Novi sjaj jedinstvenoga spomenika

Nakon niza neuspješnih pokušaja obnove i revitalizacije Francuskog paviljona, taj spomenik nulte kategorije napokon poprima vizuru remek-djela moderne arhitekture, koju je izgubio tijekom niza godina propadanja i zapuštenosti. Zahvaljujući jedinstvenoj inženjerskoj inovaciji od sama je početka uvršten u preglede najzanimljivijih konstrukcija 20. stoljeća.

Povijest paviljona seže u daleku 1937, kada je bio izgrađen za potrebe sajamske izložbe Zagrebačkoga zbora, svojevrsne preteče današnjega Zagrebačkog velesajma. Projekt francuskih arhitekata Roberta Camelota i Jacquesa i Paula Herbéa te građevinskog inženjera Bernarda Lafaillea karakterističnom nosivom metalnom konstrukcijom zauzeo je središnju poziciju unutar Zagrebačkoga zbora. Na površini većoj od 600 četvornih metara, izložbeni paviljon Francuske isticao se vrhunskim rješenjem konstrukcije i oblikovanja – prvi put primijenjena je tankostijena vitoperna konstrukcija za nosivu strukturu u visokogradnji. Zasluge za odvažan pothvat konstrukcije prstena koji drži plitku obrnutu kupolu bez potpornja, koji prenose težinu kao konstrukcija toka, pripale su projektantu konstrukcije Bernardu Lafailleu. Valjkasti monovolumen nepravilna oboda natkriven je spomenutim visećim krovom – le voile mince – u obliku plitkog stošca.

Obnovljeni paviljon francuskih arhitekata Roberta Camelota i Jacquesa i Paula Herbéa

Razlog što je obnova Francuskoga paviljona zasnovana na gotovo pa potpunoj rekonstrukciji nosivih i nenosivih elemenata leži u povijesnoj činjenici same izvedbe paviljona 1937. Od kolovoza do prosinca 1936. izrađena je sva projektna dokumentacija, dok je izgradnja paviljona počela u listopadu 1936. unatoč činjenici da tada još nije bila izdana dozvola za gradnju. Paviljon je svečano je otvoren 14. travnja 1937, no radovi su potrajali sve do otvaranja prve izložbe 17. travnja 1937, a dokumentacija svjedoči o aktivnostima na paviljonu sve do ožujka 1939. Upravo zbog vrlo kratkih rokova za projektiranje autori su se odlučili na gotovo montažnu gradnju paviljona. Pritisak i ograničenja rokovima rezultirali su jedinstvenim prostorom specifičnoga tehničkog rješenja građevine od iznimne kulturno-povijesne vrijednosti, ali s jednim velikim propustom u projektu koji je doveo do pojave kondenzata na podgledu krova, a poslije i do ubrzane korozije nosive konstrukcije.

Prema izvornoj namjeni Francuski paviljon koristio se kao stalni izložbeni prostor Republike Francuske. Robert Camelot za korištenje paviljona predvidio je četiri vrste događanja – dvije proljetne velesajamske te jesensku i konferencijsku manifestaciju, no nakon što je kompleks Zagrebačkog zbora prešao u vlasništvo Studentskog centra 1957, paviljon gubi funkciju i postaje skladište scenske opreme teatra ITD te brojnog uredskog inventara. Stanje zapuštenosti dovelo je do radikalna propadanja paviljona. Tijekom godina bilo je nekoliko pokušaja oživljavanja prostora, no svi su oni bili kratkotrajnog daha. Početkom 80-ih prikazivani su filmovi, nacrti i projekcije adaptacije sama paviljona te je izveden performans Umjetno srce. Početkom 90-ih paviljon preuzima funkciju scenskog prostora i u njemu se izvodi nekoliko kazališnih predstava, no opasnost od poroznosti nije dopuštala kontinuiranu uporabu bez prethodne sanacije prostora, te se paviljon iz sigurnosnih razloga do daljega zatvara. Osim pokušaja oživljavanja prostora izrađeni su konkretni projekti obnove i adaptacije ove zgrade poznatih hrvatskih arhitekata – 1963. Vjenceslav Richter i Vahid Hodžić napravili su Investicioni elaborat adaptacije okruglog paviljona u dansing-kabare; Zdenko Grbac i Eugen Franković 1982–85. predlažu građevni program sanacije okruglog paviljona u sklopu Studentskog centra pod naslovom Teatron te projekt rekonstrukcije Francuskoga paviljona u Zagrebu Nenada Fabijanića iz 1992. Unatoč navedenim projektima i brojnim studijama i izložbama o povijesti i mogućim obnovama, tek se 2003. krenulo u konkretnu obnovu, koja traje do danas.

Do obnove je došlo u sklopu inicijative Sveučilišta u Zagrebu da se ponovno definira sadržaj prostora Studentskog centra. Sporazum o obnovi Francuskog paviljona u okviru Studentskog centra 2009. potpisali su gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, rektor Sveučilišta Aleksa Bjeliš i ravnatelj Studentskog centra u Zagrebu Niko Vidović. Predviđen rok završetka radova bio je kraj 2009, a proračun obnove iznosio je devet milijuna kuna. Skandal tijekom rekonstrukcije SC-a, vezan uz pozamašan dug Studentskoga centra nastao zbog zapošljavanja velikog broja novih ljudi u administraciji, te sufinanciranje gradnje dvaju paviljona u Studentskom domu Stjepan Radić novcem koji Studentski centar nema, rezultirao je i odugovlačenjem obnove Francuskog paviljona.

Paviljon je 1987. stavljen pod preventivnu zaštitu, a 2003. upisan je u Registar nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U skladu s navedenim, primarni cilj autora projekta obnove Alana Brauna bio je vratiti paviljon u izvorno stanje uz izvođenje isključivo nužnih tehničkih zahvata. Bilo je potrebno ponovno izvesti nosivi sustav slijedeći dokumentaciju o izvornoj konstrukciji. Istraživanja su pokazala kako je korozija uništila i do 40 posto presjeka izvorne nosive konstrukcije, pa je bilo potrebno obnoviti kompletnu čeličnu i drvenu konstrukciju. Izrađeni su novi stupovi i krovna ploha s vijencem i stožastim svjetlarnikom na središnjem dijelu. Čelična konstrukcija napravljena je slijedeći original u smislu materijala i dimenzija.

Rekonstrukcija, obnova i adaptacija u potpunosti su prilagođene izvornom projektu, konstrukciji i izgledu Francuskog paviljona. S obzirom da je bio građen kao privremena građevina s jeftinim materijalima, namijenjen sezonskom korištenju, prilikom obnove izvedene su određene prilagodbe koje pridonose dugotrajnosti ovoga kulturnog dobra. Nakon drvene stolarije izvedena je instalacija podnoga grijanja, struje i vode, obrada i saniranje betonske konstrukcije te sanitarije smještene u podrumski prostor. Inovacija podnog grijanja i toplinske izolacije omogućuju korištenje prostora tijekom cijele godine. Trenutno se rade preostali završni poslovi poput montaže rukohvata na ulaznim vratima, postava bravarskih rukohvata na stubištima, i još neki manji radovi popravaka. Nakon njihova završetka i uređenja okoliša slijedi tehnički pregled i izdavanje uporabne dozvole. Završetak svih radova predviđa se u studenome 2013. Buduća namjena Paviljona trebala bi biti ista kao i izvorna – izložbeni prostor – s proširenim opsegom događanja poput raznih kulturnih i umjetničkih programa, predavanja i prezentacija.

Iako su nacionalni paviljoni Zagrebačkog zbora izvedeni u približno isto vrijeme, između 1937. i 1938, Talijanski, Njemački i Češki paviljon dobili su novu funkciju nakon prelaska u vlasništvo Studentskog centra, dok je Francuski paviljon postao skladište, što je uvelike ubrzalo njegovo propadanje. Paradoksalno zapravo, s obzirom da je jedino Francuski paviljon pojedinačno zaštićeno kulturno dobro koje nadilazi lokalno značenje, jer ga i Francuzi smatraju svojim kulturnim dobrom te su se financijski i stručno uključili u obnovu, koju prati predsjednik nacionalnog odbora ICOMOS-a Pierre Antoine Gattier.

Tragična povijest propadanja prvoklasnog spomenika arhitekture samo je jedna u nizu otužnih priča hrvatske realnosti. Građevina koja je bila prepoznata po vrhunskoj konstrukciji naprednih tehnoloških i tehničkih rješenja za doba u kojem je nastala ostavljena je više od sedamdeset godina da propada i trune. Ovo je jedna od rijetkih priča koja je dobila sretan kraj. No treba postaviti pitanje što i kako s ostalim vrhunskim primjercima kulturne baštine koji čekaju svoj dan obnove.