Slavistika bez vizije

Da bismo odgovorili na pitanje kakva je sudbina slavistike u stoljeću kojim kročimo, moramo se vratiti na početke povijesti ove filološke discipline, koja je od početka obilježena specifičnom spregom znanosti i politike. Danas ne bi trebala biti odveć prijeporna tvrdnja da je u institucionalnome smislu slavistika čedo politike, i to one habsburške potkraj 18. stoljeća. U pionirskom razdoblju slavistike, koje traje do druge polovice 19. stoljeća najveći je interes posvećivan pronalaženju i objavljivanju velikih spomenika slavenske pismenosti. Mnogi slavenski jezici tada dobivaju svoje prve gramatike i rječnike, a posebice se razvija paleoslavistika. Dva najznačajnija autora toga vremena svakako su Čeh Josef Dobrovský i Slovenac Jernej Kopitar. Od sredine 19. stoljeća sve je više stručnjaka za slavenske filologije izvan slavenskoga svijeta, ali prije svega u austro-ugarskom kulturnom krugu. Najveći hrvatski slavist toga vremena, ali i općenito, bio je Varaždinac Vatroslav Jagić, filolog u čijem se radu jako dobro vidi ideal devetnaestostoljetne slavistike: erudicija, komparativno znanje utemeljeno na paleoslavistici i indoeuropeistici, ali i velik kulturno-politički angažman. Slavistika institucionalno jača otvaranjem studija slavenskih filologija (u Zagrebu od 1874.), a iz kojih se postupno izdvajaju studiji nacionalnih slavenskih filologija. U 20. stoljeću slavistika se sve više fokusira na dijalektološka istraživanja s velikim projektom Općega slavističkoga atlasa. Institucionalno jačanje slavistike na Zapadu dobiva nove impulse u vremenu Hladnoga rata. Zapadnoeuropske zemlje i Sjedinjene Američke Države ulažu velika financijska sredstva u jačanje središta za studije slavenskih jezika i književnosti. Posve je jasno da su razlozi ležali ne u ljubavi prema slavenskim jezicima, nego u političkim naporima da se i u vrijeme najvećih podjela između Istoka i Zapada pronađe način da Zapad ima dojam da kontrolira Istok. Paralelno se razvijaju zasebni studiji pojedinih slavenskih jezika, tako da i danas na Filozofskome fakultetu u Zagrebu možete studirati praktično sve slavenske jezike.

Hrvatski znanstvenici na Slavističkom kongresu u Minsku

Među hrvatskim knjigama na izložbi slavističkih izdanja brojna su izdanja Matice hrvatske

U posthladnoratovskoj eri prestaju politički interesi za institucionalnu potporu slavistici na Zapadu, što je vidljivo iz gašenja brojnih studija u Europi ili njihovim okrupnjivanjem u studijske smjerove poput famoznog BKS-a na njemačkome govornom području. Sve se pravda financijskim razlozima, tržišnom isplativošću i sada već svugdje prisutnom kompetitivnošću. Studiji slavenskih jezika i književnosti izgleda padaju na svim navedenim zahtjevima. Danas se nacionalne slavenske filologije grčevito drže za vlastito opstojanje čak i u matičnoj zemlji, hrvatski je primjer i više nego dobra ilustracija. I u takvoj konstelaciji odnosa moći glasovita slavenska uzajamnost ne funkcionira. U borbi da opstanu kao institucije nacionalne slavistike žrtvovat će postojanje inoslavistika na vlastitim sveučilištima. Već se sada potiho čuju glasovi (a uskoro će nažalost vrlo glasno) da Hrvatska mora prije svega brinuti za nacionalnu filologiju. To zvuči logično i racionalno, ali zbog povijesti slavistike (ovdje najkraće sažete) jasno je da studij nacionalne slavenske filologije ne smije odrezati svoju granu iz stabla na kojem je izniknula. Previše smo se puta uvjerili da nasilnim rezanjem temelja duhovnosti i uljudbe ne može nastati ništa trajno. Da, slavistika danas više nije ono što je bila u početcima, ona više nije ni posredno oruđe podijeljenoga svijeta, ali ona može u ovome globalnome vremenu biti posrednik među jezicima i kulturama. Koliko je sustav povezan, najbolje se vidi iz pozicije lektora, odnosno predavača hrvatskoga jezika na stranim slavistikama. S jedne strane, počnemo li ograničavati sredstva za istu takvu nastavu u Hrvatskoj, logično je da ćemo dobivati sve manju mogućnost za rad naših lektora u inozemstvu. S druge pak strane, prestanemo li voditi brigu o hrvatskim lektoratima u svijetu (jer imamo preča posla doma), onda dodatno slabimo svoju kulturno-političku poziciju u ionako ograničenim prostorima.

Jedna od institucija koja je zamišljena kao kohezivna snaga slavistike jesu i međunarodni slavistički kongresi, najveći svjetski skupovi slavista, koji se od 1958. redovito održavaju svake pete godine. Ova velika manifestacija dosad je održana u gotovo svim slavenskim zemljama, u nekima i više puta. Od svoga prvoga izdanja 1929. u Pragu glavni je cilj Kongresa bio okupljanje vodećih stručnjaka na području slavenskih jezika, književnosti i folklora. Za razliku od drugih međunarodnih kongresa bitna odlika Međunarodnoga slavističkoga kongresa jest delegatsko načelo po kojemu svaku zemlju predstavlja proporcionalan broj sudionika. Kvote određuje Međunarodni slavistički odbor, tijelo u kojemu se nalaze predstavnici svih slavenskih i mnogih neslavenskih zemalja s određenom slavističkom tradicijom. Nacionalni slavistički odbor na osnovi tih kvota određuje raspodjelu referatskih mjesta, nastojeći što bolje predstaviti nacionalnu slavističku i filološku struku. Ako postoji međunarodna manifestacija koja u rasponu od preko 80 godina okuplja stručnjake iz cijeloga svijeta, to bi trebalo značiti da je riječ o prije svega živim znanstvenim disciplinama. Mnogi ipak, uključujući i sudionike samoga Kongresa, imaju veliku sumnju u tu vitalnost. Prva dva Međunarodna slavistička kongresa održana su u vremenu prije Drugoga svjetskoga rata, vremenu prije hladnoratovske podjele u kojoj su sve slavenske zemlje bile komunistički uređene. Svi kongresi održani od 1958. godine (prvi poslijeratni Kongres, i to baš u Moskvi) pa do sloma komunizma održavani su iza Željezne zavjese (ovisno kako interpretiramo jugoslavensku poziciju s obzirom da je Kongres 1978. održan u Ljubljani i Zagrebu) i na određen se način mogu promatrati kao savršen balans struke i politike.

Petnaesti međunarodni slavistički kongres održan je od 20. do 27. kolovoza ove godine u Minsku, a na njemu je, kao što to čini od 1993. godine, sudjelovala i delegacija hrvatskih slavista s četiriju sveučilišta. Budući da je kriza humanističkih znanosti u 21. stoljeću prihvaćena kao svojevrsni topos, očekivano je bilo da će upravo ovaj Kongres otvoreno propitivati budućnost znanstvenoga proučavanja slavenskih jezika, književnosti, folklora i kulture u cjelini. O tim se pitanjima uistinu razgovaralo u glavnome bjeloruskome gradu, ali u međusobnim razgovorima sudionika, a ne javno ni organizirano. Postoje li određene vizije o slavistici 21. stoljeća? Uza sve isprike za iznimno slabo poznavanje rada dosadašnjih Kongresa, mogu odgovorno ustvrditi da XV. međunarodni slavistički kongres to nije niti imao na umu. Bjeloruski organizatori (koji su tek na ohridskome kongresu dobili političko zeleno svjetlo za domaćinstvo) očito su željeli takva pitanja prepustiti sljedećim organizatorima, a to su Srbija i Beograd, koji je već jedanput zbog ratnih, a drugi put zbog političkih sukoba ostao bez domaćinstva. Godina 2018. zasad je dosta daleko, mnogi već govore o tadašnjem kraju financijske krize i većem broju sudionika, ali to samo po sebi neće pomoći slavistici. Za početak jednostavno treba prihvatiti postojeće stanje: Vatroslavâ Jagićâ na početku 21. stoljeća zasigurno više nema. Međusobno slavensko razumijevanje više nalikuje na prizor iz Knjige Postanka o rušenju Kule babilonske. Velike komparativne teme ustupaju prostor manjim, specijaliziranim izlaganjima stručnjaka koji su slavisti samo po tome što se bave slavenskim jezikom, književnosti ili kulturom. No je li to nužno negativno?

Pogledajmo romanističku situaciju i potražimo analogiju. Nitko danas ozbiljno ne razmišlja o romanistici kao velikoj disciplini koja će povezivati sve stručnjake za romanske jezike i književnosti, ali studiji romanskih jezika i književnosti ne gase se, barem ne u Hrvatskoj. Iz godine u godinu sve je veće zanimanje za studij španjolskoga, portugalskoga, ali i rumunjskoga jezika. Nisu u pitanju samo sapunice, nego širina mogućnosti stručnoga rada i usavršavanja nakon studija. Ne ponude li studiji slavenskih jezika tu širinu svojim potencijalnim studentima, to će dovesti do njihova postupnoga gašenja. Prvi pak korak u povećanju atraktivnosti mora biti međusobna suradnja nacionalnih slavenskih filologija i to u dvama smjerovima: jačanjem svojih studija u drugim slavenskim zemljama, ali i pružanjem primjerene potpore inoslavistikama u matičnoj zemlji. Osvješćivanje pozicije nacionalne slavenske filologije u slavističkome svijetu jasnije je pozicionira među humanističkim znanostima (što naglašava i Otvoreno pismo Odsjeka za kroatistiku povodom na sreću poništenoga Pravilnika o znanstvenim zvanjima) i pokazuje njezinu specifičnost. Da se unatoč financijskoj krizi i dalje objavljuju brojna i kvalitetna kroatistička i slavistička izdanja, zorno je pokazala i hrvatska sekcija na izložbi slavističkih izdanja u Minsku, koja je brojem izdanja i njihovom raznolikosti bila usporediva jedino s ruskom sekcijom. Svakako treba istaknuti spremnost hrvatskih izdavača, posebice Matice hrvatske, da doniraju svoja izdanja nastala u proteklih pet godina, koja će ostati trajno pohranjena u bjeloruskoj nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Na kraju treba reći da potpora nije uvijek novac, ona je često i poziv na domaći skup s međunarodnim sudjelovanjem s ciljem uspostavljanja i jačanja suradnje. Poticaji dolaze „odozdo”: od 9. do 11. listopada u Zagrebu se održala Međunarodna studentska konferencija Jučer, danas, sutra – slavistika, ali i „odozgo”: Hrvatsko filološko društvo u rujnu sljedeće godine organizira u Vukovaru i Vinkovcima 6. hrvatski slavistički kongres, kada će se o gore postavljenim pitanjima moći i morati raspravljati i javno.