Strateška šahovska igra

Nije se činilo vjerojatnim da će nakon Drugog svjetskog rata bilo koja od zapadnih zemalja prihvaćati i pronaći se u logici agresora na druge nacije ili polaziti od političkih i vojnih učinaka uzurpacije i genocida. Također neočekivan bio je i međunarodni dilentatizam koji je donio povijesno i geopolitički jedva smisleno, a vojno, politički i geostrateški destabilizirajuće rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Neku sigurnost ipak je pružalo političko uvažavanje neponištivosti životne ovisnosti BiH i susjednih zemalja: kako bi se postigla politička stabilnost koja BiH omogućuje da postoji kao država, računalo se s „uspostavljanjem posebnih paralelnih odnosa“ svakog entiteta sa „susjednim državama“ (Daytonski sporazum, Aneks 4 - Ustav BiH, Čl. III). U međuvremenu, političke su se projekcije pojedinih velikih zemalja ili mijenjale, ili nadogradile, a ishodište problema pojavilo se u tome što se to čini bez sudjelovanja svih suverenih političkih subjekata kojih se ovi planovi presudno tiču.˝

Milošević, Izetbegović i Tuđman na potpisivanju Daytonskog ugovora – izvora svih problema današnje BiH

Nakon političke i moralne disonance velikih zemalja koja je pratila rat u Jugoslaviji pokrenut srbijanskom agresijom, politika koja se je izravno, a bez osobitog respekta za hrvatske žrtve i hrvatsku oslobodilačku borbu u taj rat miješala te kasnije instrumentalizirala rad haškog suda za bivšu Jugoslaviju, poglavito njegovo tužiteljstvo, britanska je neoimperijalistička politika Britanska politika, zapravo prvi put u povijesti bez ikakvog moralnog zaklona, postojano stoji na strani koja zaštićuje politički ugled i vojne „domete“ nacistoidne državne politike jedne zemlje koja teško da joj može biti ozbiljan saveznik. Britanska političko-medijska priča o zbivanjima uvjetovanima višednevnom osloboditeljskom hrvatskom vojnom operacijom Oluja, s visokim diplomatskim konotacijama i teškim političkim implikacijama za hrvatsku državu u odnosu na izostanak bilo čega i približno sličnog prema srbijanskoj državi u vezi s njenom tromjesečnom vojnom opsadom i razaranjem, masovnim žrtvama među stanovništvom, okupacijom grada i pokoljem zarobljenika nakon Bitke za Vukovar, Hrvatskoj su bili najjasniji i nedvosmislen pokazatelj posve neprijateljske optike.

Sigurno je da ta politika ovako postupa bez znanja britanskih naroda kojima su „jugoslavenske“ teme uglavnom strane i nejasne, ali je zato britansko medijsko prezentiranje Hrvatske osmišljeno kao izrazito nepovoljno, temeljeno na „ekstremnom“ nacionalizmu, dakle šovinizmu koji se redovito nevješto „dokazuje“ neprimjerenim povicima na stadionskim događanjima. „Neobično“ je kako često osmišljavanje kampanja protiv rasizma u britanskom sportu nije razlog za političku zabrinutost i kako rasizam francuskih i talijanskih navijačkih skupina nije internacionalni problem i neperiva ljaga na nacionalnim imidžima. S obzirom na prirodu i posljedice agresije na Hrvatsku, s obzirom na nepravednost svjetske politike prema napadnutim nacijama, na maliciozno neodustajanje od jugokomunističke i srbijanske interpretacije (hrvatske) povijesti Drugog svjetskog rata, s obzirom na spriječavanje Hrvatske da ostvari svoja međunarodna politička, gospodarska i moralna prava (ili, pak, s obzirom na životnu ugroženost hrvatskih navijača u Srbiji), nekontrolirani povici iz dubokih i nataloženih nacionalnih frustracija na hrvatskim stadionima ne mogu sablažnjavati (ako se ne radi o pukoj političkoj glumi), nego bi trebalo čuditi što su razmjerno rijetki i što nisu široko prihvaćeni. Ali to je već vrlina, a na nju, zahvaljujući politikama poput britanske, hrvatski narod nikad nije imao pravo. Kao ni na sasvim ljudsku empatiju i političku prihvaćenost male nacije od svih sudionika u međunarodnim odnosima.

Zato će se i ulazak Hrvatske u EU – kada već nije mogao biti dugoročno otegnut zahtjevima ili pritiscima, spriječen destabiliziranjem zemlje tempiranim i na više strana usklađenim izazivanjem kriznih situacija ili se, pak, Hrvate nije uspjelo od njega odgovoriti – moći pragmatično iskoristiti za sasvim određene svrhe: Hrvatska treba biti neutralizirana. I tu nas, kao naciju suverenističke i republikanske političke tradicije, ne mogu nimalo dirnuti posjeti na najvišoj državnoj razini ili primanje u odajama jednog monarha kao što to impresionira hrvatske socijalističke prinčeve u crvenim kravatama.

Britanska vanjska politika na prostoru „zapadnog“ Balkana nastavlja kontinuitet sa svojom imperijalističkom političkom i pomorskom strategijom prema jugoistočnoj Europi i istočnom Jadranu. I nikako da taj svoj imperijalizam prilagodi, suočena s povijesnom i političkom stvarnošću postojanja malih europskih naroda, već i dalje nastoji na kontroliranju europskih strateških silnica i europskih mora za uvijek izdvojene, vlastite interese. Kada se radi o hrvatskom nacionalnom i etničkom teritoriju, Hrvatska i Hrvati za njih su tu sporedni suvlasnik zemlje, ne suvereni narod. A zašto bi oni to i bili kada, što se njih tiče, na pritiske na Hrvatsku da se ne ponaša kao država (kada je već, eto, kao takva međunarodno priznata), da ne definira i ne štiti nacionalne interese, hrvatski političari, zavisno od stranačkog zaleđa, odgovaraju političkom rezonancijom ili djelatnim priklanjanjem? Britanija zadnjih godina intenzivno radi na strateškom savezništvu s Turskom. Upravo iza političkih i ekonomskih prijepora oko kandidature Turske za ulazak u EU stoje suprotstavljeni strateški interesi dviju velikih europskih zemalja. Hrvatski interes, koji podrazumijeva vitalnu i geostratešku vezu s BiH, srodan je interesu Europske Unije – i u pitanju države BiH kao i pri nastojanju da Europska Unija uspješno funkcionira kao politički, gospodarski i strateški uravnotežena zajednica europskih država i nacija. Nipošto ne kao političko ostvarenje ideološkog i nenacionalnog projekta, nekakve i nečije već gotove vizije, kako to sebi zamišlja i uvjetovanim političko-psihološkim refleksima na ovo brzo reagira ljevica u Hrvatskoj. Hrvatskom predsjedniku to je nedavno pokušao objasniti i mudri irski predsjednik.

Jedno vrijeme strateški apstinenti na jugoistoku Europe, SAD nedavno su ponovno osvijestile da u američkom odnosu s državama (i s poviješću) nacija Europe, ulazak u NATO ne može pružiti univerzalno rješenje sustava europskih jednadžbi. Uz podršku europskoj pripadnosti jednih i potencijalnoj europskoj perspektivi drugih nacija jugoistočne Europe, američki projekt multikulturalnog bosanskog (bez hercegovačkog) građanskog društva razbio se o zidine povijesnih identiteta, kulturnih i političkih svijesti i nacionalnih koncepcija triju naroda. Da je američki političko-strateški um još uvijek nerazvijen za povijesne zbiljnosti, pokazuje priklanjanje na tlu Europe imperijalističkom mentalitetu kolonizatora, pokušaj uklanjanja povijesno i politički neminovnih „daytonskih“ strateških partnera iz blizine države BiH, nepojmljivo uvođenje povijesnog okupatora na njen teritorij kao i pogrešno rezoniranje kojim je izvršen odabir jednog političkog subjekta kao izmišljenog nositelja državnosti BiH.

Kako se BiH može razviti do normalne države kada se druga dva konstitutivna naroda uporno naziva agresorskim, a njihove institucije neprijateljskim? Čija je domovina BiH? Zbog takve političke situacije u BiH, unatoč privatnih ratnih prijateljstava, za vojni savez iz 90-ih godina između Hrvatske i BiH kao i za hrvatsko-bošnjačko savezništvo već dugo nema realnih uvjeta, da bi se zadnjim reakcijama na prvostupanjske presude Hrvatima iz BiH odnos vrha bošnjačke politike prema Hrvatima u BiH, ali i prema Republici Hrvatskoj očitovao kao neprijateljski. Već ranije na ovo je ukazivao odnos i prema HVO-u – obrambenim snagama hrvatskog naroda u BiH, ali i dijelu jedinstvenoga vojno-obrambenog (hrvatsko-bosanskog) sustava iz Domovinskog rata. Vjerojatno računajući na postojanost političkog zaleđa haških presuda, bošnjački predstavnici brzo su se osokolili u korištenju ovih presuda kao političkog oružja protiv Hrvata u BiH. Međutim, u legitimnoj političkoj borbi Hrvata u BiH za rješenje svoga položaja u vlastitoj domovini ne može biti unaprijed zabranjenih prijedloga.

Bošnjačka politika se ne vodi na korist BiH, nego na račun druga dva naroda: ona želi određivati pitanja i ograničiti odgovore. Ona čeka pogrešan potez – Srba, a još više Hrvata. Ako se na trenutak oslobodimo povijesno-političke fiksacije na Republiku Srpsku i pogledamo sadašnjost, vidimo da upravo bošnjačka unitaristička politika najrevnije radi na razgrađivanju države triju naroda: vrši političku majorizaciju i institucionalnu represiju, guši političku volju (posebice hrvatskog) naroda, provodi kulturnu islamizaciju društva, bošnjačkoj nacionalnoj svijesti koja se pojavila krajem 20. stoljeća izmišlja srednjovjekovne, pa i ilirske korijene pokušavajući uspostaviti povijesno apsurdan kontinutitet te umjesto da se kršćanskoj (katoličko-pravoslavnoj) kulturi i europskom povijesnom sjećanju pridruži islamskom baštinom i suvremenim identitetom, ona im radije nudi osmanlijsku osvajačku političku baštinu kao povijesnu vrijednost. Za žaliti je da ovakva politika nema politički jaku bošnjačku demokratski razvijenu i europejsku alternativu, nego se, uz pokušaj navlačenja maske povijesno i sociološki apstrahirajućeg, time ne-europskog, multikulturalizma, svojom političko-religijskom rigidnošću nakalemila na jugounitaristički mentalni sklop i njegovu metodiku. Sve ovo predstavlja dvostruko protunarodnu, protudemokratsku i najozbiljniju prijetnju za budućnost BiH.

Nevjerojatno očuvanje djela zločinačke politike – dislociranog ostatka velikosrpske grabežljivosti – i davanje gotovo državno-pravnog značaja Republici Srpskoj bez strogog imperativa povratka protjeranog nesrpskog stanovništva; uskraćivanje najmalobrojnijem, ali vitalno i politički presudnom hrvatskom narodu prava na obranu i političko, a zamalo i elementarno životno postojanje; znatni oprez i podilaženje bošnjačkoj politici koja politički i pravosudno profitira od svjetske osjetljivosti u odnosu prema muslimanskom svijetu; kao i vlastite unutarnje suprotnosti, nedoraslosti, nesređenosti i mane učinili su i čine Bosnu i Hercegovinu zemlju politički apsurdnom, a uplitanjem velikih država na potpuno različitim stranama strateški nestabilnom, rastrganom i životno neodrživom.

Karakter nacionalnih političkih ciljeva – koji je varirao i varira od uzurpacije, represije i hegemonije do opravdanih teritorijalnih, političkih i kulturnih zahtjeva – kao i ustrajanje na njihovoj maksimalizaciji razotkriva prirodu političkih subjekata u BiH i indikator je njihovih namjera. Uz teško gospodarsko i socijalno stanje u politički nefunkcionalnoj državi, životna nužda i politička bezizlaznost učvršćivat će u BiH savezništva čija povijesna i geopolitička neprirodnost može još jednom tako ispreplesti odnose u toj državi da se vitalni interesi tri konstitutivna naroda, strateški interesi susjednih zemalja, a onda i onih izravno uključenih i onih posredno zainteresiranih neće više moći jasno razabirati, što može voditi samo prema ulančanim zbivanjima i nasumičnim potezima izvan svake kontrole.

Zbog odluka egzistencijalnih i političkih koje će morati donositi pod nelegitimnim pritiskom i licemjernim uplivom stranca narodi BiH i svaki njezin građanin nose posebno težak teret i složenu odgovornost svoje državne, nacionalne i osobne nezavisnosti i samoodređenja.

Političku i moralnu odgovornost, pak snose mnogi. Što se tiče strane RH, razni post-daytonski politički manevri i izvrtanje političkoga smisla Čl. V. Ustava BiH na štetu političkih interesa Hrvata u BiH – oktroiranjem nominalnog Hrvata koji ne predstavlja političku volju hrvatskog naroda – nisu bili dovoljni da tijekom listopadskih pregovora u Bruxellesu neki zastupnici iz hrvatskih stranaka u Europarlamentu nadrastu svoju ideologiju i potpišu Poziv Europskoj komisiji o nužnosti poštivanja načela federalizma i predstavljenosti političke volje Hrvata u svim političkim tijelima BiH...