Vriska i histerija umjesto muke i očaja

I druga ovosezonska premijerna izvedba zagrebačkoga HNK-a, Na dnu Maksima Gorkoga, izvedena 3. listopada u „prekrasnoj zgradi“, kako je premijeru u jednim novinama najavio njezin redatelj Paolo Magelli, nije ni veći ni manji kazališni promašaj od većine naših konfuznih kazališnih uradaka. Dio publike zato je napustio premijeru, ali mi koji smo bili na radnom zadatku, ili pak mnogi na zadatku društveno-političke reprezentativnosti i snobizma, morali smo ostati do kraja. I što smo vidjeli?

Tematski aktualitet, pogođen repertoarni trenutak i ispodprosječan rezultat. Predstava je kreativno nedostojna ne samo „prekrasne zgrade“, Magelli nije rekao i žute, nego i reputacije redatelja i autora drame, koja je u vrijeme kada je napisana rastvorila nutrinu života odbačena čovjeka i pokazala njegovo egzistencijalno dno, za razliku od čežnje o boljem životu koju je tada nudilo djelo A. P. Čehova.

 
Milan Pleština, Nikša Kušelj i Ivan Glowatzky / Snimila Ines Stipetić

Početak predstave, zapravo odlična scenografija Lorenza Bancija, obećavao je iznimno kazališno iznenađenje. Dao je naslutiti da su redatelj i dramaturginja Željka Udovičić Pleština dobro pročitali i prepoznali suvremenost u drami Gorkoga; prostor svratišta zamijenilo je pusto, sablasno, betonsko ruševno zdanje s cijevima za kanalizaciju; zahrđalim vratima koja mogu biti osim ulaza u svlačionice i sobe zatvora ili kompjutorske igraonice; razbacanim stolcima i dvojim željeznim ljestvama uspravljenim uvis... U scenografiji se prepoznavao prostor preživljavanja suvremenih beskućnika, ljudi koje je život poput smeća odložio na mjesto na kojem će podebljati talog.

Magelli se poput kunktatora prestrašio izazova stvarnosti i utopije koja je proizvela tu stvarnost, pa je alibi za nekreativnost i teatarsku iluziju potražio u ponavljanju već prokušanih rješenja iz svoje redateljske ropotarnice; veliki stol kao mjesto žrtve, ogoljele ženske grudi, voda u kojoj se stvarnost pretapa u pričin i grotesknost, barkica kojom će duše umrlih otploviti u svijet mrtvih, mikrofoni kao rekvizita odljuđenosti i „otklona glumca od lika“, crvena minica na tijelu muškarca kao znak ideologije androginosti, lirska pjesma kao kontrast brutalnom životu...

Umjesto da unutar fragmentarne strukture drame traži bogatstvo i dramatične nijanse karaktera, da od dijelova pojedinačnih sudbina zgušnjava dramske silnice i dramu sudbine suvremenoga čovjeka porobljena kapitalističkim neoliberalizmom i bankarskim totalitarizmom, Magelli se zaštitio postdramskim teatrom šoka i lako predvidljivih efekata; prebjegao semantičkim, teorijskim receptima i simbolici teatarskih znakova koji su dramu trpnje, muke, patnje i očaja pretvorili u nezanimljiv postdramski dramopis s cikom, vriskom i histerijom.

Dakle, umjesto da kao kritičar svake vrste totalitarizma i pobornik čovjekove humanističke utopije, barem se za to zalaže u kazališnoj knjižici, bude tumač drame Gorkoga, što znači zagovornik njegova Čovjeka slobode i dostojanstva, pretvorio se u cinična egzekutora „deutopiziranih ljudi“, licemjerno se poigrao s njihovim beznađem – ponudio im je bijeg iz svijeta deklasiranih u prostor samo zavedenima razumljive propale revolucionarne utopije pobune, koju ne zanima, kako sam piše, „pleonastična analiza sudbine deklasiranih“.

Ni na trenutak nije povjerovao u logiku i barem naknadnu pamet utopijom manipulirane publike, koju su iznurenu životom i izluđenu utopističkim manipulacijama (prije komunističkim, a sada konzumerističkim), deklasirali upravo manipulanti ideologizirane utopije pretvorivši ih u nezainteresirane promatrače vlastita beznađa, u nekoga tko se veseli svojem utopijom uništenu životu.

Iako se bori za Čovjeka koji bi mogao „sama sebe poštovati“, na što ukazuje kazališna knjižica, redatelj nudi Čovjeka koji bi se s iskustvom propale revolucionarne utopije upecao u mrežu nejasne nove utopije „Zemlje deutopiziranih ljudi“. Zapravo nudi Čovjeka koji tone u nemoć slobode, u očaj nade koju su zamračile utopističke ideje i pred Čovjekom stoji samo još mrak, zastora utopije iza koje se ne nalazi ništa.

Zato se valjda cika i vriska, sav taj kaos i glumačko izvikivanje rečenica-pamfleta umjesto življenja likova, a naročito redateljevo podsjećanje na praksu komunizma u kazališnoj knjižici, provlače kao lajtmotiv predstave i pokazuju da redatelj zapravo nije znao što je htio, ili je htio što nije znao. Ali ni to ne znači da je dokraja promašio jer utopisti Magellijeve vrste u Hrvatskoj i promašaj proglašavaju uspjehom.

Ne znam što o tom uspjehu misle glumci, ali ono što su demonstrirali slijedeći redateljeve ideje zjapi glumačkom prazninom. U njihovu urlanju, prenemaganju i pretrčavanju pozornicom, u toj tobožnjoj energiji i sinergiji, nema glumačke suigre i nema likova koje glume. Ne samo da čvrsto ne stoje iza uloga nego ne stoje ni iza riječi i rečenica koje histerično izvikuju. Doimaju se kao skupina vječnih gubitnika koja je stavljena na scenu da se buni protiv nečega, a da ne zna protiv čega. Ne žive između riječi, nema ih u stankama neizgovorenih replika. Ili su te stanke – kao u glumi Milana Pleštine, koji je nedarovito interpretirao izvrsno napisanu ulogu Satina – ispunjene brzacima riječi i intonacijama koje su više pristajale karikaturi toga lika nego drami njegova života.

Iznimke su na trenutke Bogdan Diklić, koji je u ulozi Glumca znao što i zašto čini, više nego dobar Goran Grgić, koji je Baruna obojio grotesknim gestama i pokretima, Zvonimir Zoričić, koji je kao Luka, putnik namjernik, u kakofoniji histeričnih intonacija uspijevao pronaći ton vjere u bolji život, i Ana Begić, koja je znala otkriti razloge Nastjine nesreće.

Sve ostalo, a osobito angažman glumaca manje dobrih od postojećih u ansamblu HNK-a, dokaz je ne redateljskih kreativnih potreba nego podcjenjivanja glumaca HNK-a. Dok je  Bogdan Diklić angažman opravdao pristojnim glumačkim ostvarenjem, to se nikako ne može reći za Pjera Meničanina, a pogotovo ne za Leona Lučeva, čiji je neimpostirani glas više pristajao adolescentu koji glumi razbijača nego uvjerljivu razbojniku.

Ako je nedavni Michelangelo Buonarroti u istom HNK-u i režiji Tomaža Pandura bio gay provokacija Na dnu nije ni provokacija. U na početku spomenutu razgovoru za novine Magelli je izjavio kako je u nekadašnjoj beogradskoj predstavi ostao dužan Gorkom i njegovu tekstu, a poslije zagrebačke dug nikada neće vratiti.