Osebujno o djetinjstvu

Izd. Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2013.

Ono što ovu knjigu čini posebnom su lucidne upute o čitanju, kojima ne nedostaju edukativne poruke: „Dobro, ne baš uvijek. Kao i sa svime i s internetom treba vrlo, vrlo obazrivo. Da ne postaneš mali ‘ljud’ koji živi na mreži.“ (Kako je internet dobra stvar)

U obnavljanju djetinjstva autorica spaja realno s bajkovitim unoseći u priču nesputanu radost pisanja. Poetika djetinjstva dolazi k nama osvježena i prihvatljiva, obogaćena maštovitim ciklusima: Sve o pameti što vam nije na nju palo, Đumine riječne čarolije, Spašavanja. Ideja o „pameti koja je odlučila otići“ donosi sa sobom niz paradoksalnih situacija: „ – Želim u Slavoniju – ponovi pamet. – Već smo treće ljeto u Zagrebu i sve to zbog tog tvog posla. Kao da je knjižnica najvažnija na svijetu, a knjige jedino što je vrijedno. Evo, ja, iako sam odrasla, poželjela sam se svježeg zraka, velikog komada plavog neba i tišine obojene zrikanjem zrikavaca. Zrik… Zrik… Ne automobila i tramvaja,već zrikavaca. Zelenih, malih. Sjećaš ih se? Ako ti nećeš, ja odoh sama…“

Tako se djetinjstvo vraća osjetilima u zvucima, harmoničnim slikama i nekadašnjim mirisima koji podsjećaju na zavičajne pejzaže. Djetinjstvo sudjeluje u dinamici obogaćivanja života i traje: „Za vrijeme dok je Ela mlatarala bolnim ručicama grabeći vodu prema otoku, a Rundo čekao na obali da se djevojčica vrati i nahrani ga, na relaciji Zagreb–Vukovar željezna neman od vlaka ponovno je gutala kilometre tračnica, kao gladno prase klipiće kukuruza. Roktalo je i prašilo na sve strane. Da nije struja ta koja pokreće lokomotivu, možda bi Marta, smještena u jednom od kupea, opet začula ono poznato Ćihu-ćihu-ćihu-hu-hu. Kao u vrijeme njezinog djetinjstva, kad je vlak ‘jeo’ ugljen i iz sebe šištao paru. Proviriš glavu kroz prozor i natrag se vratiš čađavog lica.“ (Kako je lijepo praštati). Jednostavna narativna struktura pokreće niz poznatih slika koje donose osjećaj ravnoteže i spokojstva.

Tko od nas nije osjetio žal za zavičajem, neku prepoznatljivu čežnju za nečim što se stalno javlja u našim sjećanjima koja ne želimo napustiti ma kako bila puna nespokojstva i zabrana, ali i radosti! Julijana Adamović napisala je priču koja je skladan spoj prošlog i sadašnjeg, radosnog i sjetnog, pustolovnog i edukativnog. A sve to povezuje ljubav, jedinstveni hvatač snova.