Američke intervencije u prozi

Iako je produkcijski i financijski filmska proizvodnja mnogo zahtjevnija od književne/izdavačke, filmovi koji tematiziraju ratnu intervenciju u Afganistanu brojniji su od beletrističkih literarnih djela iste tematike. Razlog tomu je u činjenici neusporedivo veće propagandne moći filmskog medija, kojom se holivudski moguli koriste u svrhu opravdavanja američke ratne intervencije u Iraku i Afganistanu. Naime, iako holivudski filmovi koji tematiziraju američko vojno djelovanje u Afganistanu i Iraku redovito posreduju i antiratne poruke, one su mahom univerzalnoga karaktera, usmjerene protiv rata općenito, a ti filmovi rijetko kritički propitkuju opravdanost američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku. I u diskursu američkih medija uporaba se riječi rat izbjegava jer podrazumijeva dugotrajnost (i neizvjesnost) sukoba, dok češće rabljena sintagma vojna intervencija implicira kratko i efikasno djelovanje.

Prev. Mate Maras, izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

Prvo što upada u oči kod romana Paola Giordana Ljudsko tijelo jest arhetipska podjela talijanskih vojnika stacioniranih u bazi NATO-a u afganistanskom okrugu Gulistan, s jednim alfa-mužjakom, oličenjem bezosjećajnosti, borbene spremnosti i ratničke efikasnosti, s jednim naivnim, prostodušnim i odveć osjećajnim te seksualno neiskusnim mladićem, zbog čega među kolegama postaje predmetom poruge i omalovažavanja i najizglednijom žrtvom stradavanja, te s likom vojnog liječnika čija je funkcija intelektualni pogled na rat. To je priča strukturirana na način holivudskih uspješnica – na početku, nizom anegdotalnih, a često i humorno intoniranih epizoda, autor psihološki karakterizira likove i oslikava dinamiku njihovih odnosa. Zatim slijedi epizoda ratnoga sukoba njihove vojne jedinice s talibanima, s neizbježnim stradavanjem pojedinih protagonista, uz katarzičan učinak i antiratne poruke, da bi roman završio povratkom vojnika u Italiju uz prikaz njihove borbe s PTSP-om.

Prev. Borivoj Radaković, izd. Edicije Božičević, 2013.

Joydeep Roy-Bhattacharya u romanu Straža parafrazira Sofoklovu Antigonu – nekoliko dana nakon sukoba s talibanima u kojem je stradalo nekoliko američkih vojnika pred njihovu bazu nedaleko Kandahara dolazi obogaljena Afganistanka Nizam, u burki, bez nogu, sa zahtjevom da joj predaju tijelo poginula brata kako bi ga mogla pokopati u skladu s muslimanskim običajima. Osim što strahuje da je riječ o zamaskiranu bombašu-samoubojici (analogija s Homerovim trojanskim konjem) američko zapovjedništvo odbija udovoljiti ženinu zahtjevu jer su leš njezina brata planirali iskoristiti prikazujući ga na TV-u kao još jednog u nizu pogubljenih, visoko rangiranih talibana. Pritom se ne obaziru na Nizamine tvrdnje da njezin brat nije bio taliban, već seljak koji se priključio napadu na bazu nakon što je u američkom bombardiranju njegova sela poginula gotovo cijela njegova obitelj. Roman je dijaloški koncipiran, pri čemu akteri u razgovorima – američki vojnici – predstavljaju zastupnike različitih gledišta na ratnu operaciju NATO-a u Afganistanu, od onih skeptičnih u opravdanost njihove vojne prisutnosti, preko onih kojima je „svejedno“ jer su tamo „samo radi para“, kako bi izbjegli sudbinu dugogodišnjih noćnih smjena na lokalnoj benzinskoj postaji, do „jastreba“ koji nimalo ne dvoje oko svrsishodnosti vojne intervencije i načina na koji NATO pokušava postići ciljeve.

Paolo Giordano discipliniraniji je u strukturiranju teksta, ali je i vrsniji stilist od Roya-Bhattacharya, veću pozornost pridaje dotjerivanju rečenice te s više truda prilazi individualizaciji aktera svoje priče i njihovoj karakterizaciji. Joydeep Roy-Bhattacharya pak gotovo u potpunosti zanemaruje karakterizaciju likova američkih vojnika, koji u romanu ostaju nedovoljno međusobno raspoznatljivi. Paradoksalno, ali takvim pristupom on postiže veću mjeru angažiranosti, sugerirajući da je riječ o topovskome mesu, potrošnom vojnom kontingentu humanoidnoga karaktera. Njegov je pristup obuhvatniji jer osim američkih vojnika prikazuje i drugu stranu, ali ne zadržava se na liku sestre poginulog Afganistanca, već uvodi i likove Afganistanaca koji su se priključili američkoj vojsci jer su talibani ubili članove njihovih obitelji. Dodatni sloj Straže jest i tematizacija kulturnih razlika, ne samo onih između Afganistanaca i Amerikanaca nego i između američkih vojnika međusobno, s obzirom na njihovo klasno podrijetlo i stupanj obrazovanja, a bavi se i ograničenjem slobode djelovanja u uvjetima hijerarhije.

Joydeep Roy-Bhattacharya uvjerljiviji je u prikazu akcija kao i u ambijentaciji, oslikavanju geografskih i klimatskih specifičnosti. Dijelovi njegova rukopisa doimaju se nastalim na osobnom autorovu iskustvu boravka u ratom poharanu Afganistanu, dok njegov talijanski kolega piše nadahnut holivudskim uprizorenjima afganistanskih prilika. No Royu-Bhattacharyi valja zamjeriti olako prelaženje preko pojedinih mjesta s velikim dramatskim potencijalom (npr. motiv vojnika koji je počinio samoubojstvo). Ipak, u liku Afganistanke Nizam stvorio je tragičnu protagonisticu iznimne dojmljivosti i uvjerljivosti, a od talijanskog kolege on je i mnogo izravniji u propitivanju opravdanosti vojne intervencije u Afganistanu. Ljudsko tijelo Paola Giordana, unatoč stilskoj vrsnoći i sugestivnosti pojedinih rukopisnih dionica, ipak je tek holivudizirana, ne odveć inventivna i predvidljiva, potrošna književna roba.