Književnik u okrilju Europe

Tradicionalna međunarodna manifestacija Zagrebački književni razgovori održana je 34. put u Društvu hrvatskih književnika, gdje su i ove godine s temom Položaj književnika u suvremenoj Europi ugostili mnoge književnike, kritičare, prevoditelje, kulturologe iz Hrvatske i inozemstva te upozorili na probleme s kojima se susreće književnik, a koji su neodvojivi od suvremene krize, kako čitanja i publike, tako i uredništva, nakladništva te same knjige.

Uobičajene radne sjednice ovogodišnjih Razgovora iznjedrile su zanimljiva izlaganja popraćena ponekad i žustrim raspravama. Tako je akademik Ante Stamać u izlaganju naslovljenu Promijenilo se sve istaknuo kako pisca danas treba promatrati kao jednu od šest funkcija cjelovita komunikacijskoga kanala. Pisac u današnjem društvu izrazito je sociološka kategorija i njegova je instancija u komunikaciji začetnička, auktorska, te se treba koordinirati s ostalih pet ravnopravnih: čitateljem koji se danas sve manje služi knjigom; jezikom koji doživljuje endogene i egzogene promjene; medijem koji je odavno prestao biti samo knjiga kojim više ne upravlja intelektualna, nego trgovačka snaga čineći pisca sajmištarom, tj. vrijednost mu se potvrđuje na sajmovima; uz to je neodvojiv kontakt s čitateljima koji preuzimaju poslovni ljudi, državne institucije vođene političkim ciljevima i dr. te konačno književni diskurs koji je danas, kako ističe Stamać, lišen estetičke funkcije.

Svein Mønnesland

Elena Alekova

Yiorgos Chouliaras

 Metamorfoze književnosti

Promjene u položaju književnika u Makedoniji i Bugarskoj iznijele su dvije pjesnikinje i prevoditeljice. Vesna Acevska preispituje položaj pisaca u „zemlji čije se ime zamjenjuje pridjevima“ u kojoj ta neopredijeljenost u imenovanju, zabrana na elementarno pravo na samoimenovanje, književnost i jezik na kojem se pišu književna djela „pretvaraju u svojevrsno ‘Ministarstvo obrane’ i u njezin ‘Generalštab’“ te napominje kako književnost ne smije ostati gluha na realnost. Elena Alekova osvrće se na odnos globalizma, promjene sustava i izdavača s bugarskim piscima pa u tom duhu pojašnjava kako politika uvelike utječe na književno stvaralaštvo i da se pisci dijele prema svojm političkim afinitetima. Alekova naglašava kako danas živimo u globalnom svijetu bez jedinstva u kojem su računalni obrasci za pisanje i tečajevi kreativnoga pisanja sredstva za množenje „ničijih“ pisaca te da jezici nisu prepreka jedinstvu u svijetu vodeći se krilaticom Europske Unije – različitost u jedinstvu, jedinstvo u različitosti.

Apokaliptične vizije književnosti i književnika izložio je slovački esejist i dramatičar Michał Babiak pojasnivši kako je položaj književnika unutar europske kulturne baštine prošao tijekom novovjekovne povijesti mnoge metamorfoze te da suvremeni književnik stoji pred egzistencijalnim problemom, da je njegov status moralne integrale svijeta promijenjen, a pijedestal toga statusa danas prazan. Ističe kako je u svakom književniku negdje u podsvijesti prisutna Hölderlinova misao da je ono što traje „povjereno brizi i službi pjesnika“ i ostaje na pjesniku hoće li on imati dovoljno snage da to što mu je povjereno sačuva ili će se to skupa s njim „izgubiti u kriku, bijesu i pijanom smijehu suvremenog trenutka“.

Zagrebački književni razgovori ponovno su ugostili grčkoga pjesnika i esejista Yiorgosa Chouliarasa, koji je u izlaganju O „autoritetu“ i „neautoritetu“ riječi pojasnio svoje viđenje autora u prvom redu kao pjesnika, homo faber, kreatora riječi. Istaknuo je kako je previše dobrih književnika i prevelik je prateći porast izvanjskih čimbenika koji doprinose izdvajanju književnika za čitatelje kao potrošače riječi. Prilagodbe trendovima, skandali, progoni, govoreći iz vlastita iskustva egzila u Americi, neopipljive su marketinške metode koje pomažu pozicionirati književnike u suvremenoj Europi i posvuda u svijetu. Izlaganje je zaključio humorističnom dosjetkom usporedivši književnika sa striptizetom iz jednoga filma u kojem iskusnija striptizeta savjetuje mlađu kako treba raditi: treba se usmjeriti na jednu osobu. Tako je i u književnosti, književnik piše, zaključuje Chouliaras, za jednu osobu sve dok ta osoba nije sam književnik jer riječi ne pripadaju autoru, već su, vodeći se Foucaultom, zajedničko vlasništvo.

Portugalac Manuel Frias Martins, autor mnogih djela iz područja teorije književnosti i semiotike, u izlaganju se dotaknuo dviju važnih tema. Jedna problematizira način na koji književnost pridonosi kulturnom jedinstvu Europe, a druga sagledava književno djelo s jedne strane kao estetski relevantno ili s druge strane kao dokument jednoga doba. U tom je pogledu pojasnio kako je estetski dio nekoga djela važan, ali je prije svega dokument vremena koji komunicira sa suvremenicima.

Nadalje, Martins se ne slaže s pristupom mnogih kritičara koji i ne pokušavaju čitati, primjerice, Coelha jer ga smatraju lošim te ističe kako neki veći književnici ne pružaju ono što Coelho pruža: on ispunjuje ono što današnja publika treba pa je njegova neposrednost i komunikacija važan dokument. Martins ne smatra pjesnika prorokom ni vidovnjakom, već onako kako ga je opisao Keats, najnepoetičnijim bićem na svijetu koji uživa u autoritetu i moći. S takvim se poimanjem nije složio Sande Stojčevski, makedonski pjesnik, kritičar i prevoditelj, koji u izlaganju Čemu književnost danas „služi“ – može li „ne služiti“ ničemu? ne govori o književnosti kao dokumentu vremena ili doživljaju svijeta koji je, uz ostalo, vezan uz psihologiju i dr., već o biti književnosti, o razini do koje se ono uspinje na estetskoj vertikali. Zato nije važno, zaključuje Stojčevski, kakav je autor koji može „obasjavati djelo neknjiževnom svjetlošću“, tj. ne treba miješati osobu i djelo. Primjerice Kafka je bio nesposoban u međuljudskim odnosima, ali je stvorio književnost koja komunicira s mnogima.

Njemački slavist Rainer Grübel iznio je analizu položaja prozaika, dramatičara i pjesnika u suvremenoj Europi te istaknuo kako su tiskana književna djela uglavnom prozna, a u prilog tomu je i podatak kako je Nobelova nagrada u posljednjih tridesetak godina uručena uglavnom prozaistima. Istaknuo je pitanje prijevoda na veće svjetske jezike pa su književnici prevođeni na veće svjetske jezike u boljem ekonomskom položaju, nego oni prevođeni na manje.

O problematici prevođenja govorio je norveški profesor slavistike Svein Mønnesland istaknuvši kako norveški kritičari nisu naviknuti na djela istočnoeuropskih pisaca koji pišu u Norveškoj jer ih još smatraju strancima, izbjeglicama, iako upravo oni daju drukčije viđenje Norveške, ali su, nadodaje, i u opasnosti da književnost prilagođavaju Norvežanima, umjesto da se bave zbiljom kakva jest. John Elsom, engleski kazališni kritičar i pisac, pojasnio je kako je nakladništvo danas podijeljeno između globalnih i malih neovisnih nakladnika čiji su financijski izvori ograničeni pa se mnogi književnici okreću e-nakladništvu kojim se knjige mogu lakše distribuirati, ali i teže očuvati autorska prava.

Slavko Mihalić, pokretač manifestacije, svojedobno je rekao da bi davno bio zatvoren da su političari čitali njegove pjesme. U tom je duhu Dubravko Jelačić Bužimski progovorio o odnosu prema književnicima u represivnim režimima te istaknuo kako je poezija tada imala velik utjecaj, kakav danas nema, dodavši kako je poeziji možda represija i nužna. Zaključno izlaganje iznio je Davor Velnić istaknuvši kako se književnost mora živjeti i da se talent ne smije zlouporabiti.

Ovogodišnji Zagrebački književni razgovori iznjedrili su zanimljive predodžbe vezane uz književnike i njihovo stvaralaštvo, a slaba posjećenost manifestacije uklapa se u cjelokupnu sliku krize knjige koja, složili su se svi sudionici, nije samo hrvatski problem, već i čitave europske književne produkcije.