na čast mome ocu jer znači da postoji nešto u njemu što im još smeta.

S druge strane, za čitatelje je Camus i dalje živ.

Da, što se čitatelja tiče, situacija je upravo obratna. U Francuskoj je vrlo čitan, vole ga. I sa svakim novim projektom koji se pokrene organizatori se čude s kolikim entuzijazmom ljudi odgovaraju na njega, i to bez ikakva koristoljublja – što je u naše vrijeme posebno važno. U Hrvatskoj vjerojatno niste došli do našeg stupnja robovanja novcu, ali kod nas je to više nego ozbiljan problem. Dakle, u Francuskoj je voljen, ali institucije – od ministarstva vanjskih poslova nadalje – jednostavno ne znaju za to. Zato mi je žao zbog moje zemlje jer znam da moj otac po cijelome svijetu pronosi sjajnu sliku o Francuskoj, a francuske institucije to ne prepoznaju, što je šteta. No, s druge strane, za mog oca to je samo dokaz njegove izvanredne vitalnosti, premda je umro prije 53 godine.

Želite reći da se djelu vašeg oca i dan-danas pristupa s predrasudama?

Naravno. Predrasude i dalje postoje. I žao mi je zbog svih onih koji ne vole Camusa zato što smatram da on čini dobro i da ima blagotvoran učinak na ljude.

Nekoliko posljednjih godina kao da je nastupila revalorizacija Camusova djela. Može se naći niz publikacija s temom Camusa. Čak je i u hrvatskom tisku objavljen nedavno otkriven tekst Četiri zapovijedi dobrog novinara. Ne znači li to da je vaš otac ipak općeprihvaćen?

Nisam sigurna. Ako recimo govorimo o tekstu koji spominjete, način na koji je moj otac doživljavao zanimanje novinara – koje je zvao najljepšim zanatom na svijetu, ako se pazi da se govori istina i ako se ne iskrivljuju činjenice – i sudeći prema onome što se danas u Francuskoj uči u školama novinarstva, to su dvije suprotne stvari. U tom pogledu nije riječ o tome je li rehabilitiran ili nije, nego o tome da je i u tome nepriznat, jer ono što je danas na djelu čisto je manipuliranje ljudima. Kod nas je to strahovito. A manipulirati bilo kime, to je sramotno. No u tisku se upravo to radi, manipulira se, zastrašuje, čini nasilje nad ljudima. To je upravo suprotno onomu što je govorio moj otac. Uz iznimku nekoliko savršeno poštenih novinara koji su na čast svojoj profesiji – ali takvih je sve manje.

Prema tvrdnjama pak koje smo mogli naći i u hrvatskom tisku moglo se zaključiti da je dovršen kako politički, tako i filozofski proces rehabilitacije Camusa. Želite li reći da tomu ipak nije tako?

Mislim da taj proces i ne može biti dovršen zato što je moj otac djelovao sam, to jest nije se ponašao u skladu s nekom ideologijom ili partijskim katekizmom – osobito ne u odnosu na novac. A danas je važan samo i jedino novac, što je strašno. U vrijeme Džingis-kana bilo je bolje od ovoga što se danas događa. Što je burza u Francuskoj? Dionice rastu kad se ljudi otpuštaju. U početku to je bio organizam zamišljen zato da bi ljudi koji su imali više novca davali novac tvrtkama, dakle s namjerom da se ljudi zaposle, da im se osigura posao. Danas postoji samo dobro dioničara i dionice rastu kad se ljudi otpuštaju. Meni je to neshvatljivo.

Ovdje mislite i na političke elite? Na njihov odnos prema građanima?

Da. Situacija s njima u Francuskoj je katastrofalna. Elite su prizemne, žude za neposrednom koristi i imaju – danas više nego prije – usko stranački mentalitet. Jedino im je važno hoće li se svidjeti svojoj stranci ili ne. Predsjednik Republike predsjednik je Francuza, kakvih god oni opredjeljenja bili, i on je ovdje kako bi Francuska opstala i kako bi bila dobro. Mislite li da je Francuska dobro? Mislite li da imamo spremne odgovore iz neke čarobne kutije? Ja ne mislim.

Kako ste 2009. doživjeli inicijativu tadašnjega predsjednika Sarkozyja da se posmrtni ostaci vašeg oca premjeste u Panteon?

Grozno! Ali moram reći da je u tom konkretnom slučaju Sarkozy pokazao korektnost koju nikad nisam vidjela ni kod jednog političara. Mislim da je stvarno želio – ne radi vlastite slave – da se moj otac nađe u Panteonu, kako bi Francuska priznala Alberta Camusa. I mislim da je u tome bio savršeno iskren. Sve što je bilo pisano na tu temu zapravo se radilo s mišlju da se pomoću Camusa raketira Sarkozyja. Ali iza svega toga bilo je i mnogo onih koji su bili zgroženi što se Camusa predlaže za Panteon, pa i intelektualaca koji su se pobunili protiv toga.

Nakon iskustva s Panteonom hoće li za vas veća zadovoljština biti skoro podizanje kipa vašem ocu u sklopu novouređenoga zelenog parka u Nici?

Da, to je trebalo biti u rujnu. I, svakako, bit će mi drago što će to napraviti. Već i zbog toga što će biti na otvorenom, ipak je to Mediteran. Dakle, zadovoljna sam.

Hoće li, dakle, Camus – kao moralna vrijednost francuskog naroda – ikada biti slavljen kao dostojan sin Francuske?

To je komplicirano pitanje. Prvo zato što je on bio Mediteranac, što je dakle bio i Afrikanac iz Alžira, a to je značilo da je za Francuze imao i jednu nefrancusku stranu. Osim toga, tu je i pomalo orijentalna strana, vrlo senzualna strana privržena istini, koju ćemo rijetko naći kod francuskih intelektualaca; možda ćemo je naći, ali rijetko, i to ne među onim najvećima.

Kako je moguće da se i dalje ne prepoznaje mnogostrukost Camusova opusa, da se ne cijeni njegovo bogatstvo?

Zbog toga što živimo u svijetu u kojem su ljudi postali tržišni udjeli, posve u vlasti trgovine i novca. U takvim uvjetima uzmite nekoga poput Camusa tko se nikad nije udaljio od čovjeka, koji je uvijek reagirao kao ljudsko biće u odnosu na drugo ljudsko biće i vidjet ćete da on danas uopće više nije aktualan. No s druge strane vrlo je čitan i jako ga vole. Kako to? Zato što ljudi osjećaju da im je blizak, osjećaju njegovu toplinu. Ali što možete u svijetu u kojemu je novac na prvome mjestu? Institucije to jednostavno ne zanima, barem ne one u Francuskoj, jer su pristrane i razmišljaju samo u stranačkim okvirima. Camus dakle nije aktualan jer je govorio da ne pripada nijednoj stranici i da kad bi pripadao nekoj bila bi to stranka onih koji nisu sigurni da su u pravu.

Što je onda zanimljivo današnjem čovjeku ako to nisu moralni principi?

Ne znam što zanima modernoga čovjeka. Moderan čovjek robuje svom računalu, u njegovoj je potpunoj vlasti. Između ljudi stoje ekrani, svatko očekuje da mu odgovorite istog trena, nema više promišljanja. U Padu Camus kaže da će se o ljudima, Francuzima, govoriti: „Čitali su novine i vodili ljubav.“ Ja se bojim da više ne čitaju novine i da malo vode ljubav. Danas vode ljubav s računalom. Zamršeno je sve to, i pomalo beživotno.

Camus je jedinstven zbog stila, zbog jezika koji mu je ujedno ekonomičan i poetičan. Koju biste njegovu knjigu savjetovati početniku, onomu tko ne poznaje Camusovo djelo?

To ovisi o svakoj pojedinoj osobi. Naime, čitanje smatram najvećim prostorom slobode.

Znači da bi svatko trebao sâm izabrati, ovisno o tome što više voli?

Tako je. Ako počne sa Strancem pa mu se ne svidi, neka jednostavno uzme neko drugo djelo. No, ozbiljnije: tko god želi istinski upoznati Camusa, treba početi s Prvim čovjekom zato što u njemu saznajemo odakle dolazi i tko je on. Ali, u konačnici, svatko odlučuje za sebe: tako će oni koji vole poeziju odabrati Pirovanje, oni koji su više politični, angažiraniji u životu, prvo će početi čitati Kronike, u kojima su svi novinski članci koje je Camus napisao, i gdje iznosi svoja politička stajališta, oni pak koji vole teatar odabrat će teatar. I, kad je riječ o tome, nije na meni da bilo komu dajem savjete, to ovisi od osobe do osobe – čitanje, to je sloboda. Nikada ne smijemo zaboraviti da vam čitanje za malu cijenu otvara čitav svijet. Naime, postoje knjige koje se obraćaju vama osobno, i tada uspijevate formulirati stvari koje osjećate a da ih prije niste znali izreći. A sada ste ih slučajno našli savršeno formulirane u nekoj knjizi. Čitanje, to je jedno od otkrića koja prekidaju našu samoću.

Koje njegovo djelo najviše volite?

Pad i Govore u Švedskoj.

Kod nas još nije prepoznata vrijednost Prvog čovjeka…

Naime, treba znati da je Prvi čovjek nedovršena knjiga.

Zašto naslov Prvi čovjek?

To je jako složeno pitanje. Od početka imam posve elementarnu definiciju. Komplicirano je čak i za prijevod, pa su mi i mnogi prevoditelji pisali zbog toga. Tako su, na primjer, u Danskoj odabrali Adam jer drukčije nije funkcioniralo, budući da na danskom „prvi čovjek“ ne znači ništa. Ukratko, „prvi čovjek“ znači da glavni junak dolazi siromašan, bez prošlosti, bez oca, bez vodstva, budući da mu je mama bila gluha i teško govorila, da je, prema tome, sve morao raditi sâm – mislim da je to Prvi čovjek. To je ujedno i priznavanje vlastite obitelji, jer moj otac govori i o svojoj baki, i o ujaku Étienneu, bratu moje bake, koji je – premda gluhonijem i prilično sirov kao takav – ipak bio muškarac u obitelji. Osim toga, Camus kaže da je svaki čovjek na određen način prvi čovjek zato što je istina da smo svi s rođenjem i u djetinjstvu primili više ili manje toga te da se svi nakon toga moramo izgraditi kao osobe, u skladu s onim kakvi smo duboko u sebi – prvo da ne bismo izdali sami sebe, a samim time i da ne bismo izdali svoje bližnje.

S obzirom na skromno podrijetlo, je li Camus bio u nezavidnoj situaciji kad se našao u metropoli?

Ne, imao je sreću što se rodio siromašan. I što nije proizlazio iz kalupa pariških elitnih škola i natječaja. A u Francuskoj upravo takvi uživaju najviša priznanja. I, na nesreću, većina njih dolazi iz buržoaskih obitelji pa otuda provalija između ta dva svijeta. Postoje stvari koje nekoga tko se borio kroz život zauvijek odvajaju od onih za koje već postoji pripremljena autocesta…

Kakav su odnos imali Camus i Sartre?

Bili su prijatelji, a onda više nisu to bili, kraj priče. Inače, Sartre je – da vam budem iskrena –bio vrlo velikodušan čovjek, ali imao je tu nesreću da je bio sa Simone de Beauvoir, koja nije bila velikodušna i koja je mrzila žene, što god drugi o tome rekli. I to nije bilo najsretnije za Sartrea. Sartre, to je u prvom redu velik pisac, a kao čovjek bio je iznimno velikodušan.

A kakav je danas odnos snaga na tom polju?

Mislim da je sukob na relaciji Sartre–Camus nešto što seže u prapovijest, nećemo valjda i dalje ostati fosilizirani, ipak je prošlo sedamdeset godina.

Ne pretjeruju li hrvatski i svjetski stručnjaci kad konstatiraju da je Sartre u svoje vrijeme bio „hegemon“ i „vrhovni arbitar francuske kulture“ (Jere Tarle)?

Hegemon je dobra riječ, u potpunosti se slažem. Ali ono što je ostalo, to je danas tako popularna politička korektnost i neka vrsta konformizma. U ono vrijeme moj je otac bio objektivni saveznik desnice; bio je ljevičar, ali kako je osuđivao Gulag, bio je objektivni saveznik suprotne strane. U Francuskoj se i dan-danas razmišlja na taj način. Stavlja se ljude u ladice ovisno o njihovoj političkoj boji. Ali ljudsko je biće složeno, ono se mijenja, razvija se, ima pravo misliti što hoće, pa čak i ako govori kao gospodin ili gospođa Le Pen. Naime gospodin ili gospođa Le Pen povremeno kažu i istinite stvari, no problem je u tome što oni iz toga znaju izvući strašne zaključke. I vi, dakle, najnormalnije možete dati istu izjavu kao gospodin Le Pen, a da ne budete ekstremni desničar. No u Francuskoj, to je zabranjeno.

Dakle, u odnosu između dviju osoba politika će uvijek presuditi?

Upravo tako. Dat ću vam konkretan primjer. Robert Gallimard bio je Sartreov urednik, i kad je Sartre po objavljivanju Pada rekao Robertu Gallimardu: „To je remek-djelo“, ovaj mu je odgovorio: „Pa, recite to onda!“, a Sartre je rekao: „To ne mogu.“ Nije mogao jer je bio žrtva intelektualne diktature koju je sâm uspostavio. Ali, svi diktatori umiru od toga. Vladavina im traje neko vrijeme, ali na kraju umiru od samoće i uskogrudnosti.

Je li Albert Camus bio egzistencijalist ili ne? Naime, otkud njegovo snažno vezivanje uz taj pokret ako znamo da je sam odbacivao takvu etiketu?

Rekao je da nije egzistencijalist. I mislim da ako ljepotu i prirodu smatramo životnim sokovima te u prirodi i ljepoti crpimo snagu koja nam je potrebna da bismo živjeli, voljeli ili pobunili se, priroda uvelike nadilazi uzak koncept pitanja „egzistencijalizam ili neegzistencijalizam“. Bez obzira koliko različiti bili jedni od drugih, svi možemo doći do sklada s prirodom. U njoj su naši životni sokovi. A životne sokove ne možete staviti u neki mali egzistencijalistički kanal, to je smiješno.

Priroda je, dakle, njegova polazna točka i njegov cilj?

Ne, priroda i čovjek. Rekao je: „Postoji ljepota i postoje obespravljeni. Kolika god bila težina tog pothvata, želja mi je ne biti nevjeran ni ljepoti ni obespravljenima.“ On se ne želi odvojiti ni od ljepote ni od obespravljenih.

To je citat iz Povratka u Tipasu. Ta ista priča otkriva nam i njegovu lucidnost: kad uvidiš svoje granice i priznaš ih sam sebi, možeš jasno promatrati svijet i svoje suvremenike te ih slobodno analizirati.

Da, točno tako. Kad bih imala neki problem koji nisam mogla riješiti, na pitanje što da napravim moj otac uvijek bi mi odgovorio: „Pola rješenja problema već je u tome da ga spremno prigrliš.“ To mi je uvijek pomagalo, a značilo je odbijati položaj žrtve. Reći si: Ako već nešto ne mogu promijeniti, onda ću se okrenuti nečemu drugome! Prihvaćam ono na što nailazim i što ne mogu promijeniti, ali neću sudjelovati u tome, učinit ću drukčije. Obožavam tu rečenicu jer sažima doseg naših mogućnosti. Biti zadovoljan onime što imaš, ne pokušavati  promijeniti ljude oko sebe jer se inače prelazi u nasilje.

Je li dužnost intelektualca biti angažiran?

On nije govorio angažiran, nego mobiliziran.

Ali to nekima može zazvučati još gore!

Da, ali zato što je govorio – bilo je to u Govorima u Švedskoj – da je umjetniku potrebna samoća kako bi stvarao, ali da se istodobno ne smije odvojiti od drugih ljudi. Prema tome, on je angažiran, ali u smislu da ako se odvoji od drugih ljudi više nije umjetnik, više ne stvara i propada, postaje beživotan.

Kakav je bio odnos Camusa prema kršćanstvu?

To je jako komplicirano. Ali sâm je rekao da poštuje osobu Krista, ali da ne vjeruje u njegovo uskrsnuće.

Grob u Lourmarinu specifičan je, neki bi čak mogli reći da nije dostojan veličine jednog nobelovca…

Da, mnogi ostanu razočarani pred grobom. Na njemu rastu oleandar i lavanda.

Je li vam ikada govorio o dualitetu Francuska–Alžir? Naime u zbirci Ljeto sâm je 1947. napisao da je Alžir njegova „prava domovina“. Kako ste vi to doživljavali?

Da, uvijek je to govorio. Ja sam rođena u Parizu, ali stalno sam odlazila u Alžir. U svakom slučaju, svjesna sam svojih korijena i osjećam da sam iz Afrike, osjećam se kao Mediteranka. Jesam Francuskinja i volim svoju zemlju, ali ima nekih stvari koje su praktički nedokučive za mene, nemam ih u svojoj kulturi, ne nosim ih u svojoj krvi: tu francusku racionalnu stranu, kartezijansku. Za mene je ona nepodnošljiva.

Drago mi je da to kažete. Po njegovu senzibilitetu, za Camusa možemo, dakle, reći da je jednostavno bio Mediteranac?

Da. Uzmete li rečenicu koju je Marcelle Mahasela odabrala kao nit vodilju izložbe Camus kolorist, vidjet ćete da Camus govori upravo o tome, i oslikava to na lijep način: ljude Mediterana i sve ono životno što taj narod nosi u sebi.

U njegovu stilu pisanja često nailazimo na poslovičan način izražavanja.

Tako je.

I zbog toga vidimo u njemu modernog moralista, jer je svojim jezikom i lucidnošću na tragu klasičnih La Rochefoucaulda i Chamforta.

Da, možemo reći moralist, ali ne u klasičnom smislu. Više bih rekla da je moj otac imao etiku. Ne moral, jer moral je pomalo prisilan. A etika se primjenjuje na svako ljudsko biće: svatko ima svoju etiku i, ukratko – postoje stvari koje se čine i stvari koje se ne čine… Ako si čovjek, nećeš si sve dopustiti – govorio je moj djed.

Iz njegovih knjiga naslućujemo kakav je bio Camusov stil života: vođen krilaticom „živjeti u sadašnjosti“, „živjeti svjesno i do kraja“. No jeste li vi bili u prilici to osjetiti i u svakodnevnom životu, osobito uzmemo li u obzir i patnju vašeg oca zbog bolesti?

Uopće nismo bili svjesni da je bio bolestan. Imao je nevjerojatnu energiju, sve se vrijeme smijao – s nama je bio vrlo zabavan – i bio je pun života, no povremeno bi bio u krevetu, više se nije mogao kretati. Ali u odnosu na ono kakav je bio inače, to se nije računalo, to je sve što vam mogu reći. Da, znao je biti u krevetu, ali pored slike koju ja imam o ocu – koji je bio toliko živ, uspravan, toliko u pokretu – to su bile tek zagrade, nešto nebitno. Za njegova života nisam znala da je bio jako bolestan, ali nikad se nije izliječio, imao je samo jedno plućno krilo, drugo je bilo suho, a ono jedino koje je imao nije bilo u najboljem stanju.

Nije li njegova angažiranost bila svojevrstan bijeg od bolesti, način na koji je pokušavao zaboraviti bol?

Ne vjerujem, zato što je znao da je bolest tu i želio ju je zanijekati. Nije želio živjeti poput bolesnika. I zato je bio u potpunosti, do kraja, u životu; nije to bilo iz druge ruke, iz ovog ili onog razloga. Najviše ga je pogađala patnja drugih ljudi, nije podnosio opresiju. Mislim da bolest nema mnogo veze s tim, ali ima veze s njegovom žeđi za životom jer kad ste u Alžiru sa sedamnaest godina imali sušicu, to je značilo osudu na smrt. Mislim da je sa sedamnaest godina imao samo jednu stvar – jer ništa nisu imali, materijalno su bili apsolutno bez ičega – i to je bio život. Ali čak ni to za njega nije bilo sigurno. Od tog trenutka, osobito ako imate sušicu, mislim da počnete vjerovati kako vam ostaje mnogo kraći život nego drugima, i to izaziva svojevrsnu glad za životom.

Možemo li reći da se Camus lijepo uklopio u misao Andréa Gidea o tome kako trebamo „slijediti svoje sklonosti, pod uvjetom da to činimo uspinjući se“?

Da, ali to nije njegova sklonost jer već time što imate određenu etiku, to znači da se ne prepuštate samo tako svojim sklonostima. No to pitanje još treba razraditi. Sloboda je svakodnevna borba, etika je svakodnevna borba. To je sve samo ne prepuštanje sklonostima. Riječ je o stalnoj napetosti između naših protuslovlja – između protuslovlja života i naših vlastitih protuslovlja. Dakle, nemojmo vjerovati da su duh mjere ili ljubav prema slobodi bogomdani, da se lako stječu. Sloboda je veoma teška. Zbog toga mislim da velik broj ljudi nema dovoljno hrabrosti da poželi slobodu.

U eseju Zagonetka Camus piše: „…to društvo koje nas tako lako, samim svojim počastima, svakim danom poučava da veličine kojima se ono klanja nisu ništa. Buka koju ono digne, što glasnije izbije, to brže splasne (…) sva slava ovoga svijeta poput dima je što nestaje.“ Ta je misao i danas aktualna.

Da, to je nevjerojatno. Zagonetka je kao stvorena za današnji trenutak.

Koju bi nam poruku, po vama, Camus danas uputio?

Mislim da bi ponovio riječi iz Pobunjenog čovjeka: „Prava velikodušnost prema budućnosti sastoji se u tome da se sve dade sadašnjosti.“ I znati da je svima teško, više ili manje, da postoje ljudi koji su razmaženiji od ostalih, ali i oni koji su u mnogo gorim situacijama. Mislim da bi moj otac predlagao da se pomirimo da živimo u toj nesigurnosti – u nesigurnosti jer znamo da ćemo umrijeti, ali i u nesigurnosti jer nemamo novca – te da bi predložio da nađemo svoj put, svoju etiku i da pokušamo dokučiti kako ponekad biti sretan.