Verdiju za rođendan

Dvjestota godišnjica rođenja Giuseppea Verdija, 10. listopada, obilježena je u Zagrebačkoj operi izvedbom Falstaffa. Obnovom te predstave, 21. rujna, počela je nova sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, prva u 153 godine njegova djelovanja koja je počela bez uprave. Bivša uprava, intendantica Ana Lederer i ravnatelj Opere Branko Mihanović, pripremili su početak nove sezone, a umjetnički je ansambl – u uvjetima neizvjesnosti od 2. rujna, nepostojanja odgovorne osobe koja bi vodila svakodnevni rad te medijskih svađa i međusobnog optuživanja odgovornih za takvu situaciju – iskazao uzornu jedinstvenost, uzoran profesionalizam, kao i odgovornost prema publici. Ansambl Zagrebačke opere ostvario je zasigurno najtežu Verdijevu partituru kao doličan prilog završetku Verdijeve godine.

Giorgio Surian kao Falstaff sa Zlatomirom Nikolovom u ulozi gospođe Quickly / Snimio Saša Novković

Završetku Verdijeve godine pridružuju se Splitska opera, premijerom Traviate u kojoj će koristiti opremu riječke produkcije iz 2009, u režiji Janusza Kice, i Osječka opera, koncertom Verdiju u čast s nizom atraktivnih točaka. Riječka, pak, opera okreće se još jednome ovogodišnjem stogodišnjaku, Benjaminu Brittenu (rođen je 22. studenoga 1913) i njegovoj operi Okretaj zavrtnja što je ostvaruje u koprodukciji s HNK-om iz Šibenika, gdje je 26. rujna već bila njezina hrvatska praizvedba. Još jedna velika operna obljetnica, 150. godišnjica rođenja Pietra Mascagnija (7. prosinca), čini se da protječe bez većeg odjeka. U 2014. očekuju nas 150. obljetnica rođenja Richarda Straussa i stota obljetnica smrti Ivana pl. Zajca pa ćemo vidjeti hoće li naše operne kuće to doživjeti kao izazov.

U povodu Verdijeva jubileja, talijansko Ministarstvo vanjskih poslova priredilo je izložbu skica, crteža i kostima iz fundusa Rimske opere pod naslovom Hommage: Giuseppe Verdi. Ta je izložba poslije Rijeke (Muzej grada Rijeke) i Zadra (Kneževa palača) tijekom ljeta prikazana i u foajeu HNK-a u Zagrebu, uz obnovu Falstaffa.

Osam godina mandata dosadašnje uprave zagrebačkoga HNK-a odvijalo se, u Operi, između Bastiena i Bastienne (prve premijere 2005) te Ivice i Marice, koji se upravo pripremaju. Svake sezone postavljene su tri do četiri premijere u planiranim terminima, ukupno 25 predstava s 30 naslova. Odabrani repertoar u cjelini je bio zanimljiv, s naglašenom notom raritetnosti. Postavljene su čak tri hrvatske praizvedbe: Poulencovi Razgovori karmelićanki, Čajkovskijev Mazepa i Thomasov Hamlet te prva izvedba u Zagrebu Monteverdijeva Orfeja. S Orfejem je na pozornicu HNK-a došla barokna opera koja se kod nas uopće ne njeguje. Velik dio repertoara sačinjavala su djela izvan tzv. željeznog opernog repertoara. Uz već spomenuta, to su Puccinijev Triptih, Rossinijeva Pepeljuga, Verdijev Falstaff, Janačekova Jenufa, tri desetominutne opere – Partija bridža Samuela Barbera, Upoznavanja i rastanci Lukasa Fossa i Tamo i natrag Paula Hindemitha. I djela iz hrvatskoga repertoara su raritetna – bila je to hrvatska praizvedba Mandićeve Mirjane i Bersin Postolar od Delfta na njemačkom jeziku (sic!). Inače je domaći, kao i slavenski repertoar, najslabije zastupljen, sa starim produkcijama Ere i Zrinjskog. Wagner je vraćen u repertoar s Parsifalom i Lohengrinom.

Ipak je to previše rariteta za repertoar od desetak naslova u sezoni. Zagrebačka opera prije je imala mnogo više dugovječnih produkcija i čvrstu okosnicu standardnoga repertoara. Djela izvan standardnog repertoara izigraju se u dvije-tri sezone. Takav repertoar bio bi primjereniji boljim vremenima, a vremena su sve teža. Hoće li, u slučaju smanjenja broja novih produkcija i potrebe za posezanjem u fundus, biti dovoljno onih nekoliko predstava (Norma, Seviljski brijač, Ljubavni napitak, Aida) za potrebe pretplatnika? Ali to više nije problem bivše uprave. No ne nastaje li tu pravi problem? Kada će i kako profunkcionirati sustav odgovornosti i kontrole nad vođenjem kazališta od strane vlasnika, odnosno osnivača i kazališnih vijeća, ne samo da bilanca bude na pozitivnoj nuli (ako je tako?), već da se repertoarni potezi vuku u skladu s trenutačnim mogućnostima i s pogledom u budućnost. Labuđe jezero, koje se upravo izvodi ovih dana, mora se izigrati jer uskoro istječu autorska prava koreografa Dereka Deanea! Znači li to da će nova uprava morati postaviti novo Labuđe jezero? Kao u nekom suludom perpetuum mobile. A mogli smo imati nekadašnje Labuđe jezero još godinama na repertoaru, obnoviti mu scenografiju i kostime jer je koreografski sve to ionako klasika Petipaa i Ivanova. I neke su druge predstave u Baletu nastale sa suviše ograničenja od strane autora pa je njihovo trajanje na repertoaru upitno.

U proteklih osam godina nije se dovoljno povjerenja ukazivalo domaćim umjetnicima. Gostujući pjevači za neke su uloge doista nužni, ali je velik broj inozemnih pjevača bio nepotreban, što opet uzrokuje zapostavljenost i nedovoljnu iskorištenost vlastitih solista. Često su se operne produkcije povjeravale raznim gostujućim dirigentima i redateljima. Zašto je to, primjerice, bilo potrebno u slučaju djela poput Donizettijeva Ljubavnog napitka? Redovito su sve produkcije domaćih umjetnika bile uspješne, dok su inozemni gosti u više njih podbacili. Režijski, to se napose odnosi na Don Giovannija, Carmen, Aidu. Posebno valja istaknuti nezamjenjivu ulogu maestra Nikše Bareze u postavljanju Wagnera.

Tako su i Falstaffa svojedobno, 2009, postavili dirigent Michael Helmrath i redatelj Arnaud Bernard. Na premijeri su se čule glazbene manjkavosti, a režija se kretala putovima banalnosti karikature i gega. Srećom, toga je pri sadašnjoj obnovi nestalo. Pjevači su, većina njih s iskustvom dosadašnjih desetak izvedbi, produbili karakterizaciju likova, davši im spontan i uigran scenski nastup bez pretenzija prema forsiranoj komici. Tako su delikatna Verdijeva lirska komika i blaga poruga ljudskim slabostima došle do izražaja same po sebi iz zdušna muziciranja cijelog ansambla.

Dirigent Uroš Lajovic odlično je proniknuo u zrelost te partiure. Sigurnom rukom i preciznom gestom proveo je ansambl kroz zamke njezine ritmičnosti i melodičnosti, tempa koja joj daju živost i životnost. Orkestar je svirao punim sjajem, na tragu stalnoga napretka posljednjih godina, što vrijedi zabilježiti i istaknuti. I zbor je dao svoj doprinos (zborovođa Ivan Josip Skender). Na obnovi 21. rujna imponirala je suverenost kojom svaki član pjevačkog ansambla – solističkog i zborskog – vlada svojom dionicom u virtuoznom vrtlogu završne fuge.

Na čelu je predstave bas-bariton Giorgio Surian, pjevač izrazita afiniteta za komične likove što ih oplemenjuje punim glasovnim sjajem i odličnom pjevačkom formom. On vlada svakom notom i svakom Falstaffovom riječi, dajući mu toplinu i uvjerljivost, a ujedno je, uz dirigenta, spiritus movens predstave. Odličan je i mladi par, lirska sopranistica prekrasnih, suptilnih piana Gorana Biondić kao Nanetta i srčani tenor također prekrasna glasa Domagoj Dorotić kao Fenton. Reljefnu karakternu kreaciju Forda ostvario je bariton Davor Radić. Glumački i pjevački dojmljivo je ostvario granicu po kojoj se kreće taj lik između dobroćudnosti i zloćudnosti.

Falstaff je izrazita ansambl-opera, koja ovdje nije imala slabe karike. Ženski kvartet, uz Goranu Biondić, sačinjavale su Tamara Franetović Felbinger kao Alice, Zlatomira Nikolova kao gospođa Quickly i Jelena Kordić kao Mag. Zdušno su pjevale, igrale i uživale u spletkama veselih žena vindsorskih. Slijedili su ih Mario Bokun kao Bardolfo, Siniša Štork kao Pistola, Marko Cvetko kao dr. Cajus i Željko Grofelnik kao Gostioničar.

Moramo biti ponosni što je Zagrebačka opera izvela takva Falstaffa. Operni ansambl uspješno se, u okolnostima nepotrebne krize, uhvatio ukoštac s partiturom složenih zahtjeva i ostvario je kao jedan od najboljih hrvatskih priloga Verdijevoj godini. Nije li to dovoljan razlog da se odgovorni na objema suvlasničkim stranama zapitaju zaslužuje li Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – i njegova publika – takav odnos?