Smijeh i suze na Divljem zapadu

Zanimljiv podatak da se početak kinodistribucije filma Kauboji scenarista i redatelja Tomislava Mršića zamalo poklopio s petom obljetnicom i tristotom izvedbom istoimenog uspjeloga kazališnoga izvornika Saše Anočića tek je otponac razmatranja odnosa toga ostvarenja s raskošnim kontekstom koji ne zastaje samo na prilagodbi kazališnoga predloška, već se razgranava u nizu odvojaka. Tomislav Mršić i producentica Suzana Pandek s punim su poštovanjem prišli adaptiranju Kauboja, jasno odredivši značaj predstave, ali ujedno ne zazirući od njezina samosvojnoga rekonstruiranja u filmskom ruhu. Tako je prijeloman dio glumačkoga postava doslovno prenesen u film, a svojevrsna je posveta statusu i sudjelovanje u filmskoj građi i sama autora izvornika u ulozi kazališnoga redatelja unajmljena da napravi predstavu u postavu koje su redom osobe bez glumačkoga iskustva.

Izvrsna glumačka postava Kauboja

Neupitno je da su obrasci kazališne i filmske režije podosta različiti, odnosno odlikuju se posve samosvojnim umjetničkim jezicima pa je jasno da Tomislav Mršić ne može i ne nastoji oblikovati Kauboje temeljene na pukoj interpretaciji. U odnosu kazališne predstave i filmske adaptacije poslužio se, kao što je već navedeno, rekonstruktivnim modelom. Osvrćući se na izvornik Mršić je u dugometražnome igranofilmskom prvijencu pristupio razmjernom kraćenju predloška te ublažavanju naglašenih humornih tonova, posve autorski izabirući ugođaj i raspoloženje kao i prilagodbu temeljnih likova i karakterizacije. Njegovo je transponiranje kazališnoga jezika u filmski izrazito uspješno. Svijest o razlikama percepcije kazališnoga i filmskoga gledatelja uvjetovala je i scenaristički temelj Kauboja, ali i redateljsku nadgradnju. Filmsko je odstupanje razvidno upravo zbog razvedenijega odnosa prema dramaturškoj okosnici, odnosa u kojem se interijernost kazališne scene uslojava s nizom interijera ili pak eksterijera.

No ne treba zaboraviti ni činjenicu da je u Kaubojima posrijedi filmsko restrukturiranje dvostrukoga kazališnoga predznaka. Jer, mijenjajući narativni medij Mršić oblikuje film o stvaranju kazališne predstave usuglašavajući se s dugotrajnom tradicijom sedme umjetnosti te svoju prethodnicu nalazi i u domaćemu filmskom okrilju. Nipošto neću zanemariti iznimno ostvarenje Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1974) ove godine preminula Krste Papića. Prisjetimo li se da je Papić također posegnuo za dramskim izvornikom podjednako glasovitoga Ive Brešana i stvaranjem i izvedbom amaterske kazališne predstave, posve su jasne poveznice uradaka vremenski odijeljenih gotovo četiri desetljeća. Pritom, dok su se Brešan i Papić osvrnuli prema jednom od prijelomnih ostvarenja Williama Shakespearea naglašavajući suprotnost kulturnog i primitivnog, Anočić i Mršić gradiraju kulturni predznak propuštajući ga kroz značaj vesterna, jednoga od temeljnih filmskih žanrova.

Nedvojbenu činjenicu da u domaćem okrilju postoji manji niz naslova koji se mogu svrstati pod odrednicu odrazi vesterna u hrvatskome filmu, Kauboji usprkos eksplicitnom osloncu o vestern tu odrednicu tek djelomice potvrđuju. Ustanovimo li pritom da su ostvarenja u nizu od Lisica (1969) Krste Papića pa sve do Puta lubenica (2007) Branka Schmidta kontekst i temelje vesterna slojevito rekonstruirali u filmsku građu, uz nužno zanemarivanje nekih ikonografskih označnica, Kauboji prema Tomislavu Mršiću postaju nešto poput pseudovesterna. Jer, nakon održane audicije, redatelj ustanovi da je svim mogućim glumcima vestern blizak pa se tijekom scene održi zamalo predavanje o temeljnim postavkama žanra te navodi manji niz znamenitih ostvarenja koja često postaju i prijelomnima u genološkim razmatranjima, a spominje se i glumačka legenda John Wayne. Podjednako, s obzirom da su posrijedi pripreme i izvedba kazališne predstave, u završnici se naglašava i žanrovska ikonografija koja postaje predmetom slojevitijega tumačenja interpretacije vesterna. I možemo naznačiti da osim temeljnih motiva poput dvoboja, revolvera, saloona ili pak šešira široka oboda, u junakovu liku uočavamo i žanrovsku nadgradnju u obliku ponča i napola dogorjele cigare kao ikoničkih znakova protagonista što ih je u špageti-vestern trilogiji Sergia Leonea Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš i zao (1966) tumačio Clint Eastwood.

Nema dakle dvojbe da su za kontekstualni odnos Kauboja prema žanru prijelomni klasici, ali i modernistički vestern. No podjednako je bitan i često podcijenjen smjer vestern-mjuzikla. Taj se žanrovski odvojak pojavio već u ranom dobu zvučnoga filma potkraj 1920-ih te prevladavao gotovo cijelo sljedeće desetljeće sve do prijelomne 1939, kada je John Ford snimio Poštansku kočiju i naznačio početak klasičnoga u žanru. Za Mršićev film, a podjednako i za Anočićevu kazališnu predstavu, ipak je nužan osvrt prema ostvarenju glasovitoga Freda Zinnemanna Oklahoma! (1955), također nastalu prema kazališnom izvorniku, brodvejskom mjuziklu nastalu ranih 1940-ih. I taj se film odlikuje barem djelomično artificijelnim odnosom prema žanru, što je za genologe bilo dovoljno da mu niječu važnost te jedinim Zinnemannovim doprinosom vesternu označe glasoviti Točno u podne (1952).

Prepoznatljiva ikonografija vesterna na plakatu filma

U arhetipskom čitanju žanra i njegovih likova Kauboji percipiraju i višeslojan odnos prema njihovu egzistencijalnome zaleđu. Dvostrukost je karaktera i likova koje tumače jasna. Introvertirani pojedinac postaje šutljivim junakom, a marginalizirani Rom šerifom. No najkompleksniji je pristup liku poštanskoga djelatnika represivno odanu majci te liku koji se otkriva sklonim istome spolu. Prvi se od navedenih isprva pokušava nametnuti kao surogat redatelju, a tijekom njegove bolesti postaje mu i zamjenom, čime uspostavlja oprečni položaj u odnosu s majkom. U žanrovskom iščitavanju upravo homoerotični pojedinac uklapa se u tvrdnju o latentnom homoseksualizmu u vesternima redatelja poput Anthonyja Manna, Howarda Hawksa i Sama Peckinpaha, motiv koji je eksplicitni iskaz dosegnuo u neovesternu Anga Leeja Planina Brokeback (2005). Ipak, zamalo svi središnji likovi na kraju uspiju u svojim nakanama i odbacuju gubitništvo, čime se uradak Tomislava Mršića približava iznimnome britanskome ostvarenju Petera Cattanea Skidaj se do kraja (1997). Dakako, u tome filmu protagonisti ne nastoje postati kazališnim glumcima već jednokratnim striperima, a zanimljivo je da je istoimena kazališna predstava tu nastala nakon filma.

Nije upitno da filmska prilagodba Kauboja doseže kvalitetu izvornika. Ponešto mijenjajući ugođajni predznak filma, Tomislav Mršić oblikovao je filmsku cjelinu izrazite dojmljivosti, percipirajući i širok raspon raspoloženja, od komičnih do tragičnih. Ipak, nije postigao cjelovito ostvarenje. Kao da je Mršiću nedostajalo hrabrosti za snažniji stvaralački zamah, izravnu elaboraciju nekih tek naznačenih motiva, slojevitiju karakterizaciju većine likova, koji ostaju tek ovlašno ocrtani. Ipak usprkos navedenom Kauboji ni u jednom segmentu nisu loše ostvarenje. Dapače, katkada je film i vrlo dobar ili pak izvrstan, recimo u segmentu izvedbe čitavoga glumačkoga postava, u kojem je čak i nepravedno izdvojiti pojedince upravo zbog činjenice da se u cjelini odlikuju iznimnim ostvarenjima i promišljenom uspostavom razlika filmske i kazališne glume. Tomislav Mršić promišljen je u redateljskim postupcima, pritom zazire od ekstravagantnih oblika filmskoga zapisa ili pak od karikirana prenaglašena humora pa je njegova nenametljiva narativnost zasigurno dobitak hrvatskoga filma. Scenografska su i kostimografska rješenja naglasila derutnost okoline i rubni egzistencijalni položaj likova, a oslikani su snimateljskim radom Predraga Dubravčića prigušena kolorita te primjerenim montažerskim ritmom.

Glazbena sastavnica Kauboja proteže se od uporabe slavnih anglo-američkih pjesama, preko iznimnih izvedbi inkorporiranih u građu cjeline sve do originalne glazbe Damira Martinovića i Ivanke Mazurkijević. Istinski je to raskošan soundtrack koji će zacijelo privući i kao glazbeni digitalni zapis, a nepobitno je da pritom transcendira vrijeme i prostor ovoga uspješnoga filmskoga ostvarenja. Nakon nagrade publike na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli zacijelo će ostvariti očekivanja o visokoj posjećenosti u hrvatskim kinima, čime se osnažuje i domaća kinematografija.