Volim putovati po knjigama. Zapravo po poticajima koje dobivam iz nekih knjiga. Tako smo se muž i ja otputili jednom po knjizi engleskog novinara Petera Stanforda (nije naodmet reći katolika, jer sve što komu ne odgovara proglašava zlobnom propagandom iz redova drugih konfesija) koji je istraživao skončanje papise Ivane (pape Ivana VIII) u Rimu na sjecištu ulice Quattro coronati na putu iz papinske rezidencije u Lateranu prema Vatikanu. Taj je tekst moj muž i preveo s engleskoga prije desetak godina, pa smo točno znali što tražimo: jedan jedva vidljiv znak na taj događaj ili legendu, tko će danas nakon tolikih stoljeća guranja pod tepih znati što je bilo i kako je bilo?! – edikolu uza zid, zapuštenu kapelicu, no posvećenu ne nekom svecu nego Majci Božjoj, dakle motivu majčinstva (a Ivana je i bila kamenovana zato što je preplašeni konj provocirao njezin porođaj nasred ulice, pa su je zabezeknuti ljudi, gledajući „papu“ kako rađa, kamenovali, a s njom, nimalo kršćanski, i nesretno dijete). Dodavanje aureola iznad glave majke i djeteta vjerojatno je spasilo i tu neuglednu kapelicu od rušenja. Tako ona na tom mjestu, gotovo ugušena neuredno parkiranim automobilima, stoji već stoljećima. S uvijek zataknutim stručkom cvijeća ili samo jednom ružom na vratima. |
Za razliku od mojega „hoda po knjigama“ potaknuta dokumentarističkim traganjem, moj drugi takav hod potaknula je jedna literarna proza – djelo Putnik i mjesečina Antala Szerba (OceanMore, 2012). I to opisom Umbrije, koju, mislila sam, dobro poznajem, no ipak se našao i jedan Gubbio koji dosad nisam poznavala. Dovoljan razlog da se uputimo onamo i poklopimo ili rasklopimo Szerbove dojmove s vlastitima.
No današnji napis nije pobudila ni jedna od spomenutih knjiga nego knjiga koja mi je u mnogim stvarima bila i ostala vodič. To je Terra incognita (Kršćanska sadašnjost, 1997) nenadmašnoga Branka Fučića. Čim sam u njoj ugledala sliku i pročitala tekst o mrgarima, odmah sam ih poželjela vidjeti, no to „odmah“ ipak je pričekalo. Dugo sam se spremala do mrgara na Krku iznad Baške, no nikako da do njih i dođem. Nekoliko puta prošla sam Putom na Mjesec (prvom etapom prema mrgarima), trokilometarskom šetnicom od bašćanskoga groblja Sv. Ivana kroz šumu do zida, međe na kojoj završava šuma i počinje goli kamenjar, plato takve konfiguracije koja silno podsjeća na ono što smo vidjeli od Mjesečeve kore dok je po njoj skakutala prva ljudska noga, ona američkog astronauta Neila Armstronga 20. srpnja 1969. No astronaut je po Mjesecu lako poskakivao, a mene je čekalo sve samo ne lako poskakivanje. Jedanput sam se bila uputila „na Mjesec“ u natikačama, potpuno neprimjerenoj obući za ljuti kamenjar, drugi put je vrućina bila takva da se po terenu bez imalo hlada nije moglo ni misliti na dulje hodanje, treći put je dan već bio prekratak pa se za dana ne bismo stigli vratiti – i tako smo se tek četvrti put, kad se sve koliko--toliko „urotilo“ da uspije, otputili prema mrgarima. Istinabog, nove tenisice prikrile su svoju ćud prilikom uspona, no zato su je potpuno razotkrile prilikom silaska, u svakom pogledu dramatičnijeg od uspona. Zašto mi je bilo toliko stalo da vidim te mrgare? Valjda sam rezonirala ovako: ako sam mogla vidjeti megalitske spomenike na otocima Malti i Gozu (kao nešto što je vrijedno i u svjetskim razmjerima), kako da onda ne pogledam i nešto do čega ne moram daleko putovati, do čega mogu doći vlastitim nogama? A mrgari, svi naravno slikani iz zraka jer ih čovjek tek tada može zaokruženo vidjeti u svoj njihovoj ljepoti, fascinirali su me od samoga početka. Svaki drukčiji, rađen bez ikakva predloška, tek generacijama nataloženim znanjem dok je čovjek sve što mu je trebalo za život (kuća, staja, odjeća, hrana, gorivo) radio vlastitim rukama, sam. Mrgari su mi omiljeli i kao slike tih jedinstvenih spomenika naše čobanske arhitekture, kako ih naziva Fučić, kao prekrasne kamene latice što su oko glavnoga prostora formirale prave male krune, i kao Fučićevi duboko proživljeni opisi tih bisera od kamena u kamenu. Jer mrgari, te višeprostorne ovčare od suhozida s tlocrtom u obliku cvijeta, građene su kao gromače, a to je suhozidna gradnja slaganjem kamena bez ikakva vezivnoga materijala. I ne samo to. Ni sam se kamen ne obrađuje. Znalac će, nekom nevidljivom vagom u sebi i vještim okom, odabrati u prirodi već gotov kamen i slagati ga jedan na drugi nekom naslijeđenom i urođenom intuicijom. To naoko krhko zdanje dura mnogo dulje od suvremenih betonara, koje se već za nekoliko godina ljušte kao kore od naranči.
Fučić ime mrgar izvodi iz lat. mulgarium, muzilište ovaca, mulgaris, koji sadrži mlijeko. Za njim se povode i drugi, npr. etnolog Tomo Vinšćak. No što se zapravo radi u mrgaru? U njemu se prikupljaju i razvrstavaju ovce, najčešće nakon ljetne paše, one ovce koje slobodno žive na pašnjacima nekadašnjih općinskih pasišta, komunada. Znaju se skloniti u mošune, improvizirane zaklone za blago od prirodnih materijala: suhozida, ravnih i zakrivljenih trupaca drva, od slame, rogoza ili paprati. U mrgaru se ovce spravljaju (šišaju, cijepe, muzu, a odvaja se i janjad za prodaju). Nekoć se ovčja vuna cijenila, no danas mi je bilo tužno vidjeti kako leži i porazbacana, valjda je više nitko ne otkupljuje, pa je i vlasnicima samo balast. Ipak mi se, s obzirom na glavnu svrhu mrgara (a to nije sama mužnja), čini da je ime mrgar možda ipak primarno izvedeno od mugare, to je ovca s mlijekom kojoj je janje već prodano ili koja je ostala bez janjeta, a i to se odvajanje zbiva u mrgaru. Vokal u nastao je od sonantnoga l, u rumunjskom je muldzir mliječna ovca koja pastirima daje mlijeko (mongere / molgere / mulgare, koji sadrži mlijeko). Asimilacijom l – r > r - r nastao je marguar, tor za ovce (na Cresu i u Vrbniku takav se tor zove margar), pa do mrgara nije više daleko. Sve se ovce utjeraju u zajednički prostor, salu, pa svaki vlasnik po belegima / belehima, biljezima na uhu, zna koja je ovca njegova. Škarama se na karakterističan način zareže lijevo uho, desno uho ili oba uha, pa najstariji sin nasljeđuje očev beleg / beleh. Mjera je višestruko korisna. Osim što svaki vlasnik odmah po tim oznakama prepoznaje svoje ovce, u gradske statute ušla je i odredba da mesari, pod prijetnjom globe, ne smiju prodavati meso zaklanih ovaca kojima su odrezane uši. Podrijetlo robe kontroliralo se od pamtivijeka. A ni lopovi nisu mogli baš bezbrižno krasti.
I tako sam, u četvrtom pokušaju, ponosno stigla do starih i novih mrgara iznad Baške. Bila sam vrlo sretna i zadovoljna, onako planinarski zadovoljna kad se čovjek, u nadmetanju sa samim sobom, ipak nađe na željenom cilju. Ušli smo u salu, pred nama su neke ovce bježale u mrgariće (latice cvijeta „od gromače“), pa kroz škulje i laze (ulaze i izlaze), no jedna se tvrdoglavo ustobočila protiv fotoaparata, pa je ljutito toptala prednjim nogama i lupala o tlo kao da se s nama svađa. Bila je simpatična u iskazivanju svojega stava i istjerivanju svoje volje.
Ipak, dojam mrgara viđenih iz zraka ovdje je, na zemlji, u istoj ravnini, izostao. Ne znam zašto sam uopće zamišljala da ću ih moći cjelovito obuhvatiti pogledom kao oni što su ih slikali iz zraka, kao da ću odjednom moći nad njima lebdjeti. No ne samo da nisam bila spremna za let nego sam se na još težem terenu prema lokvi Diviški tako zvučno prizemljila udarivši glavom i leđima o kamenje da me put prema mrgarima umalo stajao glave. Vidjevši me kako neko vrijeme ležim bespomoćno nauznak, jedan me orao s ruba svojega rezervata valjda izvrsnim okom zamijetio kao možebitnu lovinu, no ja ga – još uvijek željna života – nisam čekala, nego sam uprla iz sve snage da pomognem mužu, jedinom spasiocu na vidiku, da me nekako osovi na noge. Do Baške sam stigla ruku prošaranih modricama i nabijenih nožnih palaca, ali ipak čitave i – za divno čudo, nerazbijene – glave. Nokti na nogama iz dana u dan mijenjaju boju, no, srećom, prošlo je vrijeme hodanja „na bosu nogu“, pa mogu mirno gutati svoju bol.
Klikni za povratak