Novo ime našega jazza

Zagreb je iz više razloga oduvijek bio središte jazza u Hrvatskoj, a zagrebačka se jazz-scena, uz dakako svoje snage, neprekidno obogaćivala novim i kvalitetnim glazbenicima, koji bi pristizali iz drugih središta. Osijek je primjerice Zagrebu i Hrvatskoj dao niz poslije afirmiranih imena jazza. No unatrag više godina jedan je od važnijih centara jazza u nas postala i Rijeka, kojoj razumljivo gravitira i nekoliko manjih obližnjih gradova poput Lovrana, Opatije i Kastva, i koja nastoji u svom gradu zadržati svoje džeziste.

Bruno Mičetić / Snimio Mladen Mazur

Rijeka je već prije više godina započela s organizacijom međunarodnoga festivala Jazz Time, a obližnja je Opatija tijekom sezone davala mogućnosti ljetnih angažmana. Zahvaljujući Rijeci hrvatska se jazz-scena može s ponosom pohvaliti nizom vrlo dobrih i već afirmiranih jazz-glazbenika, od kojih vrijedi spomenuti gitarista i magistra jazza Darka Jurkovića Charlieja, basista Henrija Radanovića, alt-saksofonista Denisa Razumovića, bubnjara Tončija Grabušića, gitarista Spartaka Črnjarića, vokalisticu Meri Trošelj, mladoga pijanista Zvjezdana Ružića, veterana alt-saksofonista i nekadašnjega člana big benda ljubljanske Radiotelevizije, koji je u Rijeci osnovao i vodio big bend, Josipa Pepija Forenbachera, potom snage koje su se također sastajale i stasale u lovranskoj jazz -konobi kod basista Boče; harmonikaš i gitarist Elvis Stanić, bubnjar Marko Lazarić, a tu se u početku, nakon dolaska iz Sjedinjenih Država, skrasio i bračni par Lela i Joe Kaplowitz.

Na stilskom polju bluesa Rijeci je pripomogao i američki gitarist i vokalist Philadelphia Jarry Ricks, koji je i svoj mir našao na kastavskom groblju. Njima se sada pridružuje i jedno novo ime, mladi i nadareni gitarist Bruno Mičetić.

Mičetić, rođeni Riječanin (1980) u jazz je poput brojnih današnjih mlađih glazbenika stigao iz sfere hard-rocka. Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci i svirao gitaru, da bi se kao šesnaestogodišnjak posredovanjem Elvisa Stanića upoznao s jazzom, kojem se kao novom fenomenu potpuno entuzijastički posvećuje, i to stilskim područjima be-bopa i mainstream-jazza. Upisuje Jazz-konzervatorij u Klagenfurtu, na kojem će 2006. i diplomirati. Veliko poštovanje u jazz-izobrazbi izražava i prema svom današnjem mentoru, izvrsnom slovenskom jazz-gitaristu Primožu Grašiču, kojega često posjećuje i kod kojeg se još usavršava. Nižu se istovremeno dakako i sve brojniji jazz-nastupi, među kojima dosad valja spomenuti one u sklopu programa festivala Summer Jazz na Rabu, riječkoga Jazz Timea, opatijskog Liburnia Jazz Festivala, na kojem je nastupio u istom programu sa znanom portugalskom vokalisticom Mariom Joao, zatim na festivalu u istarskim Balama, pa s Denisom Razumovićem u sklopu Last Minute Open Jazz Festivala, potom na jazz-festivalu u Novom Vinodolskom, na Omiškom festivalu gitara te na ovogodišnjem jazz-festivalu u Novom Sadu.

Svoje je dosadašnje djelovanje Bruno Mičetić okrunio nedavno i prvim diskografskim ostvarenjem, CD-om Phantom’s Whisper snimljenim u RTV-studiju u Puli. Zanimljivo je da su mu potporu u ostvarenju projekta pružili izvrsni američki jazz-pijanist i orguljaš Joe Kaplowitz, koji sada živi u Zagrebu, ovaj put na orguljama NORD, te slovenski bubnjar hrvatskoga podrijetla Ratko Divjak. Mičetić nije pri realizaciji diska posegnuo za izvođenjem svojih originala, već je predstavio zanimljiv te originalno zvukovno izveden program sastavljen od devet jazz-standarda, od poznatih balada Just Friends i Beautiful Love, preko klasičnih tema Wesa Montgomeryja Four On Six i Anthropology Charlieja Parkera, sve do novijega standarda Herbieja Hancocka Maiden Voyage.

To ukazuje da je pred nama novo nadareno ime hrvatskoga jazza, o kojem će se sigurno još dosta čuti.