Kriteriji ili otpor politici?

Ne samo cinike nego dobronamjerne i Akademiji sklone čudi ako ne odbijanje, a onda svakako odugovlačenje osnivanja Razreda prikazbenih umjetnosti. Jer odbacivati kazališne i filmske umjetnike ne znači samo tvrdokornost nego i neobjašnjivu kapricioznost, pa i inat, jer imamo umjetnika koji su na polju kazališne i filmske umjetnosti postigli iznadnacionalne rezultate

Da u nas malo toga jest kako treba biti, malo tko dvoji. I malo koga to brine. Osobito ako se to tiče tema i područja za koja netko/neki misle da su samo njegove/njihove, da samo on/oni ima/ju pravo na njih, da samo on/oni mogu o tome odlučivati. Nije li to čuvanje privilegija na kriterije – koje mnogi opravdavaju tobožnjim čuvanjem ugleda znanosti, kulture, nacije, civilizacije – floskula iza koje se prečesto kriju sitni ljudski interesi i(li) moć nevidljivih individua? Mnogi će reći kako to nije istina, da je to tek umišljaj i nezadovoljstvo nerealiziranih genijalaca. Na kraju da to nije problem!

Atrijem HAZU-a još ne šeću ugledni kazališni i filmski umjetnici

Ako nije problem, zašto onda u nas nitko ne želi riješiti pitanje viška kriterija, preispitati njihovu kvalitetu i ukazati na one koji te kriterije stvaraju? Zašto se primjerice šuti o književnim nagradama dodijeljenima osobama ili djelima koje niti tko čita niti drži do njih? Zašto se nagrađuju dramski tekstovi koji se ne izvode i kazališne predstave koje nemaju publike? Zašto se nagrađuju glazbena djela koja su plagijati? Zašto se organiziraju likovne izložbe koje nitko ne posjećuje?

Odgovor na pitanje kakvi su nam kriteriji i tko ih uspostavlja javno je zatražila glumica i spisateljica Anja Šovagović Despot u razgovoru za Vijenac. Rekla je kako joj je nevjerojatno da glumci „ranga Kvrgića, Lonze, Neve Rošić, Nade Subotić… ne mogu biti akademici? Zašto teoretičar kazališta može, a praktičar ne može?“

Premda je adresirano na Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, to pitanje ne odnosi se samo na HAZU nego i na mnoge druge institucije (DHK-a, HDP-a, udruge povjesničara, Hrvatsko filozofsko društvo, Hrvatsko filološko društvo...) koje predstavljaju ili bi trebale reprezentirati hrvatsku znanost, umjetnost i kulturu. Drugim riječima i same bi trebale biti filtar koji bi –  recimo to našim još boljševičko-birokratskim glavama razumljivim jezikom – delegirao buduće akademike.

Dakle, iako ovo pitanje Anje Šovagović Despot ne dovodi u sumnju časno djelovanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ipak se tiče i kriterija Akademije po kojima su mnogi uglednici postali njezini članovi, po kojima postoji devet razreda HAZU-a, ali i zbog  kojih ne postoji deseti razred, koji bi obuhvaćao prikazbene umjetnosti (filmsku i kazališnu).

Preporuka Sabora

Pitanje postaje još utemeljenije ako se zna da je Hrvatski sabor  na 11. sjednici 3. srpnja 2009. donio preporuku sa sto glasova za i tri suzdržana da se osnuje „Razred za prikazbene umjetnosti (filmska i kazališna) kao 10. razred u sastavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“. Pogotovo ako se zna da je Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora na 30. sjednici održanoj 9. srpnja 2013, kada je usvojio Izvješće o radu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2012, konstatirao kako je u „više navrata  inicirao osnivanje novog razreda, što od strane HAZU-a nije prihvaćeno“.

No unatoč stavu Odbora „da bi osnivanje novoga razreda bilo korisno, budući da su odjeli ili razredi za prikazbene umjetnosti (kazališnu i filmsku) uobičajen oblik djelovanja nacionalnih akademija u svijetu“, HAZU odbija osnivanje novog razreda. Zašto?

Odgovor i pojašnjenje najmanje je što bi HAZU trebala ponuditi jer riječ je o krovnoj instituciji hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture koju nitko ne dovodi u pitanje. Ni zlonamjerni cinici kojima je HAZU zapravo akademija bontona i članstvo u njoj dijagnoza, a ne počast. Kao ni oni koji govore da je to stara i prastara institucija znanstvenika i umjetnika, koji su  postajali njezini članovi na politički, prijateljski, zavičajni i različite druge načine.

No ne samo cinike, nego dobronamjerne i Akademiji sklone, čudi ako ne odbijanje, a onda svakako odugovlačenje osnivanja Razreda prikazbenih umjetnosti. I zato što brojnost nikada nije bila problem, jer riječ je o instituciji koja, barem tako većina dobronamjernih misli, u svoje redove prima najkvalitetnije, a takvih je sigurno više nego što Akademija ima članova, bili oni domaći ili stranci. Na koncu HAZU je poznata po svojim liberalnim načelima, na njima gradi ugled i čuva dostojanstvo.

Neke stare navike

Ugled naravno ni u kojem slučaju ne znači i(li) ne bi trebao biti izlika da se treba oglušiti na zahtjeve i prijedloge koji dolaze izvan HAZU-a. Pogotovo ako se zna da je dugo vremena svojim ugledom služila interesima raznih ideologija i politika, da joj  povijest uvijek nije bila baš časna i da se neke navike još nisu promijenile i stoga jer su još živi akademici koji su zaslužnici upravo totalitarističke jugokomunističke prošlosti, kao i oni koji tu prošlost amnestiraju i podupiru.

Ili ako to nisu nedobronamjerni prijedlozi članova Akademije koji rade na njezinoj kompromitaciji i rušenju ugleda, a kojih je bilo nekoliko u proteklih dvanaestak godina. Sjetimo se samo peticije grupe akademika instruirane s Pantovčaka od tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, koja je tražila  isključenje iz članstva književnika Ivana Aralice zato što je napisao roman Ambra, zbog čega ga je ta grupa akademika proglasila anticivilizacijskim, antieuropskim romanom.

Stipe Mesić zabrinut nad „anticivilizacijskim” tendencijama u HAZU

To naravno nikako ne znači da sadašnji članovi HAZU-a moraju ispaštati grijehe i postupke tih zaslužnika i nekih umrlih članova, poput primjerice Miroslava Krleže, koji je iz ideoloških i samo njemu razumljivih razloga umjesto sjajnoga književnika Slavka Kolara u Akademiju ugurao ideološkog istomišljenika i pisca Ervina Šinka, koji zapravo i nije znao hrvatski jezik. No to itekako znači da su sadašnji njezini članovi odgovorni, i zbog ugleda HAZU-a, što njezini članovi nisu neki naši besmrtnici priznati u svijetu. Kao i zato što među njezinim članovima nema zaslužnih kazališnih i filmskih umjetnika. 

Šutnja HAZU-a

Zbog ugleda, ali i zato što je riječ o instituciji koja može imati 160, a sada ima 143 redovna akademika – dakle nije ograničena brojem kao Francuska akademija, koja od osnutka broji 40 besmrtnika – HAZU se, tako misli i ne mali broj akademika, ne bi smjela ponašati kao institucija superiornih mudraca koji reagiraju samo kada se njima prohtije, ne mareći za one čiji su reprezentant. Ne bi smjela šutjeti kada se radi o krucijalnim interesima hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Čak i da nosi naslov Akademija učenih i ispraznih, ili dangubnijeh (Accademia degli Oziosi Eruditi), koja je u Dubrovniku bila osnovana 1695. godine, pet godina nakon što je u Rimu osnovana Arkadijska akademija (Accademia Arcadia). A pogotovo se ne bi trebala oglušiti na inicijativu Hrvatskoga sabora koji je njezin osnivač i vlasnik i koji želi da se osnuje Razred za prikazbene umjetnosti kakvi postoje u okviru „nacionalnih akademija u svijetu“. I ako se zna da se tako ne ponaša Francuska akademija, koja je imala, a možda sada ima i svakako će imati, akademike iz reda kazališne i filmske umjetnosti.

Izbjegavanje odgovornosti

Na znanje Akademiji i akademicima koji ne znaju, davne 1960. među tzv. „40 besmrtnika“. Francuske akademije izabran je filmski redatelj René Clair. Stoga odbacivati kazališne i filmske umjetnike ne znači, mnogi misle, samo tvrdokornost nego i neobjašnjivu kapricioznost, pa i inat, jer imamo umjetnika koji su na polju kazališne i filmske umjetnosti postigli iznadnacionalne rezultate, koje bi vrlo rado u svoje redove primile mnoge akademije. Ne samo lijepih umjetnosti, koje su po svijetu osnivane u 15. i kasnijim stoljećima, nego i mnoge današnje svjetske akademije.

Teško je povjerovati da te akademije u svoje redove ne bi primile spomenute Kvrgića, Lonzu, Nevu Rošić i Nadu Subotić, nego i Georgija Para, Božidara Violića, Vladimira Gerića, Petra Selema, Mladena Škiljana, Antuna Vrdoljaka, Veljka Bulajića ili neke od mrtvih kao što su Fabijan Šovagović, Kosta Spajić, Ante Babaja, Krsto Papić, Dušan Vukotić i mnogi drugi, od kojih su se neki osim kao umjetnici dokazali i kao vrsni znalci književnosti i prevoditelji. Čak i bolji njezini tumači i promicatelji od mnogih tzv. književnih znanstvenika, inače članova HAZU‑a. I mnogih koji su kriterij za izbor besmrtnika, među koje su nedavno bili predložili i povjesničara koji je izmišljao povijesne činjenice.

Kada se sve to zna, onda se teško može prihvatiti bilo koji razlog neosnivanja Razreda prikazbenih umjetnosti, osim ako taj ili ti razlozi nisu dublji od svakoga racionalnog  objašnjenja. Ako dakle ne zadiru u mentalitet rada HAZU-a, njezinu povezanost s poznatim i nepoznatim vezama, ako ne zadiru u njezin utjecaj i njezino izbjegavanje odgovornosti za stanje znanosti i kulture.

Oportunitet kojim se u prošlosti često služila HAZU u mnogim budućim presudnim društvenim situacijama ne bi trebalo biti uzor ponašanja i djelovanja. To ne znači da bi HAZU morala reagirati dnevnopolitički, ishitreno i nepromišljeno, ali znači da bi morala reagirati na sve što ugrožava hrvatski narod, njegovu znanost, umjetnost i kulturu. Pritom se ne bi smjela rukovoditi interesima pojedinaca, ideologija i svjetonazora, nego ponajprije interesima naroda koji predstavljaju.