Ravnateljske igre bez granica

Hrvatskom je u posljednje vrijeme zavladao svojevrsni trend neobnavljanja mandata ravnateljima nekih od naših najvažnijih kulturnih institucija. Podsjetimo se: na zakonski raspisanim natječajima ravnateljski mandati redom nisu obnovljeni Boži Majstoroviću u Galeriji umjetnina u Splitu, Vesni Kusin u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, Antunu Maračiću u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Radovanu Vukoviću u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te, nedavno, Snježani Pintarić u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. A što se tiče dugotrajne i tragikomične pat-pozicije između ministrice kulture i gradonačelnika oko konačnog imenovanja intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u metropoli, nju bih – zbog osjećaja nedostatne stručnosti – ovom prigodom svjesno ignorirao te svoja razmišljanja ograničio isključivo na muzejske odnosno galerijske (ne)prilike.

Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti poprište je nove bitke za ravnateljsku fotelju / Iz arhiva MSU-a

 Svi ovdje spomenuti slučajevi u kulturnoj su javnosti snažno odjekivali, redovito izazivajući skandale ili – u boljem slučaju – tek kontroverze. Zbog čega je tako? Svatko, makar i površno zainteresiran, nipošto ne mora biti obdaren nekom iznadprosječnom inteligencijom kako bi uočio dva osnovna razloga. Prvi se, dakako, krije u politici i uskogrudnom politikantstvu. Ili, preciznije rečeno, u prepucavanjima oko pozicioniranja kadrova koji bi određenim strankama i/ili konkretnim političkim moćnicima bili po volji, kako na državnoj, tako i na lokalnoj (gradskoj) razini. Uzrečica „S politikom si došao pa ćeš s njome i otići!“ uvijek je aktualna. A takav princip onda nerijetko odbacuje mišljenje struke, koja se zbog toga doživljava ignoriranom, a samim time i obezvrijeđenom. Ali problem struke ostavio bih za kraj. Politizacija ravnateljskih mjesta, dakle, posve je razvidna, ali nipošto i jednostavna kako bi nam se to na prvi pogled moglo činiti. Do prije nekoliko godina, naime, svaka bi vlast redovito ipak pričekala da odlazak nekog ravnatelja bude ili svojevoljan ili zbog zakonske obveze umirovljenja, pa tek onda pokretala zakulisne mehanizme instaliranja vlastitoga kandidata. Drugim riječima, ravnatelj neke ugledne muzejske ili galerijske ustanove koji bi se javio na natječaj za još jedan mandat gotovo bi redovito i prolazio. Za to postoje brojni primjeri; mandat Lee Ukrainčik na čelu Umjetničkog paviljona trajao je rekordne 34 godine, Željko Grum brinuo se o Modernoj galeriji gotovo četvrt stoljeća, a Vladimir Maleković i Igor Zidić vodili su Muzej za umjetnost i obrt odnosno Modernu galeriju gotovo puna dva desetljeća. Onih s mandatima od desetak ili više godina bilo je pak toliko da ih ovom prigodom uopće nema smisla navoditi. Iznimke? Moglo bi ih se, dakako, pronaći, ali bile su rijetke: kao svojevrsni predstavnik nešto učestalijih smjena na ravnateljskim pozicijama u značajnim muzejskim/galerijskim institucijama tijekom spomenutoga će razdoblja figurirati Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci

Ovime smo sada već načeli i onaj drugi razlog za izbijanje strukovnih skandala i skandalčića vezanih uz imenovanja ravnatelja muzejskih i galerijskih institucija. Naoko čvrsto pozicionirani ravnatelji s jasno iskazanom željom da nastave raditi svoj posao sada odjednom, kao na traci, počinju gubiti svoje pozicije! Na takvo što hrvatska kulturna javnost tijekom proteklih nekoliko desetljeća naprosto nije navikla… Je li možda rješenje zakonsko ograničavanje ravnateljskog položaja samo na dva mandata? Možda, ali i to bi, dakako, imalo svojih loših strana.

Valja odmah upozoriti: spomenute neobnovljene ravnateljske mandate nipošto ne smijemo istovjetno tretirati. Drugim riječima, njihova (ne)opravdanost razlikuje se od slučaja do slučaja.

Božo Majstorović, primjerice, angažmanom u splitskoj Galeriji umjetnina nedvojbeno je zaslužio epitet jednog od najboljih i najagilnijih ravnatelja u Hrvatskoj tijekom posljednjih desetak godina. Iako ravnatelj kojega je vjerojatno najmanje od svih valjalo mijenjati – za svoj novi mandat predvidio je i nekoliko sjajno osmišljenih i nipošto neizvedivih projekata koji bi Galeriju umjetnina i općenito grad Split kulturno znatno oplemenili i osuvremenili – Majstorović u toj instituciji danas radi tek kao nedovoljno iskorišten muzejski savjetnik.

U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik Antun Maračić također je u svojstvu ravnatelja obavljao vrlo dobar posao. Njegov učinak nisu obilježili spektakularni zahvati i planovi poput onih Majstorovićevih, ali je rad institucije pod njegovim vodstvom bio ipak vidljivo unaprijeđen. A kako je poznato, ni Maračiću nije obnovljen mandat, pa se on sada brine o zagrebačkoj Galeriji Forum, u kojoj je već održano nekoliko vrlo dobrih izložbi. Svako zlo za neko dobro, rekli bismo. U svakom slučaju, gradske vlasti Splita i Dubrovnika – a na njima leži odgovornost za ravnateljske smjene – počinile su nadasve štetne pogreške; ovdje se radilo o klasičnim primjerima petljanja politike u struku sa žalosnim posljedicama.

Velika medijska halabuka podigla se i u slučaju Galerije Klovićevi dvori, gdje je tijekom posljednjih osam godina sada već bivša ravnateljica – ujedno miljenica HDZ-ova ministra kulture Bože Biškupića – Vesna Kusin koordinirala nadasve ambiciozan i obilato dotiran izložbeni program. Prijem struke i šire publike pokazao se povoljnim, pa je tadašnja ravnateljica samouvjereno krenula po treći mandat. U prilog joj je, dakako, išla i nedvojbena naklonost upravnoga vijeća na čelu s Duškom Ljuštinom. U međuvremenu su se, međutim, zbile dvije nipošto nevažne stvari. Ministarstvo kulture preuzela je haenesovka Andrea Zlatar Violić, a na isti ravnateljski natječaj odlučila se – navodno na sugestiju ministrice – javiti i muzejska savjetnica Marina Viculin. I tako je, upravnom vijeću usprkos, ministrica kulture izravno imenovala Marinu Viculin. Riječ je o nedvojbeno stručnoj osobi s golemim iskustvom u muzejsko-galerijskoj djelatnosti, koja je program zasnivala na većoj otvorenosti suvremenim likovnim strujanjima, odnosno snažnijem povezivanju sa živim urbanim tkivom Zagreba. Obje kandidatkinje imale su, dakle, svoje adute i neosporan legitimitet, samo što je Vesna Kusin nudila nešto tradicionalniji koncept vođenja, dok se Marina Viculin zalagala za suvremeniji i donekle riskantniji pristup. Bilo kako bilo, pokazalo se kako je Vesnu Kusin doveo Biškupić, a odvela Zlatar Violić, uz istodobno instaliranje svoje dobre znanice Marine Viculin. Dosadašnji vrhunac njezina mandata obilježila je enormno skupa, ali i odlično osmišljena Picassova izložba. Problem je pak neosporna činjenica da ostvarena djelatnost te planirani izložbeni program nove ravnateljice – obećanjima usprkos – dosad nisu ponudili gotovo nikakav koncepcijski pomak u odnosu na razdoblje Vesne Kusin, pa se onda nameće i pitanje o svrhovitosti bilo kakve smjene na čelu Galerije Klovićevi dvori.

Natječaj za ravnatelja Umjetničkog paviljona u Zagrebu bio je posebna priča. Radovan Vuković na svoj je tipično pompozan način vodio tu reprezentativnu instituciju po principu izmjenjivanja povijesnoumjetničkih i onih čisto suvremenih izložbi. Nešto slično praksa je i u srodnim institucijama u svijetu. Takvoj koncepciji načelno se teško može nešto ozbiljnije prigovoriti. U Vukovićevu mandatu doista se moglo pronaći dobrih i zanimljivih izložbi, a neke od ponajboljih bile su i rezultat suradnje s Muzejom suvremene umjetnosti, dakako dok još nije uselio u novu zgradu. Inače, Vuković će forsirati i neke spektakularne projekte, osobito otkako je prostor Umjetničkog paviljona postalo moguće i posve zamračiti. U svakom slučaju, nakon odrađena tri mandata ravnatelj se prijavio i za četvrti, tijekom kojega bi otišao u mirovinu. Ali glavni konkurent bio mu je neprežaljeni ravnatelj splitske Galerije umjetnina Božo Majstorović. Oba kandidata imala su zagrižljive političke i strukovne zagovaratelje, da bi na kraju ipak prevladala Majstorovićeva struja. A onda iznenadni obrat! Nakon što je, naime, već bio imenovan, Majstorović ipak odustaje uz obrazloženje kako to čini iz osobnih razloga. U takvoj situaciji u prvi plan dolazi Jasminka Poklečki Stošić, agilna i energična kustosica s dugogodišnjim iskustvom rada u Galeriji Klovićevi dvori. Njezini dosadašnji projekti doista nude određena jamstva kako će Umjetnički paviljon ostati nadasve važan i životan izlagački prostor. Ali nastup nove ravnateljice u nekim je  tiskanim medijima – posve nepotrebno i neprimjereno – popraćen i pomalo bombastičnom estradizacijom, što njoj i ustanovi koju vodi teško može biti od neke stvarne koristi.

I tako dolazimo do Muzeja suvremene umjetnosti. Dugogodišnja ravnateljica Snježana Pintarić tamo je bila jedini kandidat! Posve nevjerojatno za grad i državu s tolikim brojem taštih likovnjaka. Iako joj potpora unutar kuće nikada nije bila posve stabilna, ona je znala vješto balansirati između različitih suprotstavljenih silnica, a osobito se to odnosilo na političke strukture. Tek je jednom prigodom, na pitanju komu povjeriti izložbeni postav u novoj zgradi, dospjela u poziciju između čekića i nakovnja, čitaj: ministarstva i grada. Prije toga tranziciju iz stare u novu zgradu provela je korektno, a takav joj je bio i kasniji program. Općenito, uvijek je nastojala igrati na sigurno, što nije uvijek i najbolji pristup. A najnoviji raspored snaga u gradskoj politici, barem se tako činilo, stavljao ju je u poziciju velikoga favorita za još jedan mandat. Toliko velikog da, eto, nije imala ni protukandidata. I onda je upravno vijeće (u sastavu: Tihomir Milovac iz muzeja, Bogdanka Srdić Vulpe u ime Grada Zagreba i kipar Petar Barišić kao vanjski član) s rezultatom 2:1 ocijenilo njezin program negativno. Taj program nisam vidio, pa se o njemu ne mogu ni izjašnjavati. Uzgred rečeno, doista mi nije jasno zbog čega programi svih ravnateljskih kandidata ne bi bili javno dostupni na internetu. U nešto sam, međutim, siguran: jedan od dvojice članova upravnoga vijeća koji su bili protiv glasao bi identično makar to bio i najbolji program, baš kao što bi i članica koja ga je poduprla ostala pri svome i u slučaju najlošije moguće ponude. Ostaje treći član, koji je također glasao protiv i koji je bio opterećen velikim bremenom iz nedavne prošlosti. Njegov ambijentalno zamišljen rad isti je muzej, naime, otkupio za jako veliku svotu novca. Ravnateljica je i tada, dakako, bila Snježana Pintarić. Svjedočimo li ovdje jednom začudno principijelnom i po savjesti odrađenu glasovanju? Nije isključeno. Ali o takvim velikim otkupima izjašnjava se i upravno vijeće, čiji je ondašnji sastav bio različit od ovoga sadašnjeg. Točnije, samo je jedan član ostao isti. A kao što vjerojatno i pogađate, to je upravo onaj koji se sada energično izjasnio protiv programa gospođe Pintarić.

Ostao sam dužan ponešto reći i o struci. Bit ću krajnje sažet: previše taštine, slizanosti s politikom i koristoljublja po principu „ruka ruku mije”, a premalo sustavna promišljanja i brige za boljitak naše kulture. Igre bez granica nastavljaju se…