Kuhinja i kužina

Kad se Zagrepčanin ženio Splićankom, njihove majke sklopile su srdačno i neraskidivo prijateljstvo. A sklopile su ga – gle čuda – zahvaljujući prije svega nesporazumu. Dapače, zahvaljujući nizu nesporazuma. Ti su se nesporazumi ticali hrane i njezina pripremanja. A pritom do spora nije došlo zato što bi dvije žene imale različita mišljenja o tome što treba kuhati i na koji način, nego zato što se naprosto nisu razumjele: kad bi jedna govorila o hrani i kuhanju, druga ne bi znala o čemu je riječ, i obratno.

Ovako je bilo. Vjenčanje su priredili u Splitu, pa je svadbena večera bila u nekom restoranu u gradskoj okolici. I tu se – ni na vjenčanju ni na večeri – nije dogodilo ništa neobično. Ali dvije su majke bile odlučile da sutradan pozovu u goste rodbinu i prijatelje, na zakusku i kolače, i dogovorile su se da sve to njih dvije zajedničkim snagama pripreme. I tu su počeli nesporazumi. Do tada su se dvije žene savršeno slagale i za vrijeme svadbenih svečanosti nikako se nisu razdvajale, a čim su ušle u kuhinju, kao da su postale jedna drugoj potpuni stranci.

I doista, kako možeš s nekim zajednički raditi, ako ne razumiješ što ta osoba govori? Kako možeš s nekim pripremati jelo, ako i to jelo i njegovu pripremu vas dvoje različito zovete? Jer pokazalo se da Splićanka i Zagrepčanka imaju posve različite termine i za ono u čemu se hrana priprema, i za ono čime se priprema, a i za način na koji se priprema, pa da se čak ne slažu ni oko toga kako se zove ono čime se i iz čega se ta hrana jede.

Jer, kad su počele raditi, trebalo je najprije prirediti posuđe. Ali kako da ga prirede, kad je za jednu rajngla ono što je za drugu teća i kako da jedna drugoj te stvari dodaju, kad se ne zna tko što traži i tko što pruža? Još je lako za pot, jer u Zagrebu se on zove književnim imenom lonac, ali što da se radi s pekačem – koji, uzgred rečeno, nitko u Hrvatskoj tako ne zove – kad je on za jednu domaćicu škrovada, a za drugu protvan? Kako da se tu usklade kulinarski napori?

A to je još teže zato što se ni alati za pripremu jela ne zovu jednako u Splitu i u Zagrebu. Ono što se književno – i nespretno – zove valjak za tijesto, to je u Splitu lazanjur, a u Zagrebu nudlvaler, pa i nije čudo što su dvije majke jedna drugu zaprepašteno gledale kao da ona druga govori kineski. Stajale se nasred kuhinje, jedna opasana traveršom, a druga širclom, i čudom se čudile. Zagrepčanka se pitala što bi mogla biti kogoma, a Splićanka što je to, za boga miloga, štoplciger. Pa ako su se još nekako i dogovorile da u juhu treba staviti i karotu i mrkvu, i petrusimul i peršin, i selen i celer, kako da nazovu ono čime se ta juha grabi iz zdjele, kad jedna za tu stvar kaže šefla, a druga kacjola? Ne mogu valjda reći zaimača, kad to zvuči posve fantastično!

Pa kad bi to bilo sve, nego su tu još i nazivi za procedure pripremanja hrane: same te procedure – koliko god bile obilježene različitim tradicijama – lakše je uskladiti nego imena za njih. Ako se njih dvije nekako i dogovore da će rezance u juhi zvati manistrom, još će uvijek ostati pitanje zašto se ti isti špageti, kad se jedu s mesom i šalšom zovu paštašuta, ako se paštama inače u Dalmaciji nazivaju kolači, pa je i slastičarnica ondje pašticerija? Pa onda dalje: neke se stvari ribaju na ribežu, a neke se grataju na gratakaži, riž nije biž, premda se rizi-bizi zove isto i na sjeveru i na jugu, a što je orzo i što je čurka o tome se tek treba dogovoriti. Gdje se sastaje smisao dviju tako različitih riječi kao dinstati i šufigati? A da kažu pirjati, to im je zvučalo nekako odviše službeno, pa su se bojale da će onda i jelo biti bezlično.

A na kraju, kad se sve to jelo uz mnogo truda i mnogo diskusije napokon pripremi, onda ga treba nekako i servirati, i tek tu nastaje prava panika. Jer tada će se postaviti pitanje što je tavaja, a što tavajol, trebat će odnekud izvući pjate i žmule, pirune i kućarine, čikare i bićerine, a sve će to trebati prostrijeti u tinelu, za koji Zagrepčanka nije nikad ni čula i odmah ju je podsjetio na tunel. O imenima kolača, o vrstama likera, o čudnim nazivima za začine nećemo ni govoriti. Kad je sve bilo servirano, dvije majke bile su mrtve umorne, i to nipošto od pripremanja hrane, nego od sporazumijevanja oko tog pripremanja. A sve to nakon što su priredile laganu zakusku, i to takvu koja se sastojala od sasvim standardnih i jako proširenih jela; što bi tek bilo da su odlučile napraviti salatu od muzgavaca ili međimursku gibanicu? Kako bi se tada sporazumjele?

Ali sve se završilo sretno. Mora biti da je i tu proradilo ono pravilo po kojem je jelo dobro tek onda kad se priprema uz mnogo ljubavi: dvije majke spremno su podnijele sve one nesporazume u kuhinji iz ljubavi prema svojoj djeci, pa otuda uspjeh. Tako je ispalo da su gosti silno hvalili jelo, a neki su čak pretpostavili da su se u toj zakusci pomiješali utjecaji sjevera i juga te da ona zato svima tako ide u tek. A dvije majke samo su se smješkale, jer one su jedine znale koliki je u tome uspjehu udio lingvistike.

To je ostalo njihova mala tajna i zalog budućega prijateljstva, koje je ostalo čvrsto i trajno. Ostalo je takvo možda i zato što su ga one povremeno osnaživale: kad god bi se sastale, skupa bi kuhale, a između toga su u pismima – poslije u mejlovima – razmjenjivale recepte. I nikada nisu zaboravile onaj svoj prvi nesporazum u kuhinji, pa premda je tijekom godina Splićanka naučila zagrebačku terminologiju, a Zagrepčanka splitsku, te su recepte uvijek pisale na standardnom jeziku. Doduše, on je – barem kad je o kuhinji riječ – često izazivao dodatne nesporazume, ali je ipak bio izraz njihove volje za što boljim međusobnim sporazumijevanjem.