U našim medijima mora doći do triježnjenja

Ivan Miklenić svakako je jedna od najnapadanijih osoba u hrvatskoj javnosti. Njegove uvodnike objavljuju brojne novine, kao i HINA. Jedan glas Katoličke crkve u Hrvatskoj, Miklenić je već više od dvadeset godina na čelnom mjestu Glasa Koncila. S njim u povodu zlatnog jubileja lista razgovaramo o tome kako je Glas Koncila nastao, kako se razvijao, koje su ga poteškoće morile te gdje je uloga lista danas u modernoj Hrvatskoj.

Snimio Bernard Čović

Važne rasprave na Drugom vatikanskom koncilu bile su povod nastanku Glasa s Koncila. Zašto je u to vrijeme bilo teško doći do kvalitetnih informacija s Koncila?

Riječ je o dobu kad je u Hrvatskoj obnovljen katolički tisak, poput Glasnika sv. Antuna Padovanskog. Do tada se u javnosti o Crkvi moglo čuti samo najgore. U Crkvi je stoga vladala velika zabrinutost kakve će informacije o Koncilu dobiti javnost te se postavljalo pitanje kako vjernicima ipak omogućiti da mogu pratiti događanja na tom Koncilu. Zbog toga je odlučeno da je potreban bilten koji će kvalitetno pratiti Koncil.

Za bilten Glas s Koncila Koncil se pratio isključivo iz stranih medija. Slušao se Radio Vatikan, s kojega se snimalo, prevodilo i zapisivalo. Također, u Zagrebu je na samo jednom kiosku bilo moguće kupiti strani zapadni tisak te je i on služio kao izvor informacija. Tiskalo se ručno, na ciklostilu. Tim se načinom moglo otisnuti od jedne matrice najviše tisuću listova, a Glas s Koncila imao je nakladu od petnaest tisuća. Stoga je bilo potrebno petnaest puta otipkati matrice istoga sadržaja. Sveukupno je izašlo jedanaest primjeraka biltena, a veliki doprinos u umnažanju dale su i časne sestre iz Primorske i franjevci na Ksaveru.

Nakon završetka Koncila, Nadbiskupski duhovni stol nastavio je s izdavaštvom. Kako je izgledao rad te prve redakcije, prve generacije, posebno kad znamo da profesionalni novinari nisu bili dijelom redakcije?

Glas s Koncila pokrivao je prvu sesiju Drugoga vatikanskog koncila. Nakon završetka te sesije, kardinal Šeper u Zagrebu se pripremao za drugu sesiju i želio je da se nastavi izdavanje informacija o Koncilu. Budući da franjevci više nisu mogli nastaviti s uređivanjem i izdavanjem biltena, nadbiskup Šeper našao je pouzdanika u žumberačkom župniku Vladimiru Pavliniću. On se već kao bogoslov pokazao vrlo pismenim, također s likovnim darom. Stoga je Pavlinić izabran da pokrene novine, a on je pozvao u pomoć susjednoga grkokatoličkog župnika Živka Kustića. Svećenici, među kojima je bio i samoborski župnik Franjo Kuharić, na svojim susretima služili su se Kustićevim i Pavlinićevim prijevodima tekstova za svećenike. Oni su bili pozvani izdavati novine.

Gdje se sve to događalo?

Prvo „uredništvo“ bilo je u svećeničkom prenoćištu. Radilo se o iznimno skromnu prostoru, jer se u sobi nalazilo nekoliko kreveta i umivaonik. Na taj umivaonik stavili su dasku te položili na tu dasku pisaći stroj. Tako je počelo. Kad je umro generalni vikar i kanonik Stjepan Bakšić, koji je živio u kuriji Kaptol 8, dio njegovih prostorija dan je na raspolaganje uredništvu. Uz redakciju u prizemlju bila su smještena neka poduzeća, a u dijelu kurije bio je stan jedne obitelji. Poslije su poduzeća otišla, kao i obitelj, pa se s vremenom redakcija širila. I eto, i danas smo na istoj adresi.

Kako se dalje razvijalo uredništvo?

Ona je na početku ovisila o Pavliniću i Kustiću, a pomagao im je Luka Perinić. On je bio novinar, grafičar, urednik i publicist te je dao vrlo vrijedna znanja o pripremi izdanja za tisak. Prvi novac za tiskanje dao je ekonom Zagrebačke nadbiskupije. Pavlinić je u to doba tražio tiskaru koja bi tiskala prvi broj, ali tiskare koje su vodili hrvatski komunisti nisu se usudile prihvatiti tiskanje crkvenoga lista. Tada je otišao u Informator, koji je tiskao hrvatsko izdanje Borbe. Radilo se o unitarnim, jugokomunističkim novinama, s glavnom redakcijom u Beogradu. I Informator je prihvatio posao te je potkraj rujna 1963. otisnut prvi broj Glasa Koncila – u komunističkom pogonu! Prva izdanja bila su u formatu današnjeg lista 24 sata. Premda nije bilo zakonske cenzure, dežurni dušebrižnici ipak nisu dopustili da otisnuti prvi broj ide u distribuciju.

Je li izdanje objavljeno?

Jest. Trebalo je izaći 29. rujna 1963, ali je u distribuciju broj krenuo 3. listopada 1963. jer su komunisti na višim razinama odvagivali da li da puste izdanje ili ne. U međuvremenu urednici su se molili Sv. Maloj Tereziji, čiji je spomendan 1. listopada, a kako su molitve uslišane, ona je postala zaštitnica Glasa Koncila.

Kako se redakcija snalazila u poslu?

Svi članovi uredništva bili su svećenici i bez novinarske škole, ali imali su sposobnost izražavanja i odlično poznavanje hrvatskog jezika. No za dalji razvitak bila je prijeko potrebna i važna pomoć Smiljane Rendić. Ona je bila vrhunska novinarka, koja se povezala s urednicima te ih učila novinarskim vrstama i samu zanatu. I sama se javljala s pripovijestima pod pseudonimom Berith, što na hebrejskom znači Savez. Pod rubrikom Mi, ovdje izdala je tri knjige pisama: Pisma Ignaciji, Crni šator i Mi, ovdje. Te pripovijesti progovarale su o životu svakodnevice, o razgovorima između ljudi. U tim pričama davano je kršćansko viđenje svakodnevnoga života ljudi naše zemlje.

Od božićnoga broja Glas Koncila prešao je na standardni novinski format, što je ponovno zabrinulo komuniste. No kad su pročitali da izlaženje Glasa Koncila podupiru potpisima svi biskupi tadašnje Jugoslavije, nisu ga zaustavili. Shvatili su u Centralnom komitetu da se eventualnom zabranom ne bi išlo u sukob tek sa šačicom svećenika u Zagrebu, nego s čitavim episkopatom Jugoslavije pa su odustali od te nakane.

Zašto su se komunisti bojali?

Povijesni razvoj išao nam je na ruku. Država je otvorila granice da bi radnici otišli na tzv. privremeni rad u inozemstvo, posljednji svećenici izlazili su s izdržavanja kazni, Jugoslavija se željela vratiti u civilizirani krug država i ponovno uspostaviti diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. U takvim okolnostima Glas Koncila našao je prostor za opstanak i djelovanje.

Ipak, strogo se pazilo da se ne odudara od crkvenih odnosno vjerskih tema. Svaki članak bez vjerskih termina mogao je biti proglašen izlaskom iz crkvenih okvira, a list je mogao biti zaplijenjen. Zato su ondašnji urednici primjenljivali metodu svete vodice, tj. da svaki članak ima barem neku vjersku, pobožnu riječ ili citat iz Biblije.

Glas Koncila prepoznao je svoj prostor djelovanja između ateizirajuće krute stvarnosti i Ustava koji je proklamirao vjersku slobodu i druga ljudska prava. Pozivajući se na ustavne odredbe Glas Koncila mogao je upozoravati na otvorena kršenja vjerske slobode, ravnopravnosti građana vjernika i slično.

Glas Koncila bio je izvrsno primljen u javnosti pa je 1968. i 1969. postizao nakladu od 180 tisuća primjeraka redovnih brojeva, a za blagdane naklada je dosezala i do 245 tisuća primjeraka.

Ipak, neki su primjerci zaplijenjeni?

Jesu. Prvi je slučaj bio 1970, kad je iz vatikanskih novina L’Osservatore Romano preveden tekst u povodu desete godišnjice smrti kardinala Stepinca. Bila je to za komuniste odveć smiona gesta i došla je zabrana. No nisu zabranjene cijele novine, već samo taj tekst. Sjećam se da sam kao tadašnji sjemeništarac s kolegama morao trgati tu stranicu iz novina kako bi ostatak lista mogao ići u prodaju. Kao nagradu za taj posao dobili smo nogometne lopte.

Kad je Živko Kustić, glavni urednik od 1972, napisao tekst o vinkovačkom mučeniku, Sv. Polionu iz 3. stoljeća, te naglasio njegove riječi na sudu da kršćani priznaju državne zakone samo ako su pravedni, list je zaplijenjen, a njega je zapalo suđenje. Na suđenju je Kustić najprije oslobođen, a onda ga je Vrhovni sud osudio na pola godine zatvora, uvjetno na dvije godine, i na godinu dana zabrane javnog istupanja.

Još su bile dvije zapljene, jedna je bila zbog „narušavanja prijateljskih odnosa“ Jugoslavije s Čehoslovačkom, a druga s Rumunjskom. Pravi razlog bili su tekstovi o situaciji u Jugoslaviji, no zapljena je obrazložena pisanjem o položaju katolika u tim zemljama.

Nakon tih zapljena komunisti su zauzeli više pragmatičan stav te su odlučili da novih zapljena, zbog međunarodnog imidža države, ipak neće biti, a na „nepoćudne“ tekstove reagiralo se iz državnih medija. No u redakciji se to nije znalo. Komunisti su također počeli mahati Glasom Koncila kao dokazom da u Jugoslaviji vlada vjerska sloboda, pa su urednici shvatili da u takvim okolnostima moraju prostor slobode osvajati. Kad bi se završio jedan broj, uredništvo nije bilo sigurno da će moći pripremati sljedeći. Tek kad bi se pojavio napad u državnim novima, znalo se da se može krenuti u pripremu sljedećega broja. Redakciju su u komunizmu činili samo svećenici, jer laici nisu mogli biti sigurni hoće li moći naći ikakav posao ako list bude zabranjen.

Danas ste glavni urednik Glasa Koncila. Kako ste se odlučili za novinarstvo?

Osobno sam se vidio uvijek kao seoski župnik. Ali to se nikad nije dogodilo. Na trećoj godini studija napisao sam članak o bogoslovskom časopisu Spektrum za Glas Koncila. Urednici su taj tekst zapazili, a profesor pastorala i direktor Glasa Koncila Josip Ladika na petoj godini pitao me da li bih se okušao u novinarstvu. Prihvatio sam izazov znajući da mi ostaje i opcija da budem seoski župnik. Surađivao sam s Glasom Koncila kao student, osobito u đakonskoj godini 1979/80. De facto sam već radio u novinama. Ipak, pravo zaposlenje ostvario sam u rujnu 1980, nakon što sam bio zaređen za svećenika. Tada su moji kolege u redakciji tražili od nadbiskupa Kuharića da ostanem u redakciji. Tako sam i ostao. Zavolio sam taj posao, volim ga i danas. Doista je opsesija biti novinar. Zna biti teško i naporno, ali i zanimljivo i lijepo.

Urednik sam postao 1990. Nakon demokratskih promjena nastalo je Ministarstvo za iseljenike, u kojem je bilo radno mjesto za održavanje veza s hrvatskim katoličkim misijama. Živko Kustić, koji je izvrsno poznavao hrvatsko iseljeništvo, odlučio je angažirati se na tom polju. Kako sam u to vrijeme bio zamjenik glavnog urednika, s njegovim odlaskom postao sam vršitelj dužnosti glavnog urednika. Tako je bilo sve do lipnja 1997, kad sam postao glavnim urednikom i formalno.

Na neki način postali ste osoba koja utjelovljuje katolički svjetonazor, što je rezultiralo time da vas često hvale i napadaju. Kako se nosite s time?

Osobno sam davno shvatio da Crkva mora doživljavati protivljenja i da ono što se pripisuje meni moram naprosto prihvatiti kao manipulaciju. Stekao sam imunitet na podmetanja, konstrukcije, krivotvorine, izvlačenja iz konteksta te me ne boli kad me tako u medijima ocrnjuju. Doživio sam i da sam morao ići na sud, i to na tužbu novinara koji me javno etiketirao i vrijeđao. Osuditi neku gestu ili stav, to mogu i smatram da je to moja dužnost i pravo. Nikada ne sudim čovjeka. Polazim od toga da nisam ja važan, već ideja koju zastupam. Ali lupa se po nekim mojim tekstovima i stajalištima upravo jer je to glas Crkve. Tek je jedan dnevni list objavljivao moje demantije, a drugi su se naprosto oglušivali.

Danas je Glas Koncila među rijetkim medijima koji njeguju kritičko razmišljanje. Kako se snalazite u takvoj današnjoj okolini, gdje tabloidi i senzacije dominiraju? Je li takva medijska scena na neki način prednost za novine poput Glasa Koncila?

Nije prednost. Volio bih da je medijsko stanje u Hrvatskoj mnogo bolje. Danas Glas Koncila ima u medijskoj javnosti epitet koji ne odgovara stvarnosti i koji ga diskreditira. To je kriva slika medija koji propituje. Prilikom jubileja koji smo nedavno proslavili, predstavili smo u posebnom prilogu sedamnaest različitih lica Glasa Koncila, a u javnosti se Glasu Koncila daje samo politička dimenzija.

S obzirom na tjeskobnu situaciju na medijskoj sceni, na kojoj se događa pranje mozga, sugeriranje i nametanje stajališta, Glas Koncila danas smišljeno čuva dignitet novinarske profesije. Nadam se da će uskoro morati na medijskoj sceni doći do triježnjenja.