Utopija o vladavini radnika

Michel Foucault u knjizi Riječi i stvari ustvrđuje kako razdoblje koje filozofi nazivaju modernitetom možemo razumjeti i kao niz utopija kauzalnih misli, baš kao što je san o podrijetlu bio utopija klasifikatorskih misli koje su obilježavale doba klasicizma. Renesansa, klasicizam i modernitet za Foucaulta nisu samo različite povijesne epohe nego i različiti koncepti znanja ili reprezentacije svijeta. Klasična taksonomija znanja, koja se izražavala kao opća gramatika, povijest prirode i analiza bogatstva, u moderno se doba podvrgava novoj, dinamičkoj slici razvoja koji se odigrava u kategorijama rada, života i jezika kao temeljnim fenomenima na kojima se zasniva moderna slika svijeta. Moderna ekonomija, biologija i filologija tragaju za korijenima i organizacijom svih bića, da bi ih na koncu reprezentirale u spoznajnoj matrici (epistemi) transcendentalne subjektivnosti, tj. prilagodile spoznajnoj moći čovjeka-subjekta. Zato modernitet ne karakterizira samo vjera u razvoj i napredak ili, kako to kaže Heidegger, „redanje slika svijeta“ u kojima svijet postaje taocem spoznajne moći čovjeka-subjekta, nego taj svijet istodobno postaje taocem čovjekovih strasti, tj. predmetom želje ili žudnje subjekta čije buđenje ilustrira de Sadeova Justine, a čiji klimaks i dovršenu spoznajnu matricu (epistemu, rekao bi Foucault) izražava Nietzscheova volja za moć.

Ernst Jünger (1895–1998)

Prev. Darija Domić, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2012.

Povijest moderniteta, dakle, izražava se kao povijest nestalnih racionalnih konstrukcija koje je Béla Hamvas podrugljivo nazivao pseudologijama, ali i kao bojno polje čovjekovih strasti. Tu činjenicu na najokrutniji su način ilustrirala dva svjetska rata koja zapravo čine jedan jedinstveni, epohalni događaj prve polovice dvadesetog stoljeća. Premda je Heidegger cijelo razdoblje novoga vijeka označio kao događaj u kojem se biće u cjelini čovjeku ukazuje po-stavljeno (Ge-stell) prema spoznajnoj i djelatnoj matrici tehnike, tehnika kao politička činjenica koja poprima lik vladara epohe rađa se zapravo na zgarištu Prvoga svjetskoga rata. Dok početak tog rata još sliči srednjovjekovnoj šahovskoj igri u kojoj vojskovođe odgajane u viteškom duhu povlače krvave poteze na uskom teritoriju žrtvujući pritom milijune nesretnih pješaka, njegov se kraj odvija kao grozničava utrka prema Istoku i dragocjenim zalihama goriva koje će pokrenuti novonastalu vojnu mašineriju.

Početkom rata Nijemci i Francuzi raspolagali su s nekoliko stotina kamiona i strateški više-manje neuporabljivom željeznicom. Za svega nekoliko godina ratna vještina i vojna moć koncentrira se na bjesomučnu proizvodnju tenkova i aviona, brodovi postaju mitska čudovišta imperijalne moći, a razvoj oružja generira nastanak desetina novih znanstvenih i proizvodnih disciplina. Gubitak toga rata Nijemcima ostavlja dvije nezacjeljive rane koje će izravno pridonijeti izbijanju i predodrediti tijek Drugoga svjetskog rata. Prva je mit o izdaji generala, odnosno nedoraslosti vlastitih vođa zahtjevima novoga doba. To je doba koje zahtijeva totalnu mobilizaciju nacije čije se sebeoglavljenje (Selbstbehauptung, kaže Heidegger u zloglasnom rektorskom govoru) može dogoditi jedino zahvaljujući „istinskom vođi“. Druga trauma otvorena porazom, tj. svijest da se vojna snaga odsad zasniva ponajprije na snazi industrije i sposobnosti njezine transformacije, na kraju se preobražava u mit o svemoći i planetarnoj vladavini tehnike. Uz razočaranje u nemoć vajmarske demokracije i traumu poniženja zbog nerealnih reparacija, tragove tih dvaju mitova nalazimo ne samo u političkom programu Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije nego i u mišljenju ponajboljih njemačkih filozofâ kao svjedoka, ali i tvoraca duha vlastitoga vremena. I dok je Heideggerov patriotski ressentiment najčešće uvijen u akademski diskurs i filozofiju egzistencije, Ernst Jünger knjigama Totalna mobilizacija (1930) i Radnik (1932) nedvosmisleno priziva ne samo obnovu nego i preobrazbu porušenoga građanskog svijeta uz pomoć tehnike čija je primarna funkcija „mobilizacija svijeta likom radnika“.

Radnik ovdje stupa na mjesto poraženoga njemačkog vojnika, tehnika nadomješta slabost vlastite vojske i gospodarstva, a kolonijalne snove poražene nacije zamjenjuju imperijalni snovi o vladavini radnika. Čita li se Jüngerov Der Arbeiter samo u tom ključu, veliko je pitanje može li ta knjiga današnjem čitatelju značiti nešto više od spomenika minuloga vremena. Jünger, baš kao ni njegov sunarodnjak Carl Schmitt, ipak nije tek usputni svjedok vremena. On je njegov analitičar i kritičar, ali i aktivist, praktični agitator čiji superiorni stil, sposobnost zapažanja i neosporna misaona veličina otkrivaju detalje koji imaju heuristički (otrežnjujući) učinak i na današnjega, političkom podobnošću, birokratskom procedurom i konzumerističkim etosom već posve uspavana građanina. Štoviše, Jüngerova pobuna protiv političke vladavine građanstva i jalove kulture malograđanštine upravo u doba globalne krize neoliberalnoga kapitalizma i „paradoksalne sreće“ hiperkonzumerizma postaje aktualnijom nego što se činila poštovateljima Jüngerova djela nakon 1945, od kada je i sam autor s kritičkim odmakom gledao na svoja rana djela.

   
Ideološke manipulacije likom radnika vodile su se cijelu prvu polovicu 20. stoljeća. Plakati za izbore u Njemačkoj 1932:
lijevo plakat Socijaldemokrata, desno Nacionalsocijalista

To što Jüngerova Radnika i danas čini aktualnom knjigom jest autorovo ustrajno ukazivanje na „pogrešku u računu“ koja je skrivena u samoj konstrukciji građanskoga društva. Ta se pogreška, najkraće rečeno, „svodi na to da se nije moglo predvidjeti da se narod jednom može odlučiti i protiv demokracije“. Neuspjeh instrumenata prividne građanske vladavine (kako je naziva Jünger) nužno vodi prema demokratskoj formulaciji antidemokratskoga čina, tj. samoukidanju dobivenih predodžbi o legalnosti. Demokratska vladavina na kraju pervertira u pokušaj vladavine protiv većine i neizbježno dovodi do nesretna ishoda. Danas je taj ishod očigledniji nego ikada prije. Ne moramo ga ilustrirati samo diktaturama poput Hitlerove ili Staljinove, karikaturalnim pojavama vladavine kriminalno-oligarhijskih struktura u liku Berlusconija ili Sanadera, nego prije svega bezličnom vladavinom birokratskog aparata, multinacionalnih kompanija i političkih elita koje zaposjedaju čitavo polje društvenosti. Mobilizacija je već provedena, privatnost je ukinuta, individua i masa kao njezin izraz ionako više ne postoje. Volja za moć, smatrao je Jünger, može se usmjeriti prema samo jednom pozitivnom ishodu – smjenjivanju liberalne ili društvene demokracije demokracijom rada i države ustrojene poput radionice ili kovačnice. Homo faber mora i doslovno postati kovačem vlastite sreće, a svijet ustrojen prema mjernoj jedinici rada u konačnici će nas dovesti u „imperijalni prostor“ u kojem su svi krajolici definitivno planski preobraženi i utvrđeni. Jüngerova slika budućnosti istodobno je utopija i distopija. Nema povratka na staro, nema restauracije poraženoga svijeta, ali ni revolucije koja će na svijet donijeti istinsku prirodu, tj. „humanizam kao naturalizam“ koji se zamišlja kao utopijsko „oslobođenja od rada“.

Lewis Hine, Radnik na parnoj pumpi, 1920.

Rad je jedina vizija budućnosti, a njegov se metafizički lik neminovno pojavljuje u liku radnika. Jedino rad može otkupiti sve nedostatke demokratskog ustroja i dati novi smisao riječi demokracija. On je element punine i mjera slobode u kojoj se „materinsko tlo naroda pojavljuje kao nositelj neke nove rase“. Zazivanje „nove rase“ i „elementarnih sila“ na lomači građanskoga svijeta, izlišno je reći, i danas čini najsuspektniji dio Jüngerova mišljenja. Ono se, međutim, ne može razumjeti bez elementa koji nosi cijelu misaonu konstrukciju Radnika – metafizičke prirode sáme tehnike, tj. njezine biti i uloge u oblikovanju modernoga svijeta. Tehnika o kojoj govori Jünger nije tehnika koja se kao u „postmodernom stanju“ poistovjećuje sa znanjem. Ona nije puka tehnoznanost ni apstraktna pošast posthumanizma, nego oblikovna sila društva u kojemu su ekonomija i sudbina istoznačni pojmovi. To što se tehnika javlja u liku radnika zapravo znači da radnik polaže pravo na totalitet svih pojava i daje smisao cjelokupnoj zbilji. Lik radnika nova je svjetotvorna pojava koja s povijesne scene zauvijek briše kompromitiranoga građanina.

Za razliku od građanina koji pozivanjem na apstraktni razum i moral prikriva vlastitu nemoć i kao vrhunski ideal društvenosti nameće osobni interes i osobnu sigurnost, radnik se odlikuje „novim odnosom prema onom elementarnom“. On se pojavljuje kao legitimacija „nove čovječnosti“ koja se odlikuje „novim odnosom prema moći“. Sloboda u liku radnika postaje konkretna „egzistencijalna veličina“ koja se može doživjeti jedino ako čovjek ima udjela u nekom zajedničkom, jedinstvenom i smislenom životu. Drukčije rečeno, sloboda je moguća jedino kada čovjek ima udjela u totalitetu rada kao posebnom „stilu“ i načinu života. Jer zahtjev za slobodom nastupa kao zahtjev za radom, lik radnika kao reprezentant moći nadređen je svakom građanskom, a to za Jüngera ujedno znači i svakom dijalektičkom, razvojnom i vrijednosnom kriteriju društvenosti. Dok građanin svoj metafizički rang posjeduje jedino u onoj mjeri u kojoj posjeduje individualnost, lik radnika iskovan u plamenu rata javlja se kao „tip“. On se odriče apstraktnog prava na razlikovanje u ime „organske konstrukcije“ društvenosti koja zamjenjuje masu kao društvenu formu u kojoj se pojavljivala građanska individua.

Tehnika nije ništa drugo nego „način na koji lik radnika mobilizira svijet“. Ono što Jüngerovo poimanje tehnike razlikuje od ostalih mislilaca koji su promišljali nastajanje „tehničkoga svijeta“ jest njegovo uvjerenje da tehnika nije instrument neograničena napretka, nego se u jednom povijesnom trenutku nužno smiruje u nekom „sasvim određenom i jednoznačnom stanju“. Kada se dosegne konzistentnost sustava i savršenstvo sredstava, bit će dovršeno i oblikovanje nove rase, rase čija se posvećenost ili inicijacija događa upravo zahvaljujući radu. Oblikovanje svijeta rada u Jüngerovu je mišljenju eshatološki proces u kojemu sve čovjekove žrtve na koncu bivaju posvećene u nekom „novom i nepoznatom svijetu“, a tehnički svijet koji se formira kao radionički krajolik na koncu će s lica zemlje izbrisati sve muzeje „oslabljene životne snage“. Ostvareni tehnički svijet analogija je čovjekova istinskog zavičaja. On nije suprotnost prirodnom krajoliku, nego ostvareni sklad prirode i rada. Taj sklad nadilazi ideološke figure nacionalizma i socijalizma zarobljene u „građanskom“ 19. stoljeću, jer planetarna vladavina lika radnika nadilazi sve „proizvoljne sile“ koje se kreću poljem političke moći i objedinjava sve raznolikosti historijskih prostora. Preoblikovati nacionalne demokracije u države rada prvi je korak prema imperijalnoj vladavini „planskih krajolika rada“, a Imperij rada definitivni je oblik svjetske povijesti.

Toliko o radniku kakvim ga je svojedobno vidio Ernst Jünger. Najneugodnije pitanje koje se danas nameće nakon čitanja njegove knjige glasi – što je uopće ostalo od Jüngerova grandioznog lika radnika? Dok svijet proživljava najveću ekonomsku krizu od vremena velike depresije koja mu je svojedobno u nasljeđe ostavila Rooseveltov New Deal, Speerovo militarizirano gospodarstvo i Staljinovu ubrzanu industrijalizaciju, fenomene koji će dugoročno obilježiti svjetski poredak i nakon Drugoga svjetskog rata, danas se malotko sjeća, a kamoli da priziva vladavinu njezina ponajvećeg junaka – radnika. Od vremena one prve velike bankarsko-ekonomske krize koju su opjevali Woody Guthrie i Kurt Weill, sve do pada Berlinskoga zida, Istok i Zapad borili su se za dušu radnika kao za najvredniji trofej i najvažniji ures na svojoj zastavi. Jedni su mu obećavali materijalnu sigurnost i konzumerističko-hedonistički raj, a drugi ga postavljali na pijedestal jedinoga društvenog subjekta te mu nedostatak materijalnog izobilja nastojali nadoknaditi socijalnom sigurnošću i političkim pravima. Radnik, kako to tvrdi i Ernst Jünger, nikada nije bio samo klasna ili ideološka pojava, nego je on zapravo kvintesencija „trećeg staleža“ opata Sieyesa, onaj koji uistinu izgrađuje i brani građansko društvo, za razliku od parazitskih staleža čiji se trbusi pune tuđim rukama. Kao biblijski Josip, tradicionalni zaštitnik obitelji i društva, bio je prihvatljiv i poželjan partner čak i crkvi i buržoaziji kao nosiocima konzervativnog, odnosno pohlepnog dijela kontrapunkta građanskog, tj. kapitalističkog društva.

U času kada se činilo da je njegova društvena uloga presudna jer od objave njegova postojanja kao političkog subjekta u Francuskoj revoluciji pa sve do pada velikog zida nijedno demokratsko društvo nije moglo zaslužiti legitimitet bez potpore homo fabera, događa se iznenadni obrat – radnik je nestao s pozornice povijesti. S nestankom bipolarnoga hladnoratovskog svijeta i ideološke gigantomahije nestaje i značenje radnika. Nova, nacionalistička i klijentelistička, oligarhija bivših socijalističkih zemalja skriva svoje podrijetlo kao zmija noge i posve se odriče svojih udarnika i heroja rada, a zemlje rodonačelnice neoliberalnoga, špekulantskog kapitalizma, u mahnitoj trci za zaradom, srušile su cijenu rada koja je osiguravala dostojanstvenu egzistenciju radničkih obitelji ispod egzistencijalnog minimuma, pauperizirajući vlastito društvo do mjere u kojoj se nekadašnji ponosni proletarijat posve utopio u lumpenproletarijatu minimalnih nadnica i rada na određeno vrijeme. Dušu radnika, čini se, danas je nemoguće oživiti. Radnik je, u inat Marxovim i Jüngerovim predviđanjima, postao Lazar koji uporno odbija ustati na bilo čije pozive. Glavni razlog toj pojavi leži u činjenici da duša radnika više ne zanima niti radnika sama. On je, ne pitajući nikoga za mišljenje, odlučio otići u zasluženu povijesnu mirovinu jer se umorio od ideoloških manipulacija i zločina koji su bili počinjeni u ime njegova podruštvljenog bića u liku „radničke klase“. Umorio se od sindikalnih vođa regrutiranih od strane mafijaških bossova i tajnih službi, od teškog bremena rada koje nije moglo podnijeti još i breme povijesne krivnje za propast, kao i povijesne odgovornosti za spas demokracije.

 Današnji radnik zapravo i ne zapaža da je ostao bez vlastite duše jer je jedva dočekao da se, nakon što se odrekao preteške uloge subjekta povijesti, konačno uputi u svoj zasluženi konzumerističko-eskapistički raj. Izgubljen u iluzornom svijetu supermarketa i uspavan šarenim kaleidoskopom tehnoloških čuda, radnik hrli u vječno ropstvo i zauvijek odustaje od svoga teško izborena dostojanstva. Skapavajući tako u besciljnu lutanju mahnitog hiperkonzumerizma i okrutnim raljama Kapitala, naš junak radnik, za potrebe novoga doba preimenovan u „djelatnika“ i „zaposlenika“, dobiva i novu, posve apsurdnu povijesnu zadaću. Od njega se sada očekuje da, ni više ni manje, od propasti spasi sâm kapitalizam i njegovo sveto tržište te da na svojim, smatraju bankari, još poput Atlasovih širokim leđima, svijet izvede iz gospodarske krize. Radnik je naime, a to je zapravo ključna antinomija neoliberalnog kapitalizma, ujedno i „potrošač“, dakle konačni korisnik usluga globalnoga procesa samooplodnje kapitala. Kako će onaj tko radi za minimalnu plaću koja više ne pokriva čak ni troškove režija i prehrane ujedno „potrošiti“ imaginarni ili nepostojeći višak stvorenih vrijednosti i tako ponovno pokrenuti svjetsko tržište, na to pitanje idiotska ekonomija neoliberalizma, zajedno sa svim svojim korporacijama, bankama i teoretičarima, naravno, nema odgovora.

Zato upravo na tragu Jüngerovih razmišljanja možemo jasnije postaviti možda i najvažnija pitanja našega doba. Što je uopće ostalo od „vrijednosti“, tj. društvene i metafizičke kategorije rada? Kamo je nestala „egzistencijalna veličina“ radnika i kako je moguće da rad kao način života više nema istinskoga reprezentanta u suvremenoj povijesti? Kako je moguće da, svim poniženjima usprkos, radnik danas više nije sposoban ni za radikalnu pobunu ni za preinaku svijeta? Tehnika očigledno više nije način na koji lik radnika mobilizira svijet, niti je radnik spreman preuzeti odgovornost za planetarnu vladavinu i rušenje oslabljenih životnih snaga. Parafrazirajući Jüngera, mogli bismo reći da je vjerojatno postojala neka pogreška u računu koji je razvojnu utopiju moderniteta investirao u lik radnika. Kao što se na samu početku razvoja građanskoga društva nije moglo predvidjeti da se narod jednom može odlučiti protiv demokracije, tako se nije moglo predvidjeti da će svjetska vladavina kapitala, zahvaljujući skrivenoj moći eskapizma koji je postao pogonskim gorivom suvremenoga društva spektakla, jednom posve demobilizirati još donedavno neupitne životne sile rada. Ako rad više nije jamstvo ni mjerilo dostojanstvena života, a tehnikom više ne upravlja humani lik radnika – u čijim se rukama uopće nalaze ključevi budućnosti svijeta? Je li čovjekova sudbina doista bespogovorno i zauvijek prepuštena bezglavoj moći ekonomije? To je horizont pitanja i problema u koje nas i danas, jednako kao u vremenu u kojem je napisana, uvodi knjiga o radniku Ernsta Jüngera.