Važna bitka za hrvatski jezik

Peta obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika obilježena je 4. listopada javnom tribinom u organizaciji Uredništva Kola i Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu. Na tribini u palači MH govorili su glavni urednik Kola Ernest Fišer, akademik Mislav Ježić i kroatist Tihomil Maštrović, dok je izlaganje akademika Radoslava Katičića okupljenima pročitao Mate Maras.

Mate Maras, Ernest Fišer, Mislav Ježić i Tihomil Maštrović / Snimio Mirko Cvjetko

Bivši ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice Tihomil Maštrović, najzaslužniji za međunarodno priznanje hrvatskog jezika, podsjetio je na zajednički zahtjev NSK-a, Hrvatskog zavoda za norme, Narodne biblioteke Srbije i srbijanskog Instituta za standardizaciju za promjenom dotadašnjeg naziva srpskohrvatski jezik i postojeće troslovne oznake njegovih „varijanti“ scr (za Serbo-Croatian-Roman) i scc, (za Serbo-Croatian-Cyrillic) u međunarodnoj klasifikaciji jezika te uvođenje dvaju potpuno odvojenih jezika: hrvatskoga (s kodom hrv) i srpskoga (s kodom srp). Odluka Međunarodnog tijela za norme ISO-639-2 Registration Authority sa sjedištem u Washingtonu, kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde, na snagu je stupila 1. rujna 2008. i obvezna je za sve koji u međunarodnim poslovima žele koristiti ili navoditi hrvatski jezik. Konačno priznanje hrvatskoga, istaknuo je Maštrović, nije samo formalno priznanje jezika na međunarodnoj sceni, već je to istodobno i priznanje hrvatske pisane baštine kao važnoga čimbenika i sastavnog dijela svjetske kulturne baštine.

Ernest Fišer veličinu i dalekosežnost međunarodnoga priznanja hrvatskog jezika usporedio je s događajima poput međunarodnoga priznanja RH i njezina ulaska u NATO, dok je akademik Mislav Ježić Maštrovićevu inicijativu ocijenio jednom od važnih i vrlo dobro osmišljenih bitaka za hrvatski jezik, ali i Hrvatsku. Akademik Radoslav Katičić u izlaganju je istaknuo da je međunarodno priznanje potaknulo uvođenje hrvatskoga kao nastavnog predmeta, čak i studijskog smjera, na nekim sveučilištima u svijetu, od Australije do Mađarske i Poljske, u konačnici i do proglašenja službenim jezikom Europske Unije. Zaključio je ipak da bi bilo naivno misliti da je time sve riješeno i da smo se oslobodili pritisaka koji se i dalje javljaju iz različitih zakutaka, doduše prikrivenih (ali ne nužno i manje utjecajnih) u samoj Hrvatskoj, a manje prikrivenih u svijetu.