Sever i gusta stroga šuma

Književni tekst živi dok se mijenja pred našim očima. Svako mu vrijeme utiskuje nove žigove i pridaje nove smislove, različiti ga naraštaji na različite načine prilagođuju svojim čitateljskim potrebama i usklađuju sa svojim hermeneutičkim ciljevima i okvirima. Kada očvrsne, kada mu se ustali semantika, tekst iščezava ili postaje spomenik – u prvom ga slučaju svi zaborave, dok u drugom iz ruku ljubitelja književnosti seli u ruke povjesničara, arheologa ili antropologa. U teško predvidiv, katkad i enigmatičan, život teksta iznova sam se uvjerio čitajući knjižicu Ručnik zvijezda koja donosi izbor iz pjesništva Josipa Severa (1938-1989). Priređivač Cvjetko Milanja uvrstio je 67 tekstova. Njegov izbor obuhvaća zbirke Diktator (1969) i Anarhokor (1977), knjigu Svježa dama Damask trese (2004) u kojoj je Branko Maleš prikupio znatan dio pjesnikove ostavštine, dnevničke zapise te pjesmu Augustine, vi ste gusta istina!. 

Priredio C. Milanja, Izd. DHK, Zagreb, 2013.

Iako sam više puta i prilično pažljivo čitao taj nevelik – za našu kulturu prevažan – poetski opus, sada sam prvi put zastao kod pjesme naslova Europa. Ona počinje strofom:

Gledajte, tu je šuma.

Ona je gusta i stroga.

Grad je daleko.

Kolibe su u boji

strah je kratak i mrk.

Mnogi bi se današnji poklonik poezije složio sa mnom i povodom tih stihova kazao: da, to je ta Europa – teško pristupačna, teško shvatljiva, puna proturječja i dvosmislenih znakova. Nedvojbeno bi u tom suglasju oko Severovih stihova važnu ulogu imao aktualni ulazak naše zemlje u Europsku Uniju te živa, povremeno kakofonična, rasprava o toj temi. Čitajući dakle tridesetak godina stare stihove, prepoznao sam u njima oštroumnu sliku Starog Kontinenta, lucidan metaforički prikaz njegova zamršenog političkog i ekonomskog krajolika, naslutio paradokse njegove povijesti i suvremenosti. Ukratko: imaginirao sam nad pjesmom radikalno ju upotrebljavajući, upisujući u nju svoju trenutačnu ‘lektiru’ i pomišljajući kako je ingeniozna, proročka. Zapravo je riječ o klasičnoj situaciji – čitatelj u tekstu uvijek traži i nalazi odgovore na pitanja s kojima se sam suočava. To što strogo gledano u tekstu počesto nema tih pitanja ni odgovora nije toliko važno. Važno je da je on dovoljno otvoren i ambivalentan te dopušta njihovo upisivanje.

Poezija Josipa Severa bila je i ostala mjesto susreta poklonika različitih poetika i poetskih politika, boema i knjiških moljaca, štivo čuđenja kojemu se neprestano vraća i uživa u energiji njegova izgovaranja. Svojedobno je Veselko Tenžera primijetio: „Od velika mnoštva poštovalaca poezije Josipa Severa još nisam uspio čuti shvatljive razloge ushita. Držim, međutim, da to nije slabost njihova razbora nego snaga nekog apriornog prihvaćanja.“ Tu su zamjedbu ponavljali upravo tumači poezije hoteći naglasiti da Severovo pisanje višestruko nadilazi svaki pokušaj njegova interpretacijskog discipliniranja. U zadnjih četvrt stoljeća napisano je nekoliko ambicioznih rasprava o njegovu lirskom pismu. Spomenut ću samo one Dubravke Oraić Tolić, Cvjetka Milanje, Branimira Bošnjaka, Branka Maleša i Morane Zibar. No prostora za druga i drukčija čitanja, za traženje novih „shvatljivih razloga ushita“ ostalo je napretek.

Pojava Ručnika zvijezda prigoda je da se još jednom pokušaju promisliti korijeni, iskustvo i učinci pisanja Josipa Severa te da se uoči trag njegovih stihova u našemu pjesništvu. S dvije za života objavljene zbirke – Diktator i Anarhokor – on si je priskrbio zasebno mjesto u hrvatskom pjesničkom Panteonu. Njegova poezija nije inačica nekog od postojećih poetičkih modela, nego autohton (u sebi razumljiv i pojašnjiv) koncept, temeljnim iskustvom djelomice korespondentan tradiciji ruskog avangardnog pjesništva. U trenutku kada je razlogaško inzistiranje na pojmovnosti, racionalnosti i čvrstoj semantičkoj vezi svih dijelova pjesničkoga teksta dosegnulo vrhunac, zbirka Diktator s devizom „zvuk diktira smisao“ postavila je stvari naglavce bitno odredivši poetička gibanja idućih desetljeća. Umjesto kreacije ideje Sever je ponudio „drsku atrakciju teksta“, umjesto semantičke gradio je fonijsku koherenciju pjesme. Odvrativši pogled od zbilje, njezine svrhovitosti i njezinih simbola, ideoloških i drugih silnica koje upravljaju njome, on se usredotočio na gradnju zvučnih slika, fonetskih pjega kao mogućih čvorišta nepredvidog rada teksta. Milanja ističe da ta zbirka „jamačno implicira“ polemiku s filozofičnim razlogaškim pjesništvom te da se u njoj „mogu prepoznati i političke implikacije“ i „diktatura mašte“.

Već u Muzici vida, uvodnoj i po mnogo čemu programatskoj pjesmi zbirke Diktator događa se značajna promjena. Riječ je o promjeni ustaljenih načina percepcije. Sever je naime osjetilo vida, koje je u zapadnoj kulturi presudno odredilo načine na koje čovjek prima i poima svijet, podredio osjetilu sluha. Imperijalizmu oka subjekt pjesme pokušava doskočiti uprizorenjem pjesme kao totalnoga zvuka. Tekst počiva na tri sinestezijska izraza. To su naslovna sintagma muzika vida te stihovi muziče svjetlosni efekti i cvrkut u svakom novom oku. U sva tri slučaja akustičke i optičke senzacije nastoje oblikovati novu realnost. Nije slučajno da su označitelji za čujno na počecima tih izraza – ta im pozicija naime olakšava podčinjavanje izraza za vidljivo. Monopol oka dokida se razaranjem slikovlja. Sinestezijska sinteza čujnoga i vidljivoga početna je operacija Severova pjesničkog projekta „zvuk diktira smisao“. Poslije, u drugim pjesmama, pojavljuju se korespondentni izrazi, npr.: besmrtna ptico vječitog svitanja, vid koji šušti kao lišće, zvuci kolju izgubljena svjetla, krezub pogled, modri glas i sl.

Moglo bi se kazati da Severovu praksu pisanja obilježava eufonijska gesta kojom se zvukovno ugođuje tekst, a pritom se nerijetko razbija struktura označitelja i procesa označavanja. Ta se gesta temelji na postupcima anagramiranja, poetskim etimologijama i imitativnim suzvučjima. Anagramsko preslagivanje glasovnoga materijala konkretna je posljedica ideje o postojanju zvuka prije smisla i tajnovitog teksta koji viri ispod postojećeg, koji ga izigrava, osporava ili ovjerava. U Severovu pjesništvu mnoštvo je potpunih i nepotpunih anagrama (masa/ sama, danu/ nadu, gori/ rog, tigar/ to igra). Oni slučaju pridaju obilježja pravila – između anagramski povezanih leksema stvara se napetost koja i nadređene im stihove uvlači u igru prepoznavanja. Jakobsonovski rečeno: u anagramskim se operacijama gotovo izravno događa projektiranje načela ekvivalentnosti s osi selekcije na os kombinacije.

Poetska etimologija pridonosi zaumnom postupku semantičkog približavanja zvukovno srodnih jezičnih jedinica. Severovska poetska etimologija združuje etimološku figuru (sintaktičko povezivanje riječi iste osnove i podrijetla) i lažnu etimologiju (sintaktičko povezivanje riječi prividno iste osnove i podrijetla). Dominira lažna etimologija, jer upravo ona dopušta efektno sučeljavanje raznorodnih leksema i tekstualno sravnjivanje značenja koja im pripadaju. U Severovu je opusu moguće naći obilje primjera poetske etimologije. U poemi Anarhokor na pjesminoj su vertikali postovjećeni oblici imenice „mama“ i glagola „mamiti“:

U ovom gradu

Imam dvije mame

One me mame

One me kradu

U drugim pjesmama etimologija se među inim pojavljuje u izrazu „makadamska cesta od maka“ te u lirskim tvrdnjama „glas mi bude od nerava – neravan“, „razlika te gleda kao različak“, „vrijeme travanj udvostručilo [je] opasnu travu“. Pomoću poetske etimologije pjesnik spaja neočekivano i oprečno upozoravajući na krajnje mogućnosti zvuka. Ona je logičan postupak subjekta koji vjeruje u mogućnost diktiranja novog smisla.

Treći spomenuti element severovske eufonijske geste imitativna su suzvučja. Riječ je o tekstualnom iskorištavanju asonantnih i aliteracijskih silnica. Ponavljanje istih samoglasnika i suglasnika u pjesmi dobiva simboličko značenje, proizvodi učinak usporediv s učinkom onomatopejskih riječi. Pjesma nešto kazuje zato što je na to nukaju glasovne kombinacije njezinih riječi i stihova. U tekstu Klišej kiše naslovna se postavka tako realizira u igri konsonanata i sonanata (šumnih i nešumnih suglasnika) s jedne i vokala s druge strane:

s trga od sata

niz prašku i vlašku

išla je kiša

ko limena glazba [...]

U Severovoj pjesničkoj praksi sam proces označavanja počinje značiti. Od fonetske i morfološke do sintaktičke i razine diskurza on razlaže i preslaguje jezične jedinice. Te su operacije tehnički postupci pomoću kojih poništava zadanosti općeprihvaćenih idioma, zadanosti koje bi ga prisilile na pripadnost nekom tipu mišljenja ili doživljavanja svijeta te pomoću kojih otkriva arhajsku magiju hrvatskoga jezika. Odričući se „mehanizma starih riječi“, Sever se odrekao i prostora koji te stare riječi pretpostavljaju, o kojemu referiraju. Prostor njegova teksta slobodan je od svake konačnosti, definiranosti i poznatosti. To mu priskrbljuje pravo da ga prazni i napučuje po vlastitu nahođenju, po mjeri svojih motiva i ritmova.

Ako se promotri razina lirske evidencije, postaje očigledno da se u Severovu pjesništvu pojavljuje potencijalna enciklopedija tema i motiva. U njemu s podjednakom funkcijom egzistiraju feniks i Buddha, spasitelj, Berkeley i Rasputjin, džin i Džingis-kan, tajga i Ruhr, Talmud, Dostojevski i Indija, inkvizitor i iberski tekst, Etna i Saturn, Aleksandar i faraon, vitezovi i vrane, Guliver i Lenjin itd. Ta imena, ispražnjena od pripadajućih im sadržaja, pogoduju tematizaciji opće rasutosti svijeta i promociji subjekta u jedinu izvjesnost teksta. Ona prizivaju udaljene svjetove i kulture. Umećući ih u križaljku pjesme, pjesnik tehnikom montaže nivelira jaz među njima. Za razliku od avangardne montaže, Severova je mnogo diskretnija. Nalazeći znatne poticaje svome pisanju u zaumnogm jeziku Kručnohova teksta, zvjezdanom jeziku Hljebnikovljeve poezije i revolucionarnoj poetskoj gesti Majakovskoga, naš je pjesnik nepogrešivo prepoznavao granicu koja dijeli pojedinačno iskustvo od utopije, ideologije i isključivosti. Avangardnome raju suprotstavio je rasuti svijet, vjeri u tekstualnu gradnju idealnoga društva sučelio je anarhiju strukture, revolucionarnom angažmanu samodostatni zvučni kozmos. Uzimajući avangardu za tradiciju, Sever je izveo presvlačenje avangarde. To je najočitije upravo u montažnom postupku. Dok su avangardisti montažom konstruirali svijet, Sever je montirao da bi dekonstruirao i zatro jednu zbiljnost, poništio njezine utopijske slike i smislove. Spomenuta enciklopedija tema i motiva uporište je njegove montaže, a ironijska demistifikacija tih tema i motiva njezin rezultat.

U tekstovima iz ostavštine, skupljenim u knjizi Svježa dama Damask trese  primjetan je zaokret, pjesnikovo izravnije približavanje stvarnosti, ironično i sarkastično suočavanje s temom smrti. Tamo među inim zatječemo stihove poput „kako da spasim živce“, „na / grani zore zbore / svrake i papagaji“ i sl. Dapače u ostavštini su nađene i izrazito angažirane politične pjesme (kakvih prije nije bilo). Moj je favorit sljedeća minijatura (koju Milanja nažalost nije uvrstio u Ručnik zvijezda):

Druže Staljine

tek tako

ide tik tak.

Kotrljaju se

naše glave.

Kome vi govorite

nakon

plombiranih zubiju.

Hoćete li

da vas ubiju.

Vaša djeca

pa izvolite.

S jedne su strane u toj pjesmi nazočni tipični severovski ekskluziviteti (rima, igra riječima), a s druge pjesnik postaje angažirani komentator povijesnih zbivanja, govornik čije riječi posjeduju neukrotivi višak značenja koji istodobno plaši, veseli i nudi užitak.

Ručnik zvijezda ugodan je podsjetnik na severovske ritmove, zvukove i teme. On još jednom potvrđuje da su pojedine stilske značajke njegova pisanja u temeljima brojnih poetika hrvatskih pjesnika. Zbirka Diktator postala je kultnom knjigom sedamdesetih godina. Ona je uvelike potaknula nastanak i anticipirala iskustva jezičnoga pjesništva i njegovih autonomnih odvjetaka – semantičkog konkretizma i poetske dosjetke. Obilježja njegova lirskog pisma manje su ili više primjetna u pisanju autora poput Branka Maleša, Branka Čegeca, Anke Žagar, Dražena Mazura, Kemala Mujičića Artnama, Sime Mraovića, Ane Brnardić i dr. Ne mislim da su spomenuti pjesnici izašli ispod Severove kabanice. Želim samo kazati da su intencije njihova pisanja dijelom u suglasju s intencijama njegova pisanja, tj. da je – figurativno kazano – hrvatska poezija sa Severom ušla u Europu, u onu „gustu i strogu šumu“ s „kolibama u boji“ u kojima je strah kratak i mrk.

Nisu rijetki suvremenici koji su rado svjedočili o svome poznavanju Josipa Severa. S osobitom je ljubavlju i mjerom to činila Sunčana Škrinjarić. Neka njezine rečenice zaključe ovaj prikaz: „Bio je krhak, a pjesme čvrste, snažne kao kontinenti. Pisao je i živio drukčije. Dakako, bio je pijanac, ali i utjelovljenje kneza Miškina.“